Quantcast
Channel: GRAĐANSKI KRUG
Viewing all 1769 articles
Browse latest View live

AV.I.

$
0
0


"Veštačka inteligencija je šansa za Srbiju!
Vučić kaže da će Srbija i Kina formirati radnu grupu za zajedničke investicije i da je njegova molba prema predsedniku Kine Si Đinpingu da pomozne Srbiji da se kao mala zemlja uključi procese razvoja robotike i veštačke inteligencije, s obzirom da i SAD i Evropa zaostaju u tome u odnosu na Kinu.
U našoj zemlji, ističe, ima puno mladih talentovanih ljudi i da bi mogli da se u to uključe.
Dodao je da je Srbija prva u Jugoistočnooj Evropi podržala iniciajtivu Pojas i put."
- doslovni transkript dela teksta vesti sa portala Infoklix (25.04.2019)

Ajde...


Vaistinu zbori preCednik, roboti & veštačka intelEgencija su naš spas.
I tačka.
Na Srbiju.


Veliko iščekivanje

$
0
0


Naš narod kaže:

  • U strahu su velike oči.
Trebaće mu danas što veće oči, i to ne toliko da se "suoči sa Merkelovom, Makronom i kosovskim Albancima" koliko da se suoči sa zbirom svih svojih strahova (iznutra raspodeljenih na više Njega, ali opet zajedno).
Čovek koji je pokrao već dobijene predsedničke izbore, u strahu od samog sebe koji bi mu se podsmevao da je omašio najavljeni procenat osvojenih glasova makar i za promil.
Čovek koji bezočno laže da se živi bolje, uprkos "bandi lopovskih ološa iz opozicije, koja je sve uništila i pokrala" pre njega i njegovih. Nisu ti, spomenuti, bi bili neke cvećke, ali za Vučića su "malji deca", rečeno jezikom koji odlično razume.
Čovek koji laže da nikoga ne privodi autobusima na mitinge podrške Nikome i Ničemu, iako stotinama autobusa privodi desetine hiljada ljudi ostavljenih da se sami snalaze kako znaju i umeju (al' da i to bude po njegovom - da se učlane, pojedu sendvič, uzmu črvenu - nego šta), kojima njegovi kapoi po državnim i (u sve većoj meri) privatnim firmama prete i ucenjuju ih gubitkom posla, kapoe ucenjuje gubitkom funkcija i privilegija, samog sebe ucenjuje rečenicom koju je 6. septembra 2013. brzopleto odvalio pa nije mogao nikako da povuče:

  • Znam kako ću da skončam, jer dobro znam svoj narod. Znam sebe, svoj narod i najviše ga volim na svetu. Zato i znam kako ću da skončam. Zato mi se toliko žuri, jer znam da mi se približilo.
Čovek koji je lično ucenio Srbiju pretnjama, doveo je u situaciju da bude sama; onaj koji će je i sam napustiti, ukoliko mu se ukaže prilika da pobegne na dan Velikog Pada sa vlasti.
Naravno, ukoliko mu to dozvole dvonožne supozitorije iz njegovog najbližeg okruženja, ucenjene pretnjama i strahom da bi tada mogli ostati sami pa pored svojih platiti i za njegove "zasluge".
Aktuelna vast u Srbiji, samo spolja ofarbana u tzv. SNS i koalicione partnere, funkcioniše striktno pritiscima, ucenama i strahom. Kako spolja tako i iznutra. Srbija, koje su im tako puna usta, je samo onaj jadnik Jakovljević iz Balkanskog špijuna, kome je Đurin pištolj uperen u glavu i koji više niti zna niti razume šta ga je snašlo, zbog čega želi samo da što pre što dalje pobegne odavde.
Zanimljiv slučaj sociopatologije, kada isti čovek drži isti pištolj uperen istovremeno u glavu i sebi i državi na čijem je čelu. I laže kako je to isto.

***
Kralj Sunce-na-zalasku je danas u Nemačkoj potpuno sam, pritisnut ucenama da završi sve ono što je sam nudio i obećavao onima koje danas proziva da su pritisli ucenama Srbiju koja je potpuno sama. Kakva bi pa drugačija bila, pored takvog Oberklovna na svom čelu, od koga prilikom slikanja beže čak i oni koji ga koriste za... to za šta ga koriste.
Da bi prestala da bude "sama i pritisnuta ucenama", Srbija mora da se otrese ovog Krpelja i njegove bande parazita. Naravno, ne po svaku cenu i sa "velikim mudima", već na jedini normalan način - pametno, uz pomoć "malih sivih ćelija". Ono "po svaku cenu" bi na kraju garantovano ispalo preskupo, istorija nas oduvek uči na bezbroj primera jer se tako oduvek menjao "neko" i nije menjalo "ništa".
Iako je cena pameti ovde uvek bila daleko ispod normalne, upravo je to jedini normalan put kojim bi ova zemlja trebalo (konačno) da krene nakon više od veka i po latentnog građanskog rata koji ovde besni između onih koji sebe zovu "vlast" i onih koje ti isti zovu "opozicija". Sa povremenim i strogo kontrolisanim erupcijama "narodnog nezadovoljstva". Dok se ne izrotiraju, pa onda iz početka. Tako su i ratovi sa komšilukom vođeni uvek kada se ovde nekome drmala stolica, pa je bilo neophodno zatražiti "narodno jedinstvo u teškim trenucima" po Vođu i njegovu dvorsku svitu.
Zato - samo pametno, i nikako drugačije, koliko god pameti naizgled malo ima, i to one bez navodnika. Srbija ima pameti, iako se trenutno ne čini tako, samo što su pametni ljudi razočarani sobom i sebi sličnima, pa oni sa velikim "preponskim potencijalom" izgledaju brojniji - iako su samo ono što su oduvek i bili: glasniji. I ništa više.
Danas se ionako neće desiti ništa za šta već nismo znali da će se desiti, baš kao što znamo da će se On vratiti i svom toru objasniti kako je "sama Srbija, uprkos pretnjama i ucenama, izvojevala još jednu veliku pobedu - po prvi put u istoriji". Opet.

Postoji još jedna izreka, koju falusoidno-vlastni narod poput našeg (i ostalih balkanskih plemena) izbegava k'o što đavo beži od krsta:

  • U strahu je svako prkno tesno.
Da je živ, Čarls Dikens bi imao dovoljno materijala da napiše nastavak svog romana "Velika očekivanja" (1861), izmeštenog u Srbiju danas. Šta je za nas vek i po - prava sitnica.

tuc-muc-kuc

$
0
0

Berlinski kongres za 21. vek je došao i prošao, ni nalik svom čuvenom prethodniku iz 1878. A "neki" se baš ubiše od najave epohalnih događaja, naravno - po prvi put u istoriji.
Elem, cela priča se može svesti na tri reči - tuc, muc i kuc.

#1 tuc 

džentlamen

Fotografija objavljena na Instragram stranici nečega što sebe zove "buducnostsrbijeav", predstavlja bedan pokušaj propagande - nameštena poza za slikanje, dostojna onih iz Staljinovog doba.
Kao, on (Srbin) da tuca a ona (EU) da ispoštuje njegove običaje vezane za jaja i farbanje.
Obrnuto bi ovde garant bilo pogrešno shvaćeno, u stilu "šta sve predsednik Vučić mora da trpi dok ovi iz EU tucaju Srpski narod, eto čak je i svoje jaje žrtvovao na braniku otadžbine".
Doneo korpicu punu prefarbanih uskršnjih jaja, jedno uvalio Mogerinijevoj, zauzeo pozu za t...kucanje, rekao "slikajte!", ulupano jaje vratio u korpicu, seo.
I tačka.

#2 muc

kucali-kucnuli

Hajde što domaći uvlakački mediji uobičajeno lažu da ga je Mogerinijeva "dočekala" na dolasku u Berlin (nije, već je to bio prvi sastanak po dolasku), ali kako je to on njoj "odneo kao poklon korpicu uskršnjih jaja" kada ona tu korpicu nije uzela u ruke niti je potom zadržala?
A sada, biser:
Direktiva propagandnog trusta kradikalskih mozgova da se onošto se radi sa uskršnjim jajima nikako ne naziva pravim imenom "tucanje" već samodupeuvlakački "kucanje", dostojna je onog keženja i prenemaganja kada su na istu foru američkog ambasadora u Srbiji zvali "Skat" umesto "Skot". Posle su počeli da ga "izgovaraju" kako treba, ali tek nakon što je Šizoje dobio par puta po njušci pa uzvratio pričom da se "taj, kako god da se izgovara njegovo prezime, meša u unutrašnje stvari Srbije i radi za njene neprijatelje".
Tako će biti i ovoga puta - dok je Oberklovn u Berlinu, biće "kucanje". Kad ga tamo ispuši (a ispušio je, i to očekivano, crnjanskog), čim se vrati u svoj brlog, u koji je pretvorio celu Srbiju - krenuće "tucanje".
I tačka.

#3 kuc

Šta "kuc"?!
To je zbog onog "av" u "buducnostsrbijeav".
Niste valjda pomislili na nešto drugo...

prc

Deder da vidimo kako je prošlo to boljevasnašočukanje:

AV: E! Treba* da izaberete jedno. Trava. Ovo je braon, ovo je crveno.
FM: Crveno. Crvenkasto. Nadam se da su kuvana, hahaha. Okej.
(kuc kuc kuc - triput, kako i treba)
AV: Pobedili ste**, kao što vidite. Pobedili ste.
FM: Divno.
AV: A sad i sa druge strane.
FM: Sa druge strane?
(kuc kuc kuc - naravno, triput)
FM: Sad ste Vi pobedili.
AV: Ma nije važno.
FM: Pa to je win-win.
AV: Da.
FM: Tako bi i trebalo da bude.
AV: Hvala.
FM: Hvala Vama, bilo mi je drago.
_____
* U želji da kaže "treba da izaberete", rekao je "you need to choose it" (trudeći se da ne kaže "must" ili "have to", jer ne sme gazdama da kaže kako nešto moraju). Nažalost, nesrećno izabrana fraza zapravo znači "treba vam da izaberete", što iznova pokazuje ne toliko nepoznavanje engleskog jezika koliko razotkriva falično obrazovanje u diplomatskom izražavanju osobe koja umišlja da sve zna. Jednostavno, dovoljno je bilo da kaže "choose one, please". Nema veze, ovde ni domaći jezik nije jača strana, zašto bi to bio slučaj sa nekim od stranih. Ionako ga niko više niti sluša niti razume, kojim god da jezikom govori.
** "You won" (pobedili ste), izgovorio je kao "ju uan" - kao "one" (jedan)... još jedan od izliva opsednutosti samim sobom.

