Quantcast
Channel: GRAĐANSKI KRUG
Viewing all 1770 articles
Browse latest View live

Mi nismo Evangelosi

$
0
0

Premijer Grčke Aleksis Cipras danas je podneo ostavku i najavio vanedne parlamentarne izbore za 20. septembar. Od tog trenutka tu će funkciju umesto njega vršiti predsednik Vrhovnog suda Vasiliki Tanu-Hristofilu - inače protivnik nove "spasonosne" tranše zaduživanja Grčke - koji će nadgledati izborne radnje sa funkcije šefa prelazne vlade.
Cipras je uspeo da dobije komotnu podršku u parlamentu za prihvatanje nove tranše euro pomoći teške 86 milijardi eura, uprkos neslaganju većih razmera oko toga, koje bukti među poslanicima vladajuće Sirize - jedna trećina njih (od ukupno 149) glasala je protiv usvajanja te pomoći ili su bili uzdržani. Ova tvrda struja među levičarima smatra da je Cipras izdao program i liniju borbe protiv štednje stezanjem kaiša, što je premijeru izbilo iz rukava 2/5 od ukupnog broja poslanika u grčkom parlamentu (120 od 300), zbog čega se ove nedelje očekivao njegov poziv za izjašnjavanje u parlamentu po pitanju poverenja vladi. Međutim, Cipras je naprasno odlučio da taj korak preskoči i direktno se obrati glasačima kako bi ugušio pobunu u sopstvenim redovima, ali i obezbedio podršku javnosti za naredni trogodišnji period drakonskog sprovođenja spasonosih mera - što podrazumeva radikalnu reorganizaciju grčke ekonomije, uključujući dalje povećanje poreza, smanjenje javne potrošnje i velike reforme u sistemu zdravstvenog, socijalnog i penzijskog osiguranja, kao i poreskog sistema.


Cipras se izgleda proračunao da je bolje pozvati na nove izbore pre nego što Grci počnu da osećaju efekte novih spasonosnih mera (dalje smanjenje penzija, povećanje PDV i uvođenje solidarnog poreza na zarade).
Siriza, inače, vlada uz pomoć desničarske stranke Nezavisnih Grka (Anel) koja se protivi merama štednje.
Neki analitičari su predlagali da se sa ovim sačeka do početka oktobra meseca, kada bi kreditori trebalo da izvrše prvu procenu efekata uložene tranše evro-pomoći, možda čak i predložili otpis dela dugova - što bi predstavljalo potencijalno veliki predizborni kapital za premijera.
Složen sistem ustavnih zakona u Grčkoj ne dopušta predsedniku države Prokopisu Pavlopulosu da odmah raspiše izbore, već prvo mora da se obrati ostalim velikim strankama sa predlogom da li one mogu da formiraju vladu, što je skoro nemoguće u sadašnjem odnosu snaga u parlamentu. Po tom zakonu, kada vlada podnese ostavku, vlast na tri dana prelazi u ruke najveće opozicione partije kako bi ona pokušala da oformi vladu, što bi značilo da bi Nova demokratija provela predstojeći vikend u pokušaju da zameni Ciprasovu administraciju. Ukoliko im to ne uspe, po zakonu sledeća nastupa druga opoziciona stranka po jačini da pokuša isto. Formiranje manjinske vlade predstavljaće pravi izazov ako se u obzir uzme činjenica da Siriza, u svim svojim frakcijama, ukupno ima 149 od 300 poslanika grčkog parlamenta.
Posle teške sedmomesečne rovovske borbe sa međunarodnim kreditorima, mnogi istomišljenici premijerov konačni potpis na sporazum smatraju za preokret i izdaju politike koja ih je u januaru dovela na vlast. Cipras smatra da je do toga moralo da dođe, jer je prihvatanje daljih oštrih reformi jedini način da Grčka ostane u eurozoni - što je glavni zahtev birača, sudeći po istraživanjima javnog mnenja.