***
Prvo triput kucaš spreda, pa pobede tvoje gazde.
Onda kucaš još triput, al' otpozadi, sa druge strane, pa te oni puste da pobediš kad se vratiš kući. Koga da pobediš? Pa one koje jedino možeš non-stop da tucaš u mozak - građane Srbije. Nikoga drugog.
Mogerinijeva je jasno i glasno rekla: "It's a win-win".
Svako (ga) dobija.
I tačka.

I tako nam u šali i veselju prođe još jedan april, mesec budala.

Majks

$
0
0


U svojoj Prvomajskoj poslanici, patrijarh Nacionalsocijalističke partije Srbije Ivica Dačić, poručuje:
- Potrebno je da oni koji se bave pravima radnika i tom vrstom posla saradjuju i da imaju koordinirane aktivnosti. Neverovatno da je toliko godina posla Marksa aktivan njegov problem i ono što je on pisao. U 21. veku se i dalje borimo za osam sati radnog vremena. Kako SPS reaguje kada su ugrožena nečija radnička prava? To je posao onih koji treba da se sindikalno organizuju. Treba više aktivnosti, praćenja zakonskih predloga i praćenja rešenja kako da se do nečega dođe usaglašavanjem naših zakona sa evropskim zakonima.
Tekovine socijalističkog radničkog pokreta su i dalje aktuelne, ali u zemljama koje mogu da priušte sebi takvu vrstu stvaranja društva. Da bi smo do toga došli moramo da razvijamo ekonomiju i da imamo šta da socijalno i pravedno raspodelimo. Važno je stvarati zakonodavni sistem i usaglašavati ga sa Evropskom unijom.
Marks, socijalizam, radnički pokret, Evropska unija, ekonomija, tržište, kapitalizam, raspodela, pravda, zakoni... ne ide bre sve to u isti tekst sa Dačićem, ama baš nikako. To je lik koji predstavlja suštu suprotnost od svega pobrojanog - pojedinačno ili zajedno, potpuno je svejedno.
Plus - "sindikalno organizovanje".
Da nije možda mislio na ovog, SPS-ovog omiljenog sindikalca?


Što taj ume da digne masu...
Jedini Marks na koga Dačić i njegova banda mogu da se ugledaju, makar prividno, jeste Gručo. Ali ni to nije baš tako, jer predmetna drugospoda ne razumeju čak ni Gručov humor i karikiranje upravo takvih poput njih.
U stvari, ne razumeju oni ama baš ništa osim puke sile i pljačke.
Samo da je patriotski.
A patridiotizam je ovde, to svi znamo, opijum za narod. Maže se svuda, čak i bez leba.
Mana boga Licemerja, da prostite.


Crveno je boja Đurine ljubavi.
Crvena nijansa crne je boja Miloševićevog mućka iz Žitorađe.
Zadnje je došlo vreme da ukapiramo neke stvari: Đura nam nikada neće oprostiti što nas je tukao, i pljačkao. Zašto bi? Pa sve mu je i dalje potaman, baš kako treba. Jer, ne može mu niko ništa, deblji je i od sudbine... kao nikada pre.
Iako je prošlo vreme "stabilizacije", par-nepar vožnje i bonova za sve i svašta, takvi poput Dačića i danas redovno na luster u kuhinji stavljaju crvenu sijalicu. Nije taj fenjer toliko bitan, koliko signal koji šalje, poruku jatacima: što jes, jes...
Sa njima nikada ništa nije bilo neizvesno.


Neverovatno, u 21. veku.
Vaistinu vaskreše.

Noć pada

$
0
0


Grupa desničara okupila se i danas ispred pekare "Roma" u Borči, zahtevajući da se zatvori pekara, jer je na društvenoj mreži objavljena fotografija bivšeg radnika kako u centru Beograda rukama pokazuje dvoglavog orla, albanski nacionalni simbol. Oni su apelovali da građani tu više ne kupuju. Učesnici skupa su izjavili da spomenutu fotografiju doživljavaju kao provokaciju i da su se spontano organizovali kako bi izrazili nezadovoljstvo. Nakon njihovog obraćanja usledila je protestna šetnja koju su obezbeđivali pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova, a incidenata nije bilo.
- N1, 5. maja 2019.


Istoričari se danas slažu da nema govora o tome da je “izliv besa” koji se dogodio tokom noći 9. novembra 1938. širom Nemačke bio “spontan i slučajan”. Reč je pre bila o dobro organizovanoj i koordinisanoj akciji divljanja koju je organizovala nacistička vlada. "Kristalna noć" se smatra simboličnim početkom sistematskog iskorenjivanja jevrejskog naroda koje je započeto diskriminacijom i isključivanjem nemačkih Jevreja još 1933. godine i naposletku dovelo do ubistva miliona Jevreja ali i tzv. "neprijatelja nemačke države": homoseksualaca, kriminalaca, "asocijalnih" ljudi, članova raznih religijskih zajednica, ljudi s mentalnim tegobama, političkih "prestupnika" (poput komunista i socijalista) i pacifista, španskih republikanskih izbeglica, manjina (poput Roma i Sinta) i ostalih.

***
U Srbiji, danas, ispada da nije toliko zabrinjavajuće (po izjavi nekih političara ali i predstavnika organa reda i mira) okupljanje nimalo zanemarljivog broja građana ispred "nacionalno nepodobne" pekare povodom fotografije neke budale, uslikane još pre dve godine. Šta su, ti silni okupljeni građani, čekali toliko dugo, pa da se tek sad oglase i iskažu svoje nezadovoljstvo zahtevajući da se zatvori ta pekara tj. da "nacionalno podobne" mušterije u nju više ne ulaze?
U stvari, zaista postoji nešto što je daleko više zabrinjavajuće od današnjeg okupljanja ljudi, koji će vam oči iskopati ukoliko im kažete da to što rade ima svoje pravo ime, i da je ono "fašizam" - po bezbroj parametara koji idu u prilog takvoj oceni. Možda su previše gledali domaću kaubojštinu, poznatu i kao "partizanski filmovi", pa zaista veruju da je fašizam "pun kamion s Nemci", ali to što rade i dalje jeste upravo fašistički progon manjine, kolektivističko bezumno urlanje unapred podmetnutih parola i idiotarija (za koje čak i oni koji ih urlaju znaju da nisu istinite), traženje žrtvenog jarca za sopstvene frustracije, palanački patridiotizam, paravan iza koga se uvek kriju bezumni potezi koje vuku oni koji su na vlasti. Toga smo se siti - i presiti - nagledali tokom devedesetih, i čini se da mnogima nije bilo dosta.
Potpirivanje strasti i potpaljivanje vatre, od strane vlasti - upravo je to ono što u sve većoj meri zabrinjava svakoga od preostalih iole razumnih ljudi u ovoj sumanutoj zemlji. Današnje majmunisanje u Borči praktično pokazuje u kojoj meri domaća vlast može da manipuliše građanima i javnošću, i dokle je sve spremna da ide ne bi li opstala (kao i svaka druga kasta pljačkaša, koja ni po koju cenu nema nameru da sjaši s vlasti). Poslušajte samo rečenice, te stereotipne izjave "spontano" okupljenih organizatora ovog izliva mahnitosti, o tome da su baš pekari, poput ovog u Borči, krivi za (buduću) nezavisnost Kosova od Srbije i da zbog toga treba da idu odavde.
Zvuči poznato, čini vam se da ste sve to već negde čuli?
"Jevreji su krivi za ekonomsku propast Nemačke nakon prvog svetskog rata. Dok su Nemci umirali od gladi oni su se bogatili a nemačkim vojnicima na frontu zabijali nož u leđa na svakom koraku. To su poluljudi i stoga ne potpadaju pod naše zakone. Za to su jedino oni sami krivi, i zato će nemačko jevrejstvo kao kaznu za svoje gnusne zločine morati da plati doprinos od jedne milijarde maraka. Te svinje više neće počiniti nova ubistva. Uzgred, ne bih voleo da sam Jevrejin danas u Nemačkoj", reče u novembru 1938. Herman Gering, zalažući se za mere još oštrije od "spontanog" razbijanja i spaljivanja jevrejske imovine i proterivanja njenih vlasnika iz Nemačke.
Za početak... kraja.


A ovo?
"Ovih nam je dana mnogo deklemovano o strategijskim tačkama prema Albaniji koje treba da obezbede našu teritoriju. Strategijske tačke nesumnjivo nešto znače; ali ma koliko sigurne i strašne one bile, nikada nas one neće osigurati od gneva i osvete jedne smrtno uvređene i ranjene nacije. Dokle god u naše buržoazije budu vladali ovakvi vardarski pojmovi; dokle god i najtrezveniji njeni političari budu branili tezu da su Arnauti poluljudi i da se arbansko pitanje može rešiti jedino mačem i ognjem, dotle ćemo mi stalno imati mobilizaciju za mobilizacijom prema zapadnoj granici nove teritorije i fijasko za fijaskom. I sve dotle neće nam pomoći ni strategijske tačke prema Albaniji - a već i da ne govorimo o tome što će nam trebati da stalno i dan i noć držimo 'strategijske tačke' unutra u zemlji sa kojih ćemo klati i uništavati one stotine hiljada arbanaskih saplemenika koji žive u našim granicama i koji treba da budu neki vajni temelj Velike Srbije!" napisao je Dušan Popović u septembru 1912. godine.
Godinu dana kasnije, 1913, Popović piše: "Ne treba se svemu tome mnogo čuditi, pošto parolu za takvo shvatanje i takvu politiku bacaju ljudi koji stoje na najvišoj društvenoj i političkoj visini u Srbiji. I pošto jedan g. Stojan Protić, radikal, predstavnik demokratsklh ideja i šampion engleskog parlamentarlzma u Srbiji, ima kuraži da, u obliku objektivne naučne rasprave dokazuje pred celim svetom kako Arbanasi nemaju prava ni na naclonalnu ni na državnu samostalnost, kako su to bezmalo poluljudi koji nemaju prava da budu članovi velike ljudske porodice, pozivajući se za ta svoja 'naućna' tvrđenja na neke evropske avanturiste i pustolove."