Kako sada stoje stvari, opšte je mišljenje da će se Siriza pocepati. Disidentski lider Leve platforme, bivši ministar energetike Panajotis Lafazanis, prethodne nedelje je objavio kako namerava da formira novi pokret koji se protivi tim spasonosnim merama, usput optuživši vladu da je kapitulirala pred "diktaturom eurozone". Lafazanis uz sebe ima 40 poslanika koji najavljuju formiranje nove poslaničke grupe, koja bi tako postala treća po brojnosti u parlamentu (iza Sirize i Nove demokratije) i bila jača od desničarske Zlatne zore. To znači da, ukoliko Evangelos Mimarakis i njegova Nova demokratija ne uspeju tokom vikenda da formiraju manjinsku vladu, sledeća u tom pokušaju na red dolazi Leva platforma.
Najbliži Ciprasovi saradnici tvrde da je rascep unutar Sirize morao biti razrešen ovako ili onako, ali - da je tako moralo biti. Aktuelni ministar energetike Panos Skurletis, izjavio je za državnu televiziju: "Politički ambijent mora biti raščišćen. Mi moramo da znamo da li vlada ima ili nema većinsku podršku." U Sirizi sada razmatraju i sazivanje vanrednog kongresa za septembar, kako bi pokušali da ispeglaju unutrašnja trvenja.
Nedavne ankete pokazuju da Siriza ima 33-34% podrške anketiranih, što ih čini daleko najpopularnijom strankom u Grčkoj, ali ne i dovoljno popularnom da vlada bez koalicionih partnera. Od tada nije bilo novih istraživanja stava birača, ali unutar Sirize i dalje vlada optimističko raspoloženje. Dimitris Papadimulis, koji je Sirizin član Evropskog parlamenta, smatra: "Ti izbori, kad god da ih vlada raspiše, obezbediće rešenje za stabilnu vlast. Ja mislim da će posle njih Siriza imati apsolutnu većinu u parlamentu."
Ova politička neizvesnost već uzima danak na tržištima, jer je tokom popodneva Atinska berza zabeležila pad od 2,8%. 
Gardijanov analitičar Evangelos Siutis smatra: "Grčka berza ulazi u novi krug neizvesnosti dok svi čekamo vest o raspisivanju novih izbora. A to zaista jeste faktor nestabilnosti za berze."

...

Ilijana Magra, samo obična studentkinja političkih nauka, na ovaj Ciprasov potez gleda drugačije: "Nikome nije jasno zašto je g. Cipras danas podneo ostavku. On jeste mnogo popularan, ali u suštini je i malo lažov. Do sada se nikada nije desilo da jedan premijer lično bude uzrok tri izborna procesa - januarskih opštih izbora, julskog referenduma i najavljenih vanrednih izbora."
Posle amputiranja Varufakisa, zato što "nekima nije bilo prijatno" da gledaju njegovu facu za eurostolom, sledi nova istraga poturica i trebljenje mangupa u redovima Sirize o trošku građana Grčke. Ukoliko nekim čudom manjinska vlada ipak bude formirana, vanrednih izbora u Grčkoj neće biti. Inače...

***
13.08.2015. - Grčki premijer Aleksis Cipras trenutno smatra da na jesen ne treba da dođe u svoju prvu zvaničnu posetu Srbiji, zato što u pokretu Siriza dominira stav da "premijer Srbije Aleksandar Vučić vodi pubertetsku politiku". Srpski premijer Aleksandar Vučić na to replicira sa "moj prijatelj Cipras možda to ne voli da čuje i možda se ponekad i nervira i zbog mene, ali ja ću to reći jasno i glasno: Ako hoćete da prebrodite ekonomsku krizu ovih razmera, onda nema laganog i ugodnog puta, već samo teškog i doslednog. Uvereni smo da je samo tako moguć stvarni i trajni uspeh."

20.08.2015. - Grčki premijer Aleksis Cipras podneo je ostavku i najavio vanredne parlamentarne izbore u Grčkoj za 20. septembar.


27.08.2015. - Hajde, Vučiću, izađi iz puberteta pa raspiši toliko najavljivane sveopšte izbore, poput tvog prijatelja Ciprasa raskrči malo i ti stranku. Vidiš da te on poslušao, poslušaj sad ti savet prijatelja. Skoči, nemoj da si sisa.

Tok buduće kampanje vanrednih srpskih sveopštih izbora možete iz minuta u minut pratiti na sledećem linku:

p.s.
NASA demantuje čaršijske abrove o tome kako će u septembru nekakav asteroid tresnuti o Zemlju.


Odgovor

$
0
0

Nekada davno, u nekom prašnjavom selu prepunom gladi, bola i gneva, jedan Čovek izađe pred meštane sa svojom vizijom istine i puta ka boljem životu. Uveren da ima Odgovor, on ubedi narod da ga sledi... ali glad ne prestade. Čovek beše proteran, a selo presuši i umre.
U doba kada Mudraci žmirkaše kroz staklene cevi ka nebu, Nebesa se promeniše na predvidljiv način. Jedan Mudrac to vide pa pomisli kako je pronašao Odgovor, zapisa ga i pohita da objavi ostalima. Ali i on beše predmet proučavanja svojih kolega, koji ga ubrzo podvrgoše sprdnji.


Gradovi se danas šire i guše u sopstvenom otpadu, pregaženi industrijom. U njima, u potrazi za savremenim Spasiocem iz daleka, opsednuti dobročinstvom, svi se mole i čekaju na Odgovor, ne pitajući se ni trena da li on zaista nešto vredi.
Ta potraga nikada ne prestaje, bez konca i kraja večno traje.

Ne poturaj mi Odgovor jer i ja imam svoje ideje.
Ali ako si dovoljno naivan da u njega veruješ, onda je taj Odgovor savršen za tebe.