***
Odnos države Srbije - u svim metamorfozama kroz koje je prolazila tokom poslednjih sto i kusur godina - prema njenim građanima tj. državljanima, nije se promenio ni za jotu. I ne samo prema onim "nesrbima" koji žive na teritoriji Kosova (zvali ih Albancima, Arbancima, Arbanasima, Šiptarima ili kako god vam milo&drago bilo) ili npr. u Borči, već i prema svim "dasrbima" koji žive diljem vascele Srbije a ne iskazuju niti trunku slepog podaničkog poštovanja za vlast boljševičke radikalštine koja ovde caruje skoro vek i po, uz obilatu pomoć crnorukaškog udbaštva kao njene udarne pesnice.
Pre sto godina, po okončanju Prvog balkanskog rata i nakon prvog teritorijalnog proširenja Srbije na jug, medijske perjanice kvazipatriotskog bulažnjenja su bili listovi "Politika" i "Večernje novosti". Danas - isto: iste novine, isto lupetanje, ista propaganda, iste rečenice i "ideje", isti medijski progon nepodobnih i nepoželjnih. Ista deca pašićevštine, na vlasti.
Kažu, "vratili smo se u devedesete". Kažu - i greše, i to mnogo. Mi nikada nismo ni izašli iz devedesetih, ali jesmo se vratili - istovremeno u nemačke tridesete i sto godina u "naš" rikverc.
Naravno da je "šiptarska" pekara kriva za nezavisnost Kosova, isto kao što je i onaj bečki kafe sa slike bio kriv za Aušvic. Ili opljačkane INA, Zlatarna Celje, Ledo, meštani Hrtkovaca, Barbalići, slavonski frižideri... za nezavisnost Hrvatske i Slovenije. I kakve bre to veze ima sa Vučićima, Dačićima, Vulinima i ostalim Šešeljčićima?
Posebno je surovo i cinično smešno to, da sve ovde napisano podjednako važi za bilo koje od podivljalih i posvađanih balkanskih plemena istog roda; nema tu ama baš nikakve "srBske" ekskluzive - tradicija kolektivnog ludila je ovde deo folklora neumlja.
Noć i dalje pada. Stalno i bez prekida.
Kristalni mrak je esencijalni sastojak bez koga na Balkanu nema života nijednoj vlasti. Ona, zbog toga, neće od njega odustati ni po koju cenu koju ćemo svi platiti - opet.

Doktor Smrt

$
0
0

Aribert Ferdinand Hajm (1914-1992) je bio nacistički lekar, pripadnik SS trupa, poznat po nadimku "Doktor Smrt" - jedan od deset najtraženijih nacista sa liste centra Simon Vizental. Radio je kao lekar u koncentracionom logoru Mauthauzen, gde je mučio i ubijao logoraše na razne načine - uključujući operacije vađenja organa i amputacije udova bez anestezije, kao i direktno ubrizgavanje raznih otrova, benzina, fenola pa čak i obične vode injekcijama u srce kako bi time indukovao smrt žrtava. Osim toga, sprovodio je i razne druge "eksperimente" na logorašima, čak i neke koje je Jozef Mengele praktikovao u Aušvicu - kako bi upoređivali rezultate svog "naučnog rada". Lobanju jednog logoraša, koga je svojeručno preklao i potom raskomadao, koristio je kao pritiskač za papir jer mu se svidela "zato što je žrtva imala savršeno zdrave zube". Preživeli svedoci su na suđenju u Nirnbergu izjavili da je nekim logorašima naživo odrao kožu kojom su zatim bile presvučene fotelje u kancelariji upravnika logora. Za samo šest nedelja, koliko je proveo u Mauthauzenu (oktobar 1941 - mart 1942), stekao je nadimke "Doktor Smrt" i "Kasapin iz Mauthauzena".
Iako je 2009. zvanično objavljeno da je umro 1992. u Kairu, pod lažnim imenom, do danas nije pronađen nijedan materijalni dokaz kojim bi ta tvrdnja mogla biti potkrepljena.


Zlatibor Lončar, ministar zdravlja u naprednjačkim vladama Srbije, u kriminalnim krugovima beogradskog podzemlja stekao je nadimak "Doktor Smrt" zbog navodne umešanosti u čudne smrti pacijenata koji nisu u bolnicu bili dovedeni kao sigurni kandidati za "pod ilovaču". Najčešće su to bili pripadnici suparničkih krimi-klanova, koji su bili u sukobu sa likovima koji se nalaze na "drugarskim" fotografijama zajedno sa pomenutim doktorom. 
Beše tada spomenuto i nekakvo ubrizgavanje "nečega" injekcijama...


No, kako god da je zaradio nadimak, dr. Lončar voli i da eksperimentiše. Zamoraca ima sasvim dovoljno - po poslednjem popisu stanovništva (i biračkim spiskovima), više ih je nego ukupno ubijenih Jevreja u nacističkim konclogorima. Baš zgodno.
Najnoviji prilog njegovom "istraživačkom" naučnom radu jeste potpis na izmene i dopune Republičkog Pravilnika o higijenskoj ispravnosti vode za piće, donet i overen 10. aprila ove godine. Kako u njemu stoji, granica tolerancije na prisustvo određenih hemijskih supstanci u vodi za piće (mereno u miligramima po litru) višestruko je podignuta: za hemijsko jedinjenje amonijak - 5 puta (sa 0,1 na 0,5), hloridi - za 25% (sa 200 na 250), za hemijski element Bor - 3,3 puta (sa 0,3 na 1), Natrijum - za 1/3 (sa 150 na 200). Spomenuta oksidabilnost i elektroprovodljivost vode za piće se vrte "oko EU standarda", što u našem slučaju obično ne znači ama baš ništa - al' dobro dođe da se spomene, barem jedared.
Ne zaboravimo Lončarevu saglasnost iz 2014. godine na, takođe "eksperimentalno", povećanje dozvoljene količine otrovnog aflatoksina u mleku sa 0,05 prvo na 0,5 (10 puta više), pa nakon poništenja te odluke novog povećanja na "samo" 0,25 (5 puta više), mereno u mikrogramima po kilogramu. Setite se grimase "tesne gaće" koju je složio bivši ministar poljoprivrede Knežević, dok je ispijao čašu kontaminiranog mleka kako bi dokazao da tu nema ničega spornog.
Doduše, doktor Zlatibor Lončar i doktor Nebojša Stefanović su se 2016. oštro oglasili povodom švercovane kafe koja se kod nas prodaje, u kojoj pored buđi koja luči aflatoksin ima i raznoraznih drugih gadosti, izjavivši da "Niko neće da truje ovaj narod!"
Kafom. Švercovanom. Za ostalo se bumo dogovorili.

Konclogor ili gulag, svejedno - kako god je zvali, Srbijom komanduju doktori.
I tačka.

Grlom u jagode

$
0
0

Tog 8. maja 1980. godine, na dan sahrane Druga Tita, mladi umetnik Bane Bumbar možda i nije naslikao "Jutarnji portret bake s maćkom" (iako su, možda, tu bile i baka i maćka i Bane), ali neki drugovi i drugarice se svakako jesu - slikali.
Za budućnost, u koju samo oni veruju.


Na prvoj slici je Aleksandar Vučić (10 godina), ispred jedne od pogrebnih povorki do Kuće Cveća, koja je krenula sa Novog beograda, ispred zgrade SIV-a. Vidimo da je mladi Aleksandar, na pragu puberteta, pravilno uočio značaj aktuelnog događaja i tom prilikom izvršio svoju prvu antikomunističku subverziju u životu, puštajući balone duginih boja koji su mu se dezenom slagali uz pink hulahopke, tako najavivši događaj koji će uslediti za nekih deset i kusur godina - kada je njegov udomitelj Vojislav Šešelj 1991. pred Kuću Cveća doneo pravi četnički glogov kolac. Takođe pink. Kolac. Mlađani Aleksandar Prvi je tada svojeručno oglodao koru sa tog kolca alatom koji je upravo doneo iz jedne gvožđare za prodaju mesa u Londonu, vlasnika Indusa, gde je radio kao najbolji student u istoriji Pravnog fakulteta.
Zli jezici (čitaj: Đilas, Jeremić, Obradović, Stefanović, N1, Danas, Vreme, Tviter i ostali opozicioni ološ od građana) lažu kako ovo na slici nije Aleksandar Prvi već Maja Gojković, a pritom kao ključne dokaze navode hulahopke, suknjicu, šiške, đozluke, cvet u kosi (...?!!)
Žao nas je, ali nisu u pravu. Ovo je On lično, glavom i golobradom, jer se sve te zlotvrdnje daju lako opovrgnuti samo na osnovu rasterisanja slike istom metodom kojom je utvrđeno da Partizan jeste dao gol Zvezdi onomad, tj. uz pomoć geometrijske projekcije kojom Doktor Nebojša iz Beograda utvrđuje broj demonstranata po kubnom metru od Bulevara Kralja Aleksandra do ulice Gospodara Vučića.
Osim toga, drugarica Maja Gojković je upravo tada bila na pragu sedamnaeste godine, a svi znamo da je to inicijalno doba u kome se počinje sa farbanjem, tako da nema šanse da je na slici baš ona. Molim, kako? Eto tako. Zvr. Oduzimam vam reč.


U levom džepu je ona ista crvena pionirska marama koju je samo par godina kasnije vezao oko vrata. Iz fazona.
I budalama je jasno da je osoba na slici visoka dva metra (koliko je imao kada se rodio, tj. koliko ima danas), da je drvo kraj nje(ga) kalifornijska sekvoja i to baš ona koja je bila posađena na brdašcetu, u pesku na igralištu ispred zgrade na Novom Beogradu u kojoj su tada živeli Vučići. Pa valjda On sam zna, bolje i od Angeline, da je sa deset godina imao plavu kosu, istu dioptriju, pogrbljen dupeuvlakački stav i iks-noge neostvarenog košarkaškog centra (budućeg lupača banana deci upravo tog uzrasta, za osvetu).
Međutim, ključni dokaz da je ovo lično Aleksandar Prvi jeste garderoba koju na slici nosi, plus hulahopke i oni baloni duginih boja, jer samo On je mogao još od malih nogu da bude i Spasitelj i Prorok. Ova slika je živ dokaz da je još tada On najavio dolazak - Ane Brnabić.
Touche, iliti prc!
I tačka.


Na drugoj slici je Aleksandar Vulin (7 godina) sa Tetkom, u kolicima iz kojih još uvek nije izašao.  A ušao je istog dana kada i majmun u tenak. Toga dana, 8. maja 1980. godine, Aleksandar Drugi i Tetka su ovako urađeni prkosno proparadirali od Savezne skupštine do Dedinja, belosvetskim silnicima i domicilnim ništarijama u inat, i proročanski najavili da će tenkovima razjebati sve te šiptare, ustaše, zelenaše, bjelaše, balije, muhadžedine, bečke konjušare, čokalije, komite, četnike (al' samo malo), demokrate, građaniste i ostalu opozicionu bagru - za deset i kusur godina, 1991. - iste one godine kada se случио i Šešeljev kolac-hepening.
Ta parada još uvek traje, pretnja tenkovima onima kojima je bila upućena - i dalje opstaje.
Jedino nam fali par (najverovatnije) sitnica: više nemamo tenkova kojima bi smo mogli da razjebemo sve nabrojane, nemamo ni tenkista koji su se prekvalifikovali u Paju i Jareta, para da unajmimo braću iz Sekuritatee, Štazi, KGB, Sigurimi, PLO, IRA, Sendero Luminoso, Tamilskih tigrova i ostalih Tupamarosa - takođe nemamo.
Šta bre "A Mira? A Sloba?"... Pa tu su - eno ih, i dalje riju pa cepaju.
Čak je i onaj majmun pobegao iz Srbije.
Al' kad bi svega toga bilo - e, vala, svašta bi onda bilo!
Pa i to da četnici paradiraju 9. maja po Beogradu i Moskvi, predvođeni atamanom Nikolićem.