Bad Religion - The Answer
(Generator, 1992)

Stara izreka kaže da (pravi) Odgovor leži u (pravim) Pitanjima, i nigde drugde.
Jedino se tako uči, sve ostalo se samo sluša.

Mlatišuma, svom snagom

$
0
0

- Hogare, nemamo više drva za ogrev.
- Zar nisam pre 25 godina posadio neke hrastove?
- Pa idi onda i poseci jedan!
- Baš ja moram sve da radim...


600 godina kasnije, Hogar je konačno pronašao hrastove koje je posadio pre 25 godina i uspeo da poseče jedan...


... i tako, ni kriv ni dužan, lično & po prvi put u istoriji začne ekonomiju napretka.

***
Ukoliko verujete da je Hogar Vučić zaista posekao hrast Helgi Mihajlović za potpalu, onda niste bili pažljivi na času: taj je pre 25 godina više potpaljivao nego sadio; on i njemu slični naročito su obožavali sve staro brat-bratu 600 godina (nećemo cepidlačiti). Nadasve zanimljiv etalon...


Naravno da se po pitanju savinačkog hrastocida ipak radilo samo o ekonomiji, u kojoj je naš prijatelj Vučić veći stručnjak od svih Dinkića zajedno. Mlatišuma svom snagom, baš kao i oni pre njega.
Full forward progress, indeed.

Ku-ku

$
0
0

Kratka istorija korporativnog kukumavčenja:

1842
- Ukoliko radnici budu mogli legalno da štrajkuju, nijedan biznis neće moći da opstane!
1887
- Da crncima plaćam ceo dolar za dnevnicu? Bolje mi odmah spalite firmu do temelja!
1912
- Jeste tragično kada strada neki radnik, ali zakoni protiv firmi koje krše prava radnika mogu da postanu smrt industrije u Americi!
1915
- Ali kako da se uopšte bavimo biznisom ukoliko ne možemo radniku da damo otkaz zbog članstva u sindikatu?
1924
- Zabrana dečijeg rada će uništiti našu ekonomiju! Zar ne, mali Timi?
- Tako je!
1938
- Ne možemo da imamo 40-časovnu radnu nedelju, jer ako to uvedemo neće preostati više nijedan poslodavac koji bi mogao bilo koga da zaposli.
1964
- Jednake plate dati i ženama i crncima? Biznis neće moći da preživi ukoliko nas država podavi svojim intervencijama!
1970
- Zakoni o zdravstvenom osiguranju i zaštiti na radu su formula za trajnu i masovnu nezaposlenost!


Danas
- Ako prođu novi zakoni o pravima radnika, onda je biznis osuđen na propast! Proopast!

***
Ne zanosite se, ovo gornje se odnosilo na Ameriku. U Srbiji "biznis" ne mora da se plaši poslušnog stada nekad zvanog "radnici", a još manje "zakona" koji bi istima štitio nekakva "prava". Jedina stvar koje se biznis ovde treba da plaši jeste on sam - jer ne postoji, baš kao ni radnici. Nema radnika - nema ni biznisa.
Simple.
Ovde je biznis samo grebanje za koji dolar više od stranih "investitora"; sve ostalo je ionako oduvek bilo samo palanačko proseravanje koje je našlo plodno tle u društvu koje je iz kvaziindustrijskog poznog feudalizma kroz nekoliko imperijalističkih ratova (kao njihov privezak) bunovno uletelo direktno u socrealizam, prethodno ne stekavši ama baš nikakvo iskustvo sa kapitalizmom. Društvo (ili narod, ako vam je tako varenje lakše) koje ne doživi i preživi građansku revoluciju i standardne faze industrijalizacije, ne može da pojmi kapitalizam, baš kao ni bilo koju formu postkapitalizma koji neumitno potom sledi (koliko god stvarni likovi sa gornje karikature kukumavčili). Protekao je vek i po kako je Karl Marks na to ukazivao, ali uludo - od Balkana do Sibira, nije imao kome. Mada, pošteno je i to reći, takvima nije ni hteo.
Zbogzato ovde postoje radnička klasa, levica, sindikat, štrajk, biznis, industrija, kapital, zakon, investicije, istorija, društvo, država, partije, politika, mediji, istina... sa navodnicima.
Samo je kukumavčenje permanentno, oduvek i bez navodnika.

p.s.
Umalo da zaboravim - i bacanje bulšita s ramena.
Iz zaleta.

500-600

$
0
0

Šuma stara 500 godina je posečena da bi bio napravljen put do objekta za zimske Olimpijske igre 2018. godine u Pjongčangu, i biće korišćen za takmičenje koje traje samo tri dana! Ta šuma je dom za četiri ugrožene vrste. Inače, Međunarodni olimpijski komitet je te igre proglasio "Zelenom Olimpijadom"...