U stvari, sve je to ista, pašićevska boljševičko-radikalska nacipalanačka banda, koja samo menja boje hulahopki (češće nego uniforme i značke), vek i po koči razvoj i jebe u mozak celu Srbiju, sakuplja je i razvlači k'o tesne gaće i besomučno pljačka bez prestanka.
Banda, koja danas za sebe tvrdi da je "napredna" i "budućnost" - kao vrhunac licemerja.

A tog 8. maja 2019. godine, gornje slike kao da nikada nisu bile življe.

Riddles in the dark

$
0
0


Nerešiva je to zagonetka, iz najcrnjih dubina tame.
11. maj je Dan Zone Sumraka.
Ovde je svaki dan tako, a ne samo danas.
Državni praznik - da prostite - bez početka i kraja.


Dan

$
0
0



Danas je ponedeljak 13.
Maj.
U verskom kalendaru UDB-e stoji: sv. Ilija Čvorović
Fiksni praznik.
Crveno slovo.
Sve ostalo crno - k'o u kuhinji Danice Čvorović, preterano naivne domaćice.
Zajebana stvar, ta kuhinja...



Od obrenovićevskih sreskih špijuna i žandara, preko Crne pa Bele ruke, karađorđevićevskih batinaša, večitih cinkaroša, Krste Mišića, poljske straže, posleratnih komunjarskih kožnokaputaša na Cindapima, Leke Rankovića, Dolanca, udbe, debea, vebea, supa, milicije, policiota, Crvenih beretki, Miloševićevih mupovaca, sindikalaca "prvog poziva", "svedoka"-saradnika, do koštunjavog Bulatovića, protivpožarne policije, komunalne policije, hilfspolicaja, građanskih i jezičkih trojki, Dačića, sije, bije, Bate Santosa i svih ostalih Balkanskih špijuna, Profesionalaca, gviruša, uhoda i uholaža iz naših sokaka - na današnji dan, njihov praznik, poručujemo:

Nikom nije lepše nego vam'
Zato nam je 'vako svaki dan


Odeljenje za zaštitu naroda (OZNA) osnovano je 13. maja 1944. godine, zbog čega je taj datum bio obeležavan kao Dan bezbednosti, sve do ukidanja 2001. godine. Nema sumnje da je i to jednim, makar malim, delom bilo razlog za 12. mart 2003. U proteklih 75 godina, ta "firma" je doživela brojne transformacije u nazivu - i skoro nikada u suštini. Red bi bio da ovo čudo koje imamo danas, a koje su tetošile sve "vlasti" (naročito u poslednje tri decenije), ipak nazovemo svojim pravim i primerenijim nazivom:

OZONA - Odeljenje za zaštitu od naroda.

Drugačije se ne može nazvati silno orvelijanstvo koje ovde vlada otprilike koliko je stara i Džordžova knjiga - 70 godina. Prava sitnica.
Nema tu mesta ni za kakvo "ako se sete" - kod njih, ama baš niko i nikada nije zaboravljen.
Jednom u službi - uvek u Službi, jednom u dosijeu - uvek u Arhivi.
A sad, svi na svoje zadatke. Praznik je, kao i uvek, maksimalno radni.
Značka - obavezna.

NNNI

$
0
0

Ništa
Nas
Ne sme
Iznenaditi


Pa kako smo onda, nakon tolike obuke u ništanasnesmeiznenađivanju, stigli do ovde?
Tako, što smo iznenadili sami sebe, i to još s leđa. Iz zasede.
Sve vreme su nas učili da nas ništa ne sme iznenaditi - spolja. Uvek su to bili "oni", neki nepoznati i strani elementi, spoljni, iz daljine, preko brda i dolina, gora i mora, tuđini. Ejlieni. Truli Zapad i Pokvareni Istok. Naš čovek - nikako. Mi sami - još nikakije. Jer mi smo uvek bili naj, a poznato je da "oni" mrze svakog ko je naj. Uterivanje u kolektivističku anomiju neprekidnim zastrašivanjem, plasiranjem beskonačnog niza teorija zavera, javna lomljenja kičme svakom "ja" koje se povremeno usuđivalo da zaštrči (i tako odmah postalo novi palanački bauk, pripadnik plemena "oni") - svemu tome, i još mnogo čemu, služila je obuka u ništanasnesmeiznenađivanju. Pravdano je to bilo prirodnim silama & nepogodama, vanrednim situacijama - dakle, sve što nije bilo "stanje redovno", a ispostavilo se da je to redovno bilo daleko neredovnije od vanrednog - kako spoljnim tako i unutrašnjim, "zajedno smo jači" (naročito vezani u snop koji glumi drvenu držalju sekire). Predvojničke obuke, vežbe omladinskih četa, nastava ONO i DSZ, logorovanja (u Istočnoj Srbiji su to zvali "roglovanja"), združene vojne vežbe redovnog i rezervnog sastava JNA, Civilne zaštite i sluđenog građanstva - sve to imalo je svoju kulminaciju u dane poput Dana bezbednosti i sličnih.
Zamislite samo da Dan bezbednosti traje celu godinu... i dobili ste Srbiju 2019.
Sve fore i fazoni koji su pre četrdeset i više godina bili praktikovani u okviru redovnih NNNI aktivnosti, danas postoje i vrše se svakodnevno bez prekida. Non stop, 24/7, neprijatelj nikad ne spava pa tako nećemo ni mi, i to još duže: na svaka njegova 24 sata nespavanja, mi ćemo to isto ali 25. Dobro, ne "mi" već "on" tj. jedino "ja" koje je dozvoljeno i obavezno za slušanje.
Kao rezultat, stigli smo dotle da više ne postoji ništa što bi nas iznenadilo, jer nas do sada nijedno iznenađenje nije mimoišlo. Nisu ta iznenađenja bili ustaše, šiptari, balije, ameri, rusi, žuta rasa, vatikani i ostali harpovi - jokmore! Iznenađenja smo bili mi, sami sebi.



Milošević nije bio iznenađenje, jer smo ga kao narod prizivali.
Bombardovanje 1999. nije bilo iznenađenje, jer smo kao narod Miloševića uspešno prizvali.
Koštunica nije bio iznenađenje, jer smo ga kao narod izglasali dok smo bežali u podrume od pomračenja Sunca.
12. mart 2003. nije bio iznenađenje, jer smo mislili da ćemo vladati sto godina a zaboravili smo na one koje smo prizivali.
Tadić nije bio iznenađenje, jer smo ga kao narod prespavali.
Dačić nije bio iznenađenje, jer smo kao narod postali Tadić.
Vuk Jeremić i njegov zlatni Miladin od milion dolara nisu bili iznenađenje, jer šta je to petnaest dolara po glavi stanovnika? Pa Srbin, bre, nikada stipsa bio nije! Daj pet!
Čestitka van Rompeja i Barosa upućena Nikoliću povodom izborne pobede - tri sata pre zatvaranja biračkih mesta - nije bila iznenađenje, jer smo poverovali Tadiću, osnivaču SNS, da nije namerno skratio petogodišnji mandat kako bi izgubio.
Vučić nije bio iznenađenje, jer smo ga kao narod za kaznu (zbog svih prethodnih) dobili. Opet.
Poplave i ostale biblijske pošasti nisu bile iznenađenje, jer je vlast kazala da ostanemo kod kuće, gde nam ni voda do prvog sprata ne može ništa.
Smanjenje penzija (neustavno) i plata nije bilo iznenađenje, jer Kosovo je srce Srbije.
Vučićeva najava uplate od milion evra pomoći za obnovu izgorele katedrale Notr Dam u Parizu nije bila iznenađenje, jer smo svi bili iznenađeni lažnom vešću koju je plasirao Informer da će Francuska povući priznanje Kosova. Po uplati, naravno.
Najnovije umrtvljavanje antinaprednjačkih građanskih protesta nije bilo iznenađenje, jer smo svi znali da to jeste kamenčić u cipeli koji ne baš zanemarljivo žulja Vučića ali podjednako i trn u oku onih koji sebe zovu opozicijom tom istom Nepomniku. Politička kasta sebi ne sme da dozvoli luksuz nekontrolisanih protesta.
Zajednička vojna vežba američke i srpske vojske nije iznenađenje, jer osmi sekretar SKOJ-a Vulin jeste rekao epohalno njet! NATO paktu ali ne i američkoj vojsci.

 

Sa ovom kradikalskom, patriotsko-pljačkaškom vlašću, nije trebalo da nas bilo šta iznenadi. A jeste, i to skoro sve što su ti ludi mozgovi do sada smislili i uradili. I još će, jer mi smo jedan neverovatno "iznenadljiv" narod kada su u pitanju domaće vlasti. Džaba bilo silno "ništanasnesmeiznenađivanje" onomad i njegova repriza koju ponovo uvedoše u škole pre par meseci.
Hajde da ne brkamo više pojmove: akcija se zvala "ništa nas ne sme iznenaditi" a ne "niko".

Previše se mi tu nešto iznenađujemo, da bi sve ovo bilo slučajno.
I normalno.

Fit Off

$
0
0

Svi smo igrali tetris, i znamo njegova pravila: čim se uklopiš - nestaneš.
Neki ljudi će te voleti samo ako se uklapaš u njihov tor. Ne usteži se, slobodno im taj njihov tor zabij u prkno. Što dublje, to bolje.


Samo probaj da se ne uklopiš u tor vlasti.
Samo probaj da se ne uklopiš u tor opozicije vlasti iz prethodne stavke.
Samo probaj da se ne uklopiš u izmišljene role levo/centar/desno, dodatno obesmišljene bulšitovanjem o ekonomiji.
Samo probaj da se ne uklopiš u lopovsku bandu sa kojom radiš u državnoj firmi.
Samo probaj da se ne uklopiš u privatnu firmu u vlasništvu ćelave tetovirane barabe ili bivšeg udbaša.
Samo probaj da se ne uklopiš u navijačku rulju oko tebe, na tribini za koju su kupio kartu.
Samo probaj da se ne uklopiš u ekipu lupača lajkova i besnih bljuvača vatre.
Samo probaj da se ne uklopiš u naučni skup koji "organizuju" ufoteljene čistačice, iako se upravo o tvojoj struci radi.
Samo probaj da se ne uklopiš u gangove "partizana" i "četnika".
Samo probaj da se ne uklopiš u maturantsko "veselje" uz plastifukse u zvučnicima i po stolovima, i maliganske nulovane steroide ispod stolova.
Samo probaj da se ne uklopiš u rulju, u zemlji iz koje se beži jer si "ja" a ne "mi".
Samo probaj da se ne uklopiš u mržnju "onih".
Samo probaj da ti "svaka vlast ne valja".
Samo probaj da ne budeš tolerantan kad aktuelna ekipe pukne i ode sa vlasti.
Samo probaj da si protiv povratka obaveznog služenja vojske.
Samo probaj da ne jedeš sendvič koji jedu ama baš svi oko tebe.
Samo probaj da ne ubaciš zaokružen glasački listić koji smo ti "mi" dali.
Samo probaj da im kažeš ili pokušaš da objasniš koliko su isti.
Samo probaj da ne veruješ crkvi, vojsci i policiji.
Samo probaj da ne veruješ naručenim anketama.
Samo prubaj da brže, jače, bolje ne veruješ u "budućnost u koju verujemo".
Samo probaj da se podsmevaš idiotu Trampu.
Samo probaj da nešto kažeš protiv sumanutog Putina i sjebane Rusije.
Samo probaj da pričaš kako smo se sami pojeli u ime najezde žutih skakavaca - pardon, investitora.
Samo probaj da pričaš kako je Goli otok bio konclogor, a ne odmaralište za posrnule proletere.
Samo probaj da pitaš za čije babe maslo služe sindikati.
Samo probaj da pitaš zašto drugovi i drugarice članovi sindikata "prete" iščlanjenjem ako ne dobiju pozajmicu od par hiljada dinara, a ne "prete" otkazom kad plate ne dobijaju mesecima ili godinama.
Samo probaj da pitaš kako može predsednik SUBNOR-a da bude neko rođen posle rata.
Samo probaj da pitaš kako partija penzionera može da ima omladinu.
Samo probaj da penzioneru objasniš koliko mu je Vučić ukrao od penzije, dok ide da glasa za njega.
Samo probaj da se buniš kada ti kasirka u radnji na račun doda i svoj hleb, salamu i cigarete.
Samo probaj da komšijama objasniš koliko ih potkrada bitanga koju su "izabrali" za upravnika zgrade.
Samo probaj da ne piješ kad svi piju, da ne biješ kad svi biju, da "ne" kad svi "da".
Samo probaj da pitaš.
Samo probaj da ne pitaš.
Samo probaj da odgovoriš.
Samo probaj da ne odgovoriš.
Samo probaj da ćutiš.
Samo probaj da ne ćutiš.
Samo probaj da se praviš lud, kad "svi iznamo" da nisi.
Samo probaj da ne budeš lud, kad "svi znamo" da jesi.
Samo probaj da budeš čovek a ne supozitorija.
Samo probaj da pitaš brata, kuma, najboljeg druga: Šta ćeš bre, budalo, u tom autobusu, na tom mitingu?
Samo probaj da si drugačiji.
Samo probaj da probaš.
Samo probaj da ne probaš.
Samo probaj...

Eto, ispade ovo kao neka palanačka Knjiga Zakona, Ustav i Vjeruju.
Zajedno.


Ako se uklopiš - nestaneš.
Ako se ne uklopiš - nestanu te.
Zajebana stvar, kad ti život postane partija tetrisa.

AV av

$
0
0


Kućnog ljubimca treba redovno šetati, maziti, paziti i (ako treba) zvati ga Đorđe. A kad zatreba - voditi obavezno na parenje, ili makar na oparivanje. Ljubimac je uvek tu, pred kapijom, u dvorištu, sa lancem oko vrata, k' nozi, pri ruci... koliko god se često gazde menjale u kući. On zna svoje, i to ćera, ne pita.
Doduše, nije lako kad i Gazda i Ljubimac imaju trajno teranje, koje neretko preraste u bukarenje. E, tad situacija obavezno postaje složena i Ljubimac dobro zna da je u ta vremena najbolje da se kloni prethodnog Gazde ne bi li se lakše priklonio narednom.
Najbolji igrači u Balkanskoj krljačkoj ligi su oni koji stameno&ponosito stoje u živom zidu sve do trenutka kada protivnički igrač krene da izvede udarac. A onda - finta, eskivaža, promena dresa, kontranapad. Biografija u varikini.
Svaki ovdašnji, ispravno dresirani Ljubimac, to dobro zna i primenjuje.
Bio i biće.

Dan i Noć

$
0
0

Kao i sve drugo, ovde naopako, kod nas je Noć muzeja. Od 16:00 do 24:00, druga smena.
Iako ih nema na zvaničnom spisku ovogodišnjih učesnika, neki od muzeja (koji slede) ipak su rešili da učestvuju sa eksponatima iz svojih zbirki - ko i kako može.

1. Narodni muzej Čukaričkih snova, Banovo brdo (Beograd)
- eksponat: Harold Dukakis
- materijal: gips, boje za jelo
Sam eksponat, kao i posuđe oko njega, kompletno su izrađeni od gipsa, u iščekivanju navale posetilaca iz Grčke. Za svaki slučaj.


2. Patrijaršijski muzej uvlakaštva
- eksponat: Dva, umetnička instalacija, drvorez
- materijal: drvo iz uvoza - levo od bukve, desno od vrbe
Eksponat je posvećen sabornosti, bratstvu i jedinstvu dva srpska naroda - Srba i Srbijanaca.


3. Zavičajni Muzej naprednog poltronisanja, Krupanj
- eksponat: Mahal kita (Volim i ja vas, sanskrt), natprirodna veličina
- materijal: presovani karton, ful kolor muflon


4. Muzej zamrznutih stanja i pokreta, Sava Centar (Beograd)
- eksponat: Bata i Seka, ekstraprirodna veličina
- materijal: nepoznat


5. Muzej jeftinih slatkiša, Surčin
- eksponat: Samo vas gledam, glava u prirodnoj veličini
- materijal: belo brašno, beli šećer, belance, belo, šlag, boje za hranu
Rođendanska čestitka - torta, podarena osnivaču i ktitoru muzeja.


6. Železnički muzej, Lajkovac
- eksponat: Samo nas gleda dok ide prugom
- materijal: crno brašno, smeđi šećer, žumance, žuto, šlag, jestiva ful kolor foto-tapeta
Zahvalnica Vučiću zbog posete Lajkovcu, iako nije došao prugom - sa Miletom.


7. Muzej venčanica, Aleksandrovac Prvi
- eksponat: On da Ona
- materijal: til, plastika, žica, stiropor, hidrogen, vosak za depilaciju, lamperija, izolir-traka, jestiva slova


8. Muzej uvoštenih, Jagodina
Napomena: jagodisnki muzej, kao šampion svoje kategorije, ovom prilikom se isprsio sa čak dva eksponata. Ne zna se koji je prigodniji.

eksponat 1: President evil
- materijal: gips, plastika, drvo, stearin, kamen, šper-ploča, karton, reciklirane boje, kineske lutke


eksponat 2: Najdraži Gost
- materijal: pčelinji vosak, salo, reciklirane boje, pirotski štof, dve megababuške
Ovaj eksponat posvećen je istorijskoj poseti ruskog predsednika Putina muzeju u Jagodini, tokom koje se uslikao sa vernim replikama Dačića i Palme.


Sve ovde izložene eksponate izabrao je za ovu Noć niko drugi do ArhikustoSNS lično.

***
U Knjizi Zakona, prve tri od deset Zapovesti glase:
  1. Ja sam Gopod tvoj i nemoj imati drugih bogova uz mene.
  2. Ne pravi sebi idola - lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer sam ja, Gospod, Bog tvoj, koji zahtijeva da se odanost iskazuje isključivo njemu.
  3. Ne spominji imena Gospoda, Boga svoga, na nedostojan način, jer Gospod neće ostaviti bez kazne onoga koji nedostojno spominje ime njegovo.


Čudo jedno kako se svaki od eksponata savršeno uklapa u navedene Božje zapovesti. Sve to je dodatno armirano poslednjom odlukom vrha SPC (Sendvičarske poltronske crkve) da u svoju hijerarhiju uvede počasno zvanje "Vladiktatora". Ono je dodeljeno Vučiću, naravno, kako bi i on odmah dobio penziju bez dana stvarnog radnog staža i dinara uplaćenog u penzioni fond i budžet. Ostalo je samo otvoreno pitanje da li se ova odluka može primeniti i na gastarbajtere, poput Mileta Dodika.
- Ma nema frke, će se i to dogovorimo. Cijena je ionako prava sitnica.
- Mali, deder krni još tries miliona za bradatu gospodu u crnim aljinama.
I tačka.
I na Dan, i na Noć.


OMG... zamalo da napravim štos.

Šta su dezinformacije i kako se od njih zaštititi

$
0
0


Dezinformacija koje se šire medijima dostižu zabrinjavajući nivo.
Kako se od toga zaštititi?

Živimo u vremenu za koje se može reći da predstavlja najuspešniji period u dosadašnjoj istoriji ljudske civilizacije. Taj uspeh se ogleda u brojnim oblastima, od ljudskih prava do demokratije. Na putu smo nestanka siromaštva još u ovoj generaciji, veoma smo blizu toga da svako dete ima neki vid obrazovanja. Jasno je da su za to zaslužni demokratija, velika imena novinarstva, odgovorni politički lideri i sami građani. Međutim, oni koji podmeću dezinformacije imaju veliku moć i prete da sve to unište. Ne treba im to dopustiti tako što ćemo odustati od nade da su svi naši ciljevi i dalje realni i ostvarljivi.
Pomoću dezinformacija se šire nepoverenje, strah i laži. Međutim, što o njima znamo više, lakše im možemo stati na put.