Vest vam izgleda kao čista glupost?
Tako bi trebalo da bude, pa ipak južnokorejske vlasti upravo sada krče šumu koja je pod zaštitom već pola milenijuma, kako bi napravili prostor za nove skijaške objekte. Ovakvo ponašanje je užasno kratkovido, nelogično i, što je najgore od svega - nepovratno. Besmislen je i izgovor kako će po okončanju Igara taj prostor biti korišćen kao novo zimsko odmaralište. Kada to drveće bude posečeno, to će biti zauvek. Pritom je MOK organizatorima poverio mandat da ZOI 2018 budu proglašene "Zelenom Olimpijadom" koja će biti organizovana i realizovana na principima održivosti životne sredine. Samo pritisak koji bi potekao od strane zemalja učesnica, mogao bi da natera MOK da se drži principa koje propagira i primora organizatore da razmotre i promene svoju odluku o uništenju šume na planini Gariwang.
Pjongčang, grad u Južnoj Koreji, dobio je organizaciju zimskih Olimpijskih igara 2018. godine. Kako bi obezbedili teren za dva skijaška takmičenja koja traju ukupno tri dana, organizatori su već započeli seču najveće svetske šume vanigasre drveta, koja je istovremeno i jedno od poslednjih staništa za četiri ugrožene životinjske vrste: evroazijske vidre, divlje leopard-mačke, Martenove i leteće veverice.
Ova šuma je veoma dugo bila pod zaštitom države; međutim, da bi dobila organizaciju tih ZOI, Južna Koreja je ukinula zaštitu tog prostora. Sada se maska Olimpizma zloupotrebljava za masovnu seču šume, koja prevazilazi takmičarske potrebe Olimpijade, kako bi tu izgradili novo i veliko zimsko odmaralište. Organizacija Olimpijskih igara predstavlja ogroman izvor prihoda gradu koji ih dobije, ali ako to podrazumeva uništenje retkih i dragocenih bogatstava planete, organizatori moraju biti prinuđeni da promene svoje planove ili čak odustanu od organizacije Igara. Toga je već bilo u istoriji Olimpijskih igara: Denver je odustao od dobijene organizacije Olimpijade 1976. (zamena je postao kanadski Montreal) kako bi uništenje životne sredine bilo izbegnuto; japanski Nagano je vodio teške pregovore kako bi zadržao organizaciju Olimpijade i istovremeno sačuvao okolinu. Sopstveni ekološki standardi Međunarodnog olimpijskog komiteta preciziraju okvire održivog razvoja koje organizatori Igara moraju da poštuju, tako da bi Pjongčang mogao da bude ili pohvaljen kao sjajan primer poštovanja ili ukoren zbog teškog nepoštovanja istih. Ovo uništavanje mesta koji je vekovima unazad u Koreji smatrano za sveto, teško je nekih 150 miliona USD. Toliko košta izgradnja budućeg turističkog centra, ili, bolje reći - uništavanje globalnog ekološkog blaga.
Korejski zvaničnici su već popili uglavnom mlake kritike zbog "zanemarivanja obaveza" koje su prihvatili zajedno sa organizacijom ZOI, ali i zbog "zloupotrebe položaja". Ali...
Seča hiljada stabala starih i po 500 godina zarad par olimpijskih trka predstavlja čistu besmislicu. Jasno je da će po završetku Igara, uništavanje šume biti nastavljeno zarad profita. Nekada su nas kao decu učili da su šume pluća Zemlje, od vitalnog značaja za čist vazduh i stabilnost planete koju svi podjednako delimo. Danas, to izgleda kao da više ne važi...


***
Vest vam izgleda kao čista glupost...
Ma šta je bre vaših 1000 x 500 vanigasrea za naših 1 x 600 dubova, dragi Koreanci. Videćete vi, kad ovi naši probiju koridor direkt kroz središte Zemlje od Savinca do Pjongčanga, pa se posle čudite saobraćajnom znaku posred gore Gariwang, na kome piše:

Welcome to Srbistan, the Mlatišuma State.

J

$
0
0

Ma... nije ovo nekakav poseban blogpost, "analitički tekst" ili kratki komentar na nečiju žaoku, već samo još jedno u nizu podsećanja u ogledalu, kakvi smo bili i u šta smo se to pretvorili. Možda je bolje reći - posuvratili se u sami sebe: u savršenstvo dr. Džekila i mr. Hajda. Danju i noću se toliko brzo pretvaramo non-stop čas u jednog čas u drugog, da je postalo potpuno nemoguće registrovati tu obostrano uzročno-posledičnu transformaciju duha i tela, u kojoj međusobno jedno postaje antipod drugome. Ponašamo se kao da smo na strihininu: transformacioni tremor je toliko jak i učestao, da se svakom ko na nas baci pogled čini kao da stojimo mirno, ukočeni i izolovani od nadražaja sveta oko nas.
Opet taj prokleti statiktanz, comfortably numb - iznova, u transu bez konca i kraja.


Uspeli smo da opovrgnemo neke zakone fizike, poput onog o anihilaciji materije u energiju tj. kreaciji materije iz energije. Ovde važi samo zakon o anihilaciji energije stvaranjem besmislene mase. Ili blata - zovite to kako vam god po volji bilo, jer smo kao društvo poodavno ispali iz materije. Smislena dijalektika je definitivno postala nepoželjna.
I smisao, uopšte.


Palanačkim fašistima omiljenu zabavu predstavlja da "lingvonacistima" nazivaju one koji govore gramatički ispravno sopstveni jezik, to ne kriju, opravdano i obavezno ukazuju na njegovu pogrešnu upotrebu, ispravljaju balvane nakrivo posađene još od malih nogu. E, ovo zadnje je neoprostivo.
Jebeš gramatiku koja postade srБska, po pravilima prepisanim sa fejsbuka i mobilnih telefona, kopipejstovana iz popovskog mantranja ili krkljanja između dva ljotićevska vomita. Toma Nikolić je odlikovao Ivana Klajna za doprinos posrБljavanju srpskog jezika.
Živeli, domaćini!


J nam je konačno svima došlo glave. Odsadpanadaljeiubudućećemo morati da ispravno govorimo: "Dođeš mu k'o tačka na J".
I tačka.

***
Kao i u svakoj drugoj dobrofuncionišućoj Potemkinovoj selendri, tabla sa besmislenim nazivom ulice biće smaknuta i bačena u jarak, kraj polomljenog saobraćajnog znaka koji nas upozorava da su pred nama neki daleko prioritetniji i važniji putevi; baner sa precrtanom zastavom EU će biti pocepan i bačen ispod bine koju je ta ista Unija poklonila palanci - samo da to ne vidi Devenport; za 4849 Mokranjčeve dane bivša prodavnica SIMPO nameštaja biće okovana čamovinom, kao da to može da spreči smrad koji se odatle širio na sve strane; za ove, 50. Mokranjčeve dane, centar grada opasaćemo mrežom za komarce, samo da elita ne gleda ruševine koje su "pod zaštitom države". Sve što nas podseća na normalno bacićemo pod tepih... ili štampani beton, to je sada in.
Buca je napravio baš finu bazu svojih fotografija, kojom sada opskrbljuje Peščanik. Njegovom oku teško da mogu promaći krajputaši palanačke hronike. Maznuh mu ovu sliku sa Tumblera, morao sam.

... iza ugla, ispod tepiha, van pameti

Dvanajestog septembra više nema, zamenio ga je Dvana(j)esti maj koji u glavama stoke što umišljeno vlada ovom Psihorupom očigledno predstavlja pokretan "praznik": čas ga ima, čas ga nema - ovisno od trenutnih komponenti lokalne koalicije na vlasti. Negotin, zapravo, više nema Dan oslobođenja. Već decenijama se ovde nižu samo Dani okupacije ovih ili onih Istih, koji se bez ustezanja, svakoga dana, maksimalno trude da to dokažu, bez imalo srama i samokontrole.
Moramo sami da napravimo neki novi Dan oslobođenja - ovde ili negde drugde - zato što, jednostavno, ovako više ne ide. Početak je uvek najteži, jer ćemo morati da krenemo od sebe.
Tačka.

Nemoć očiglednog

$
0
0

Mirjana Miočinović: NEMOĆ OČIGLEDNOG prvi i drugi deo (PDF 4,7MB)
CZKD, Beograd 2014.

IZNEVERENA OČEKIVANJA - UPOZORENJA ZA BUDUĆNOST

Tekstovi u ovoj dragocenoj knjizi, iznuđenoj, kako ističe autorka, prilikama i okolnostima u kojima se naše društvo našlo krajem osamdesetih i početkom devedesetih u kome tavori već četvrt veka, obuhvataju intervjue i autorske članke rasute u mnogim medijima (Vreme, Feral Tribune, Stav, Borba, Naša Borba, Teatron, Republika, Peščanik Slobodna Evropa, Deutsche Welle i dr.). Prvi deo knjige odnosi se na period 1991-1997 i pod istim naslovom ("Nemoć očiglednog") svojevremeno ga je objavio Beogradski krug. Drugi deo tekstova nastao je u periodu 1997. do 2014. godine. CZKD je kao izdavač objedinio oba perioda u novo izdanje ne menjajući prethodni naslov.