5 stvari o dezinformacijama koje bi trebalo da znaju svi:

1. Njima se hrane naši strahovi i veoma se brzo šire
Način na koji učimo od sveta oko nas podrazumeva da lakše pamtimo negativne od pozitivnih informacija. Dileri dezinformacija to odlično znaju i igraju na snažne emocije, zbog čega raste verovatnoća da ćemo te dezinformacije dalje deliti na društvenim mrežama - gde se one šire i do šest puta brže od stvarnih vesti.
2. Bujaju na društvenim mrežama, u brojkama koje dostižu milijarde
Što više vremena provodimo na društvenim mrežama, to više novca te kompanije zarađuju. Oni dobro znaju da ekstremni i šokantni sadržaji privlače našu pažnju, pa programiraju svoje internet stranice kako bi promovisali upravo takve sadržaje. Najpoznatije svetske novinske kuće prodaju svoja izdanja u milionskim tiražima, dok se vesti na Fejsbuku dosežu preko milijardu dnevno.
3. Koriste se i kao oružje protiv nas
Autoritarni lideri i režimi, od Brazila do Kine, koriste dezinformacije kao najnovije oružje iz arsenala drevne igre "zavadi pa vladaj" politike. Međutim, Rusija je ipak lider u toj ekipi - njihove ogromne "farme trolova" imaju legije upošljenih likova koji otvaraju milione lažnih profila i naloga sa kojih šire dezinformacije. "Rusija danas" (Russia Today) je njihovo glavno propagandno oruđe, čiji info-kanal na YouTube spada u najgledanije na svetu sa preko dve milijarde pregleda.
4. Ne samo što truju demokratiju, one i ubijaju ljude
Dezinformacijama je izazvano nasilje u Indiji i Brazilu, potpaljeno brutalno etničko čišćenje u Mjanmaru. Dezinformacjama se truje demokratija. Lažne vesti su doprinele uspehu Brexita, Bolsonara i Trampa. Sve to razara poverenje u mejnstrim medije, demokratske institucije, stvara savršeno plodno tle za antisistemske moćnike željne uspona na vrh vlasti. Upravo zbog širenja dezinformacija, društvene mreže su postale opasnost po demokratiju.
5. Na njih niko nije otporan
Ljudi širom političkog spektra su mikrotargetirani u okviru strategije polarizacije i erodiranja društva. Ruska armija trolova je u SAD kreirala lažnu stranicu Američkih crnih aktivista, koja je privukla pažnju više pratilaca nego zvanične stranice Black Lives Matter pokreta. Uobičajeno je mišljenje da nećemo nasesti na ovakve podmetačine, ali istraživanja ukazuju na to da su čak i najobrazovaniji među nama skloni da poveruju lažnim vestima, dok su ljudi stariji od 65 godina pogodniji da ih dalje šire.


Kako, zapravo, izgleda jedna dezinformacija?
Evo nekoliko primera iz stvarnog života:
Pored novoizabranog brazilskog predsednika, Tramp izgleda kao svetac - Bolsonaro hvali diktatore, namerava da uništi Amazonske šume, tvrdi da gej decu obavezno treba prebiti. Kao i u Trampovom slučaju, predizborne analize mu nisu davale velike šanse, a on je ipak pobedio. Koje je to tajno oružje upotrebio? Dezinformacije, naravno. Njegove pristalice su koristile lažne naloge da doslovno zatrpaju društvene mreže ogavnim lažima kako bi zbunili glasače i posejali nepoverenje. U tome su uspeli. Postizborne ankete pokazuju da je većina njegovih glasača poverovala u te laži, poput one da je njegov glavni protivkandidat pedofil. A tako nije samo u Brazilu. Svi smo mi targetirani, gde god da živimo i kakva god da su nam politička ubeđenja. Ovo je najozbiljnija pretnja sa kojom se demokratija danas suočava širom sveta, i moramo je razumeti kako bi smo je zaustavili.
Evo još nekih primera širenja dezinformacija, koji su doveli do gubitka ljudskih života.


U Mjanmaru su dezinformacije iskorišćene da podstaknu genocid. Laži pune mržnje, uperene na pripadnike muslimanske Rohingja manjine u toj zemlji, postale su viralne na internetu. Lažne tvrdnje o stvarima poput kanibalizma (poput one na slici, širene preko fejsbuka) širile su militantne i antimuslimanske grupe i organizacije, kako bi opravdale etničko čišćenje koje su sprovodile uz blagoslov vlasti. Hiljade Rohingja porodica su bile pobijene i masakrirane, žene brutalno i masovno silovane, kuće su im bile spaljivane i sravnjene do temelja. Ti zločini su doveli do toga da zvaničnici UN takvo ponašanje u Mjanmaru proglase genocidom.


Lažne vesti se mogu koristiti za napad na određene grupe, poput migranata. Preko 10 miliona ljudi je pogledao gornji video u kome grupa migranata demolira jedna policijska kola. Pa, u čemu je problem? Snimak je u potpunosti - lažan. Radi se o kadru iz jednog igranog filma, i ova laž je u potpunosti bila razotkrivena još pre nekoliko godina. Međutim, to nije sprečilo ultradesničarske grupe u Italiji i širom Evrope da je iznova dele - pre samo nekoliko nedelja. Kompanija Fejsbuk nije ništa učinila tim povodom sve dok širenje ove laži nije postalo viralno, potpirujući sumnju, neprijateljstvo pa čak i mržnju prema migrantima.
Setite se fotografija uništenih automobila i vozila gradskog prevoza po ulicama Stokholma, koje su "spalili razulareni migranti iz arapskih zemalja". To, što je bilo zimsko vreme, na švedskim ulicama nigde snega a "potpaljivači" nose tanke majice kratkih rukava - nije smetalo da ljudi masovno dalje šire ovu priču koaj je bila lažna. Fotografija uopšte nije bila snimljena u Stokholmu, već tokom nereda u predgrađu Pariza, par godina pre toga.


Dezinformacije se koriste za izazivanje polarizacije i potpaljivanje straha i besa, kao što je to bio slučaj u Francuskoj, gde su ljudi masovno delili (više od 250 hiljada puta) pismo poznatog glumca Žerara Lanvena, u kome on kritikuje predsednika Makrona i njegovu Vladu. OK, gde je sad problem? Pismo je bilo u potpunosti lažno, jer je glumac tvrdio da je bio žrtva krađe identiteta, tj. naloga na Fejsbuku. Ovo predstavlja jasan primer upotrebe dezinformacija za sejanje nepoverenja prema vlastima (čak i kada one zaslužuju nepoverenje zbog jasnih poteza koje povlače). Sve to predstavlja veliku, ako ne i glavnu pretnju za demokratiju u današnjem svetu.

 

Fotografija devojke okrvavljene glave, koju su policajci pretukli tokom protesta, postala je viralna na društvenim mrežama u Francuskoj. Međutim, tu postoji jedan problem - ova slika nema nikakve veze sa Francuskom. Snimljena je u Madridu, pre nekoliko godina. "Vest" je nameštena, neistinita. Lažna.
U ovome se krije velika opasnost koju dezinformacije i lažne vesti sa sobom nose. Uz pomoć njih je moguće miran protest preokrenuti u nasilje, razoriti poverenje u demokratiju, naterati nas da mrzimo, pa čak i ubijamo jedni druge. Zato je bitno širiti činjenice o svemu, poput ove fotografije, i to svakome ko je to video i poverovao da je istinito.

Hajde da vidimo da li se i kako možemo zaštititi od svega toga.


5 načina načina da se zaštitimo od dezinformacija:

1. Ako nešto vidite, nešto recite!
Nemojte verovati u sve što pročitate na internetu. Videli ste neku objavu na Fejsbuku sa šokantnim informacijama o nekom političkom kandidatu? Nemojte da verujete u to što ste pročitali. Proverite činjenice iz pouzdanih izvora, i ukoliko smatrate da ste naišli makar na delić dezinformacije - podelite to sa svima.
2. Nastavite sa podrškom pravim novinarima
Većina tradicionalnih medija posluje u okvirima pravila i etike, koji ih čine daleko verodostojnijim od nekog nasumičnog lika koji objavljuje svašta po internetu. Naravno, oni nisu savršeni, ali ipak proveravaju činjenice pre nego što ih objave jer za to što objave mogu biti odgovorni i snositi posledice. Pretplata na određene novine dokazanog visokog kvaliteta, sa zaposlenima koji se bave stvarnim novinarstvom, predstavlja jedan od najmoćnijih poteza koji građanin danas mogu povući u borbi protiv dezinformisanja.
3. Pridružite se kampanji "čišćenja" društvenih mreža
Širom sveta poznat peticioni sajt AVAAZ ima jednostavan i efikasan plan kako naterati tehnološke gigante da istrebe dezinformacionu pošast sa društvenih medija - objavljivanjem činjenica verifikovanih od strane nezavisnih izvora, koje pobijaju lažne vesti. Fejsbuk je kompanija koja je itekako "osetljiva" na svoj imidž u javnosti, pa su se odazvali ovom pozivu. Pridružite se i vi ovoj kampanji.
4. Ne odustajte od demokratije
Cilj trolovskih armija je da stvore takvu klimu nepoverenja u kojoj bi obični građani demokratiji okrenuli leđa. A kada do toga dođe, fanatični ekstremisti preuzimaju komandu u svoje ruke. Moramo nastaviti da se izjašnjavamo, javno govorimo, glasamo, ohrabrujemo prijatelje i članove porodice da urade isto, da naše izabrane predstavnike uvek podsećamo da su odgovorni građanima koje predstavljaju.
5. Čuvajte nadu u čovečanstvo
Dezinformacije vrebaju naše najdublje strahove, računaju na našu prirodnu sklonost ka negativizmu, na površinu izvlače našu gnevnu i ciničnu stranu. Međutim, ukoliko naučimo da se nosimo sa argumentima ljudi koji nemaju stavove poput naših i ne misle kao mi, i to sa dosta empatije, sluha i mudrosti, onda ćemo moći da se sa njima povežemo mimo naših razlika. Svi mi imamo daleko više zajedničkog nego što nas naši strahovi teraju da verujemo. Ukoliko u ovome uspemo, možemo zajedno postići zaista neverovatne stvari.

Podelite ovaj tekst svojim prijateljima, recite im da je dezinformaciona pretnja realna i da se protiv nje može boriti znanjem.