Iako Mirjana Miočinović u uvodu razočarano smatra da je knjiga "obeshrabujuća", da "potvrđuje nagore slutnje" te da će člitalac izvući zaključke "o našoj nespremnosti da pogledamo istini u oči", o "našoj podaničkoj prirodi za koju ne možemo uvek tražiti izgovor u ljudskom strahu od kazne", ova knji­ga na najupečatljiviji način postaje svedok jed­nog užasnog vremena, jednog u značajnoj meri, tokom niza godina, hiberniranog društva (uz svetle izuzetke buđenja 1996/7 i 5.oktobra 2000) i jedne užasno destruktivne politike koja je proizvela tolike ljudske nesreće najviše Hrvatima, Bošnjacima i Albancimna, ali i samim Srbima. Razočaranost au­torke je sasvim pojmljiva. Ima li ikog pametnog i razumnog ko nije razočaran onim što se dogodilo, što se sada događa i što će se neminovno dogoditi u budućnosti na ovim eksjugoslovenskim prostorima ako se nastavi sa omrazama i nacionalističkim euforijama kojima smo svedoci upravo ovih avgu­stovskih dana? Čak i kada se koristi tobože mirovna retorika, iz nje izbijaju opaki slojevi prošlosti, slojevi negdašnjeg radikalskog ludila trenutno travestiranog u navodno evropsko demokratsko odelo. I onda, u ratno vreme, kao i danas 2015. godine, ono što je očigledno, jeste upravo nemoć oči­gled­nog! I taj naslov knjige M. Miočinović sve govori. Zar Osma sednica SK Srbije i način na koji je na toj sednici Milošević odneo pobedu nad umerenijim snagama Partije, nije bila očigledna prekretnica novog otvoreno nacionalističkog kursa i buduće ratne politike. Zar "mirnodopski period" 1987-1991 nije vre­me medijske kanonade protiv "onih drugih" protiv "krivaca za sve srpske nedaće i istorijske nepravde", vreme očigledne pripreme za "odlučujući i pravedan rat"? Zar raspisivanje velikog zajma "za preporod Srbije" nije bio oči­gledan poziv građanima da taj "rat za srpstvo i pravoslavlje" finansiraju? Zar 17. avgust 1990. dan početka tzv. "balvan revolucije" i puč u policijskoj stanici u Kninu kada je Martić oružjem iz Srbije preuzeo kontrolu i izbacio sve hrvatske policajce, što je bila čista hajdučija, uz nemo posmatranje JNA ("Politika ekspres" je sutradan preko cele strane donela slavodobitni naslov: "Treći srpski ustanak!") nije bio očigledan znak da se želi oružjem stvoriti Velika Srbija? Sve, apsolutno sve je u te tri godine priprema za rat, bilo tako belodano, tako očigledno i tako neskriveno. Za one koji su hteli da vide! A mnogi nisu želeli. I zato je vladala je nemoć. Opšta nemoć. Nemoć cen­tral­nih organa SFRJ da spreče razularenog Miloševića, nemoć srpske najšire javnosti da razume da je reč o pukoj i brutalnoj imperijalnoj nameri njezine po­litičke elite. Nemoć kulture, nemoć društva u celini.

Autorkini stavovi su duboko antiratni (svoje­voljno je već početkom oktobra 1991 u znak pro­testa zbog eskalacije rata napustila profesuru na Fakultetu dramskih umetnosti), humanistički i nadasve prožeti istinskim intelektualnim promiš­ljanjem uzroka (posledice su odveć jasne!) srpskog moralnog ali i svakog drugog sunovrata. S pravom se u jednom trenutku, vapijući zapitala: "Ima li kraja ovoj mori?" Doduše, taj njezin vapaj se čuo još davne 1992, ali ništa nije izgubio na svojoj aktuelnosti. Baš kao ni sledeći naslovi tekstova iz knjige: Vlast ima korozivno dejstvo, Uzurpacija prava na javnu reč, Žrtve samozavaravanja, Užas izgubljenih godina, Fantazmi o neprijatelju, Istorija kao privatno vlasništvo, Nema bezazlenih reči... Sve su to autorkina upozorenja iz mračnih devedesetih. A kako su samo savremena, živa, deluju tako ovo­vremeno, kao ovog trenutka napisana. Pora­ža­va­juće je da je i danas vidljiva nemoć društva kao ce­line da se odupre vaskrslom političkom jedno­umlju koje svoj izraz već dobija u puzajućoj diktaturi jednog čoveka (opet jedan čovek! - o tempora o, mores!), aktuelnoj medijskoj prisili verovanja u laži kao i svakojakim metodama ljudskog zaglupljivanja.


Zato potpuno shvatam autorkino razočarenje, jer za dve i po decenije malo se šta suštinski promenilo. Kultura je i dalje na niskim granama uz strahovito mešanje režima (npr. u slučaju jedne predstave Kokana Mladenovića), potpuno je razo­ren jugo­slovenski kulturni identitet za račun usko­na­cio­nal­nog, pravoslavno-srpskog. "I drugi su to isto učinili, nismo samo mi" prigovaraju srps­ki nacionalisti. Ali M. Miočinović je takva raz­miš­ljanja nazvala "uzajmnom podlošću ravno­te­že" na čijoj osnovi zapravo i parazitiraju nacio­nalne elite. Ta uzajamna podlost vidljiva je i u ocenjivanju ne­davnih ratnih sukoba i počinjenih zločina.