Građani Srbije su danas zatrpani megatonama, kako svetskih tako i domaćih dezinformacija, poluinformacija i bezočnih laži. Pogledajte samo naslovne strane "novina" po kioscima ili udarne naslove po info-portalima, i priznajte sebi da vam se makar zavrtilo u glavi... ako vam se već nije smučilo. Svrha dezinformisanja je da eliminišete i jedno i drugo, prihvatite ponuđeno kao činjenice, istinu. Dodatno uskraćivanje kritičke i nezavisne provere objavljenih ludorija po medijima, samo armira kolektivnu hipnozu o Zlatnom dobu u kome živimo po prvi put u istoriji.
Razni izveštaji o ratnim uspesima iako nismo učestvovali u ratu, ekonomskom rastu i investicijama nakon "pobede", rusko oružje tek što nije stiglo, netransparentni ugovori o prodaji zemlje strancima i burazerskom ugrađivanju u iste, izborne laži, prevare i neprekidna krađa, On je sve najnajnaj i sve je po prvi put otkad je zajahao ovu zemlju po drugi put, dinar u vrhu najjačih svetskih valuta, bezbroj doktorata i diploma kao apsolutni originali falsifikata, ako niko drugi neće onda Srbija hoće (da bude kineska kolonija u srcu Evrope)...
I "demokratska" i "napredna" vlast koriste skoro u ime iste timove propagandnih magova, da promovišu sopstveno farbanje stvarnosti i bežanje od odgovornosti za sudbinu društva koje ih je izabralo. Dovoljno je spomenuti samo vrh propagandista-preletača: Šaper, Krstić, Mitrović, Vučićević, Popović. Omiljeni i dovoljno upotrebljivi i kod jednih i kod drugih.
Pametnome dosta.



Lažne činjenice ne postoje.
Ili je laž, ili je činjenica, istina.
Sve ostalo je u domenu ali-kaide, apologeta laganja koji obavezno kažu "da, ali..."
Tu ih zaustavite, činjenica i istine ne poznaju "ali".
Tačka.

Patokratija na srpski način

$
0
0


Kako smo iz partokratske "tradicije", duge bezmalo vek i po, prešli u patokratiju?

Na početku, hajde da uklonimo nedoumice oko toga šta je partokratija a šta patokratija. Da li se one razlikuju za samo jedno "malo r" ili ima tu i nečega dubljeg, suštinski različitog? 
Definišimo te pojmove:

Partokratija (partikratija, partitokratija) je de fakto oblik vladavine kojom je politički proces u jednoj zemlji podređen interesima političkih stranaka (jedne ili više njih) u odnosu na građane kao nosioce suverenosti. Na taj način ona je po svojoj suštini negacija demokratije, odnosno predstavlja njen izvitoperen oblik. To je jedan paralelni poredak kojim političke stranke uzdižu svoje interese iznad opštih potreba društva i podrivaju politički i ukupan sistem vrednosti u jednom društvu. U partokratiji stvarna vlast se ne nalazi u institucijama države, već u vladajućim strankama i to tako što partije utiču i podređuju sebi: 1) rad pravosudnog sistema, 2) rad državnih organa i javnih službi, 3) zapošljavanje u javnim službama, i 4) raspodelu društvenog bogatstva (uključujući i prirodna resurse). Zbog toga partokratija generiše sistemsku korupciju, organizovani kriminal i opšte siromaštvo. Zbog navednog, partokratija ne samo da urušava državne institucije i demokratski poredak, već posredno ugrožava ostvarivanje Ustavom zagarantovanih ljudskih prava, a takva društva po pravilu dugoročno idu ka opštoj regresiji u svim oblastima.
Patokratija je totalitarni oblik vladavine u kome je apsolutna moć u rukama psihopatske elite i pod kojom je celo društvo izopačeno tako da ga vode i pokreću čisto patološke vrednosti. Patokratija može preuzeti na sebe bilo koju formu i neprimetno se infiltrirati u sistem koji je zamišljen kao pravedan, poput demokratije, ili u neki od očigledno opresivnih modela vlasti. Neki od znakova patokratije su: gušenje individualizma i kreativnosti, siromašenje moralnih vrednosti, centralno upravljanje, sveprisutna korupcija, tajne aktivnosti unutar struktura vlasti i prismotra stanovništva, proizvoljno i nepravedno zakonodavstvo, strogo kontrolisani mediji.
Dakle, osnovni preduslov postojanja patokratije je postojanje grupe psihopata koja se dočepala vlasti.


Svaka moralna osuda psihopatskog delovanja je kontraproduktivna. Oni su poput daltonista koji se ceo život pretvaraju da vide boje, a u stvarnosti, ne samo da ih ne vide već nemaju predstavu o tome šta su te boje o kojima drugi ljudi toliko pričaju. Psihopata bi se mogao opisati kao "daltonista za drugu vrstu doživljaja".
Psihopate, osim što nemaju empatiju, funkcionišu na nivou osnovnih nagona za opstankom i dominacijom. Oni ne osećaju potrebu za samoostvarenjem, u smislu da se usavršavaju i doprinose društvu. Sve je podređeno njihovom primarnom nagonu. Takođe, nemaju ni važnu karakteristiku običnih ljudi - ne uče iz svojih grešaka. Psihopate vremenom razvijaju masku, lažnu ličnost koja im služi kao kamuflaža među običnim ljudima.
O tome da je patokratija kao nehuman sistem neodrživa na duge staze, govori u prilog i jedna od osnovnih karakteristika psihopatije - psihopate ne planiraju dugoročno. Uz to, kao što smo već rekli, oni ne uče na sopstvenim greškama. Psihopate nisu psihotični, nisu mentalno, psihijatrijski pa čak ni zakonski ludi. Njima nedostaje emocionalna povezanost sa drugim ljudima. Oni ne razumeju da i drugi ljudi imaju prava, a razlog tome je nedostatak empatije. Oni su emocionalno plitki, koriste obmanjivanje i manipulaciju kako bi kontrolisali druge, veruju da je sve podređeno njima - jednostavno, zbog toga ko/šta su.


Psihopate imaju prirodni nagon za sticanje moći nad drugima, a kada njihov uticaj na društvo preraste u krajnju fazu (koja se naziva patokratija), svih 6% stanovnika sa psihopatološkim poremećajima čine novu "društvenu elitu" - od lokala do nivoa centralne vlasti. Duplo više je ljudi koji čine drugu grupu. To su oni koji su uspeli da izopače svoju ličnost, kako bi odgovorili zahtevima nove realnosti.
Možda najopasniji deo neinformisanosti običnih ljudi odnosi se na činjenicu da psihopatološke individue lako prepoznaju jedni druge, udružuju se i pomažu u napretku na društvenoj lestvici. Takođe, oni mogu perfektno da imitiraju normalne ljudske emocije i ponašanje, te ih je bez dugog posmatranja od strane psihijatara teško otkriti.
Neophodno je razviti svest o uticaju psihopatije na ljudsku zajednicu, kao i o načinima na koje se taj uticaj ostvaruje. Pre toga, razviti svest o tome da psihopate nisu zli i nemoralni ljudi, već samo ono što im je priroda dala da budu. Za sve, što takvi rade u društvu, nije odgovorna priroda već oni koji to društvo čine. Uz razvoj te svesti stiče se i imunizacija na društveni uticaj psihopata, a patokratija (kao njihovo političko životno stanište) postaje neodrživa.



Simptomi patokratije (tj. vladavine psihopata) u Srbiji se mogu uočiti u zabrinjavajućoj meri - kroz državne službe, vlast, uticaj sredine, mobing. Razvoju ove najteže društvene bolesti najviše doprinosi neinformisanost građana o psihopatiji i njenom uticaju na društvo, pa se jasni znaci tog poremećaja često pripisuju primitivizmu, bahatosti, nuždi, pa čak i nekoj vrsti običaja.
Pašićeva Narodna radikalna stranka, Jugoslovenska radikalna seljačka demokratija (tzv. Kraljeva stranka), Komunistička partija / Savez komunista, Socijalistička partija Srbije (sa satelitima SRS, ND, JUL, SPO), DOS (polarizovan po liniji DS-DSS, svako sa svojim satelitima), koalicija DS-SPS, koalicija SNS-SPS... Sve su to manje ili više bile partokratske vlasti, i razlikovale su se formalno po nivou "neophodne podobnosti" učlanjenjem u partiju kako bi se dobio posao ili neka funkcija. Ne zavaravajmo se pričama za decu, toga je bilo u svim režimima, čak i kada "nije bilo obavezno". Tačno, bilo je i "samoinicijativnih" učlanjenja, ali na takve se gledalo daleko više blagonaklono nego na one koji nisu iskazivali toliki stepen "elana" - ovo se prvenstveno odnosi na period vladavine DOS-a i u manjoj meri tokom vlasti čiju je okosnicu činila DS (do 2012).
Iako su rane naznake patokratije unutar partokratskih vlasti bile prisutne u svakom od partijski definisanih vremenskih perioda koji su prethodno pobrojani, patokratija stupa u prvi plan tek nakon lapota unutar SNS kada Vučić smenjuje rasplakanog Nikolića, u svoje ruke preuzima stranku a zatim i vlast tj. celu državu. Vučićev puč unutar vlade (2014), kada - kao prvi potpredsednik - pomoću besmislenih vanrednih izbora smenjuje Dačića i sebe postavlja na njegovo mesto, predstavlja početak patokratije kao političkog sistema koji karakteriše srpsko društvo XXI veka.


Oberpsihopatu i njegove kolege prvog ešalona sa istom dijagnozom, baš kao i one "prilagođene" iz drugog ešalona (kojih je kod nas neuporedivo više nego što to naučna zajednica tvrdi) - lako je prepoznati. I baš zato je još lakše od njih okrenuti glavu, zabiti je u pesak i prepustiti se, dići ruke od sebe (i na sebe). A to, zapravo, i ne predstavlja normalno ponašanje, već... pogađate. Upravo na praktičnom primeru našeg društva, može se videti u kojoj meri je moguće ne biti psihopata a ponašati se psihopatski, i to kolektivno. Međutim, psihopatsko ponašanje je neraskidivo vezano sa psihopatijom, čime se to vrzino kolo zatvara.
Krug je to, zatvoren.
I mnogo zajeban.
Mnogo.


Dosta breee

$
0
0


Rešenje problema stada nisu Vođe u crnim odelima. Oni su problem.
Rešenje problema stada su crne ovce. Oni koji svima smetaju i protiv kojih su baš svi. Uzbunjivači. Misleći. Neuklopivi u palanački neum. Oni koji štrče svojim "ja" i nikada ne govore "mi" i "moramo". Samo tako ljudi prestaju da budu stado i postaju društvo.
U suprotnom... good night Srbistan.
I dalje.

p.s.
Ukoliko ste pomislili da je Vučić originalan (tj. po prvi put u istoriji) sa ovim autobuskim karavanima i sendvičarenjem, prisilnim okupljanjem zaposlenih u državnim firmama i ustanovama, pa čak i izvođenjem dece iz škola u vreme nastave u cilju davanja "podrške" Vođi - grdno grešite. I to je plagirao, kao i sve ostalo što radi.


U tekstu koji prati ovaj video klip, kaže:
"Kako izgleda Putinov Puting - Budućnost Srbije?
Fenomen mitinga podrške vlasti koji organizuje sama vlast je u Rusiji odavno poznat pod nazivom Puting. Šuška se da se pojava Puting polako proširuje i na Srbiju, na čemu braći Srbima u ime svih Rusa velike čestitke."
Od Putina mazneš mitinge podrške sebi, od Miloševića kontramitinge protiv opozicije, štrpneš malo levo, malo desno, malo gore, malo dole, strpaš u svoju usijanu ludaju, dobro protreseš i prijaviš novi patent za "po prvi put".
A stado... konsternirano blene u Vođu.
I bleji.

Mile

Reči su prve

$
0
0

Užasi zločina ne počinju nasiljem, Holokaust nije započet masovnim ubistvima - već predrasudama i propagandom.

Ne postoji mnogo stvari koje mogu da me uplaše, ali ekstremizam u svakoj svojoj formi svakako može.
Svi smo dosta toga čuli o ekstremizmu radikalnih islamskih grupa, i - da, to jeste zabrinjavajuće. Međutim, celoj jednoj religijskoj zajednici sa preko milijardu sledbenika prilepiti etiketu "opasno" zbog ogavnih akcija najradikalnije manjinske grupacije unutar nje, takođe predstavlja ekstremizam i treba ga nazvati pravim imenom. 
Svi smo čuli i za one koji krijumčare ukradenu decu preko granice, i - da, to jeste zabrinjavajuće. Međutim, zbog toga generalizovati stav prema migrantima koji bi preko južne granice da uđu u SAD i stavljanje azilanata u isti koš sa krijumčarima dece, takođe predstavlja ekstremizam i treba ga nazvati pravim imenom.

Ukoliko ne prepoznamo ekstremiste u sopstvenim redovima, krenućemo opasnim putem.

Lično smatram da je poređenje bilo koga sa Hitlerom i/ili nacistima preterano, ali ovih dana se i ne osećam baš u skladu sa tim. Neke od izjava na račun muslimana i migranata, koje iznose medijski stručnjaci, političari i obični Ameri, na zastrašujuć način odjekuju antijevrejskom nacističkom retorikom.
  • Narod je uvek moguće potčiniti volji vođa. Samo mu treba reći da je napadnut i optužiti pacifiste za manjak patriotizma jer državu izlažu opasnosti. To funkcioniše na isti način u svakoj državi.
Herman Gering, jedan od onih u samom vrhu nacističkog režima, bio je zarobljen i izveden pred sud od strane Saveznika nakon okončanja Drugog svetskog rata. Tribunal u Nirnbergu proglasio ga je krivim po optužbama za počinjene ratne zločine, zločine protiv mira i protiv humanosti, i osudio na smrt. Gornji citat je preuzet iz objavljenog zapisa privatnog razgovora sa jednim poznatim psihologom, tokom suđenja (1946).


Moramo imati na umu da Hitler i nacisti nisu započeli Holokaust ubijanjem miliona Jevreja u gasnim komorama.

Holokaust je započet rečima. Hitler i nacisti su iskoristili već postojeće antisemitsko raspoloženje u Nemačkoj podstičući strah i predrasude širenjem lažnih i/ili obmanjujućih informacija na račun Jevreja - jednom rečju: propagandu. Igrali su na kartu patriotizma kod nemačkog naroda, zloupotrebili njegova strahovanja i osećaj za pravdu, naterali ljude da poveruju kako je najlogičnija i najrazumnija stvar na svetu zvanično obeležavati Jevreje i uskratiti im njihova prava i slobode u ime opšte bezbednosti. Nacisti su uspeli da progon i nasilje nad Jevrejima (i ostalima) prikažu ne samo prihvatljivim, već neophodnim, jer su svi "oni" predstavljali neposrednu opasnost za nemački način života.
Bila je to igra na duge staze. Hitler je podsticao ili stišavao svoj antisemitizam godinama, zavisno od publike kojoj se obraćao. Istrošio je humanost svog naroda tokom godina konstantnog laganog trovanja predrasudama i zastrašivanjem. Tom trovanju je dao dovoljno vremena da se slegne, poveže se sa ekonomskim, društvenim i političkim problemima za koje bi on potom mogao da svali krivicu na Jevreje. 
Holokaust je započet dugim nizom godina retorike i propagande koje su utirale put diskriminaciji i represiji, uglavnom u ime sigurnosti i bezbednosti.
Potom je na red došlo interniranje u koncentracione logore.
A onda i gasne komore.



Upravo je to ono što zastrašivanje (strahohuškanje?) i propaganda rade, i zato je veoma bitno da ih svi prepoznamo kada/ako ih ugledamo.
Ukoliko se o islamu informišete sa antiislamskih sajtova i izvora vesti, ili se informišete o imigrantima i izbeglicama sa medija koji o njima negativno pišu - zastanite na tren i porazmislite: ukoliko ste hrišćanin, da li bi ste uputili nekoga na antihrišćanski sajt kako bi se tamo informisao o tome šta je hrišćanstvo? Da li bi ste nekoga uputili na antisemitski sajt da se informiše o judaizmu?
Uopšte nije teško povaditi određene citate i tvrdnje iz Biblije, povezati ih sa pričama i vestima o nasilju i ekstremizmu hrišćanskih terorističkih grupa (naravno da i to postoji) ili pojedinaca, pa napraviti vebsajt na kome bi sve izgledalo kao da hrišćani nameravaju da pokore ceo svet, ubijaju preljubnice, potčine žene, kamenuju neposlušnu decu, sve redom prisile da poštuju njihovu veru. Da li bi takav vebsajt bio pouzdan izvor informacija o hrišćanstvu, za njegovo proučavanje, ukoliko bi sve što o religiji znamo bilo vezano za vesti o nasilju ekstremističkih grupa i pojedinaca?
Naravno da ne bi bio.
Bila bi to najgora vrsta propagande i odavala bi u potpunosti lažnu sliku onoga u šta većina hrišćana veruje. A upravo to je ono što mnogi vebsajtovi (čiji autori tvrde da služe edukaciji ljudi o islamu) rade, i strašno je što mnogi ljudi to uopšte ne prepoznaju.


Sve smo to već videli, i zato proučavamo istoriju.

Danas imamo prikupljene i dostupne sve informacije o tome kako se odigrala jedna od najstrašnijih priča u ljudskoj istoriji. Nadam se i molim da smo dovoljno postali svesni da se čak ni ne igramo početnim činom neke nove od tih priča.
Rečima.


***
U ur-fašističkim društvima nevolje i problemi nikada ne nedostaju, samo je potrebno naći odgovarajuću društvenu grupu (poželjno je što manju, što nesposobniju da se brani) i proglasiti je žrtvenim jarcem. Posle sve ide samo od sebe, klizi k'o podmazano. Jer "funkcioniše na isti način u svakoj državi".
Zato glavnu ulogu u strahohuškanju uvek imaju Ministin i svaki Vinston Smit koji u njemu sedi, prekraja prošlost i stvara "današnju budućnost". Bez njih bi svi Hitleri ovog sveta ostali u mračnim ćoškovima svojih sokaka i pišali u gaće u strahu od sebe samih. Mucajući, kao i obično.

Na početku beše reč.
Na kraju, tišina.

Hell's kitchen

$
0
0


Danas, u mehani Narodne skupštine Srbije, na meniju imamo Kosovski lonac:
- predjelo: tucana farbana jaja (na berlinski način)
- glavno jelo: majske žabe (na italijanski način)
- desert: junske francuske puslice (na pariški način)

Napomena:
Desert ne služimo do okončanja pregovora u Parizu. Nakon toga desert ne služimo dezerterima. Čak ni u avionu.
Hvala na poseti.
Prijatno!

U Beogradu,
27. maja 2019. god.
Uprava
(potpis nečitak)

Maj

$
0
0


maj 1995.
Sa brda oko Sarajeva puca odličan pogled na Valterov grad.
Puca.
Odličan.
Na slici su izletnici - Stwučnjak za maljutke, bazuke i twomblone, njegov Lični Nosač "pecaljki i stalka za kameru" i njihov ortak Master menadžmenta lopatne asanacije zemljišta po kome je ta ekipa hodala. Pored njih, tu je i buljuk lokalnog i zemunskog bašibozuka, koji neizbežno statira uz njih do dana današnjih.


maj 2019.
Sa skupštinske govornice puca odličan pogled na Kosovo i još odličniji na Srbiju.
Puca.
Odličan, odličniji.
Ekipa je ponovo na okupu, doduše samo malo izmešanih uloga glede komandovanja. I dalje su tu pištolji, stwani plačenci, jebatčuvammatew prolaznici, ratohuškanje, strahohuškanje, "maljutkemaljutke", zveckanje oružj... pardon - pecaljkama i stalcima za kameru, lopatama, asanacijama, džakovima glasačkih listića kupusa i maketama najnovijeg ruskog naoružanja iz sedamdesetih godina prošlog veka, laganje, propaganda, mobilizacije, borbene gotovosti, prenemaganje, vulinisanje, stručnjaci, nosači, masteri, četnici, buljuci bašibozuka.
Izletnicima je trebalo tačno četrnaest godina da se u punom zamahu sa Pala vrate nazad u Beograd i nastave tamo gde su u Bosni stali.
Beogradu se treba osvetitii za sve otpore.
Srbiji se treba osvetiti jer nije dovoljno Srpska, već samo "srbijanska".

Treba se osvetiti jer Beograd i Srbija nisu dovoljno Srbistanski.

Maj je povazdan bio mesec ekskurzija, a ova kradikalska "ekskurzija" predugo traje.


Sav cirkus u poslednjih nekoliko dana organizovan je zato što sumanuti Aleksandar Vučić za jun, nakon Samita u Parizu, priprema veličanstvenu organizaciju 630. godišnjice Kosovske bitke, kao i 30 godina otkako je Slobodan Milošević zajahao Srbiju na tom istom mestu - i još uvek nije sjahao. Zbog svega toga, Vučić nikome - ali baš nikome - neće dopustiti da mu tu proslavu pokvari, jer se nameračio da prevaziđe Mioševića: sve je odradio - ratove, slomove, pljačku, kontramitinge. Ostalo mu je još samo da upriliči i jednu Gazimestansku farsu, po svojoj meri. U tu svrhu, upravo teku najozbiljnije pripreme da celo Kosovo polje preseli u centar Beograda, glumci i statisti odavno spremaju svoje uloge i uvežbavaju scene, oružje, oklopi, konji, barjaci, janičari, izdajnici, Marko - svi spremno čekaju na znak da predstava konačno može da počne.
Konačna predstava može da počne.
Pa da Šizoje pusti i koju suzu radosnicu, i to onu pravu - gazimestansku.
Red bi bio.
Odavno nije.

Viewing all 1769 articles
Browse latest View live