Ova knjiga je pravi podsetnik na već pomalo za­borav­ljene događaje, njihov sled, uzroke i posle­di­ce; ponovo nas vraća u ludilo nacionalističke eu­forije prepune fašističko-rasističkih izjava politi­čara, u vreme užasnih ratnih zločina, laži i beš­čašća; ona je svedočanstvo o tome kakvi smo bili, kakvi smo danas i što je, pak, mnogo važnije, nagoni nas na razmišljane o tome hoćemo li promeniti svoj odnos prema političkim moćnicima, hoćemo li skupiti dovoljno građanske kuraži za otpor i po­bunu (a svako ima pravo na pobunu!). Bez toga ćemo kao pojedinci nositi večni žig sramnog podaništva i ostati zarobljeno, neslobodno društvo.

Zlatoje Martinov

Folow the leaders

$
0
0

Dok nam vreme ističe u nervoznom iščekivanju novog albuma Killing Joke "Pylon" (ujbt, umalo da ispadne fazon na Đilasov račun...), podsetimo se jedne davno naučene i (očigledno) zaboravljene lekcije koju nam je podario daskal Jaz Coleman:


Hajde momče, upadaj na zabavu
(muzika je ovde pubertetski blagougodna)!
Ne silazi sa staze manjeg otpora,
to je ionako samo deo toka, ista stara priča.
Samo klimaj glavom, misli da misliš,
jer ova igra ne traje večno.
Buni se, urlaj o tome, zagrizi mamac,
ali nikako ne skreći sa tog puta.
Vreme teče, ne staje, a ti iznenada primetiš
da se tlo pod tobom miče.
Čovek ubi čoveka, krv je prolivena...
Ljudska priroda s olakšanjem uzdahnu.

Sledi svoga Vođu,
pogledom ga prati!


Killing Joke - Follow the leaders
album: What's this for? (1981)

***
What's this for... WTF?!

Stvarno, čemu sad ovo podsećanje na nešto 34 godine staro?
Pa, jeste staro, ali ovde nikada ne zastareva. Štaviše...
"Naprijed, drugovi!" ili "За мном, браћо!", u našem vilajetu nikada se nisu razlikovali. Svaka se od tih strka na kraju ionako svodila na blejanje i juriš za zvonom oko ovnujskog vrata. Srbija, država ovaca, a lider na Balkanu?! Jesbre, baš ta država Srbija, proste 15. godine sve prostačkijeg 21. veka... Killing joke, vaistinu.

Ovaj vic čak nije više ni od onih masnih.
Ogavan je.


OX

$
0
0

Ljudi prečesto imaju glup običaj da limitiraju sopstveni um raznoraznim "normama" i sličnim ograničenjima koja su nametnuta samim tim što su u društvu opšteprihvaćena. Te tzv. norme (ustaljeni običaji, rituali, uzusi) koje su svuda oko nas, nekako su volšebno postale standardi koje bespogovorno pratimo, ne razmišljajući ni trena o njihovoj suštini.
Zapravo, u stvarnom životu uopšte ne bi trebalo da bude tako.
Razmišljanje izvan sopstvena četiri zida - ličnog zatvora koji deluje tako primamljivo zaštitnički - otvara nam potpuno nove vidike, drastično drugačije od besmislenog buljenja u sivu betonsku unutrašnjost sebe. Ti novi vidici nam u potpunosti menjaju način na koji sagledavamo stvari - kako učimo i kako kreiramo potpuno nove i drugačije ideje.

Elemdaklem, kako da se oslobodimo sopstvenih stega, iskoračimo iz predrasuda i zabluda?


Evo nekoliko saveta koji mogu da pomognu:
  • Oslobodite se limitirajućih ubeđenja i ograničenog pogleda na svet. Takva ubeđenja predstavljaju prepreku koja vas onemogućava da vidite dalje i više. I da razumete. Niko osim vas samih ne može vas osloboditi.
  • Um oslobođen zidova, mišljenje "izvan kutije", nalik su otkriću nekih novih i nepoznatih teritorija. Za svoje postupke smo jedino mi sami odgovorni, i niko drugi. Promišljeno i odgovorno ponašanje ne stvara, već rešava probleme.
  • Um otvoren za nove ideje i načine razmišljanja, lakše se otarasi predrasuda. To ga sprečava da bude destruktivan i štetan po bilo koga.
  • Ne pumpajte svoj ego. Svi smo samo sitne čestice Velikog Sveta.
  • Otarasite se sumnje, budite sigurni u sebe i ono što radite.
Uvek imajte na umu da vas zaista ograničavaju samo ograničenja koja sami sebi namećete.
Move forward, move backward. Step outside of yourself.
Iskoračite. Načinite taj sitan korak za čovečanstvo ali ogroman za vas same, jer će jedino tako vaš iskorak značiti i drugima (šta god da o njima mislite da mislite). Nema šanse da napolju bude mračnije od sopstvenog zatvorenog uma.

p.s.
Hajde sad, pošteno priznajte sebi: koliko vas je uočilo elegantniji način da se iskorači iz matrice, sa istim rezultatom ali uz manju potrošnju resursa (figurativno olovke, zapravo se radi o energiji)?


Bitno je iskoračiti, još je bitnije iskoračiti pametno.
Kod gornje "mozgalice" većina ljudi obraća pažnju na samu matricu i raspored X i O u njoj, pa u tome traže rešenje. Retko ko primećuje tekst i već ponuđeno rešenje, do koga se lako dolazi - dovoljno je samo proširiti vidik. Verzija "O" predstavlja rušenje zidova i predrasuda. Verzija "X" predstavlja rušenje zidova i predrasuda, plus saradnju sa svetom iza ogledala. Odlučite sami kako ćete iskoračiti, ali uradite to.
Još nešto: kada već rušite zidove, ograde i predrasude, iz ličnog kaveza iskoračite pametno; obavezno razbijajte to crno-belo sivilo bilo kojom drugom bojom. Sve je bitno, jer druge trice osim nas samih ne postoje. Ko to shvati, postaje i sam bitan.
Sve ostalo su samo kučine.

Ur-fašizam

$
0
0

Jasno je da srbokroatski firerčići nikada ne spavaju i samo čekaju da zaskoče neoprezne ovce i uvuku ih u novu rundu ludila. Njihovo kevtanje poslednjih dana (doduše pod budnim okom dresera koji ih huškanjem kontrolišu, držeći ih na davilicama) ponovo odzvanja duž "granica" koje svakodnevno priznaju držeći fige iza leđa. Očigledno je da se oluje u njihovim mozgovima i dalje nisu stišale; naprotiv, balkanski ekspres lonac ponovo pišti. Njihov palanački fašizam kao stil društvenog ponašanja, ali i kao omiljena tehnika međusobne kopulacije, bili su ovde već opisani u tekstu Daleka grmljavina: 14 odrednica fašizma, kroz srBistanske primere koji se u potpunosti & bez izuzetka uspešno praktikuju i u Tkroaciji. Dr. Brit je svoje istraživanje, dato u tom u tekstu, objavio 2003. godine u formi navedenih 14 karakteristika koje se mogu veoma lako proveravati u cilju ocene nivoa fašizacije nekog društva.


Tekst koji sledi objavljen je sredinom 1995. godine, pod naslovom Večiti fašizam: 14 pogleda na crnokošuljaše. Autor: Umberto Eko.

***
Uprkos nekim nejasnoćama po pitanju razlika između različitih formi fašizma tokom ljudske istorije, mislim da je moguće napraviti jednu skicu, listu karakteristika tipičnih za nešto što bismo mogli nazvati ur-fašizam, tj. večni fašizam. Ne može se baš reći kako te karakteristike čine jedan organizovani sistem; mnoge od njih su međusobno kontradiktorne, ili su podjednako tipične za druge vidove despotizma i fanatizma. Međutim, dovoljno je prisutvo samo jedne karakteristike sa liste, i fašizam će krenuti da koagulira oko nje aktivirajući i ostale.

1. Prvu karakteristiku ur-fašizma predstavlja kult tradicije
Tradaicionalizam je, naravno, mnogo stariji od fašizma. On nije bio samo tipičan za kontrarevolucionarnu katoličku misao posle Francuske revolucije, jer potiče iz poznog Helenskog doba kao reakcija na klasičan grčki racionalizam. U području Mediterana, narodi sa različitim religijama (blagonaklono prihvaćenih od strane rimskog panteona) počeli su da sanjaju ideju o otkrovenju primljenom u sam osvit ljudske istorije. Po tradicionalnom učenju mistika, ovo otkrovenje je ostalo eonima sakriveno pod velom zaboravljenih jezika - u egipatskim hijeroglifima, keltskim runama, u svicima malo poznatih religija Azije. Ta nova kultura je morala da bude sinkretička. Sinkretizam ne predstavlja samo, po rečnicima, "kombinaciju različitih oblika verovanja i običaja"; ta kombinacija mora da podrazumeva i toleranciju prema kontradiktornostima. Svaka od tih originalnih poruka sadrži delić mudrosti, i mada se čine različiti i kontradiktorni, svi ti delići ipak, alegorijski, ukazuju na istu primalnu istinu. Kao posledicu toga imamo nemogućnost daljeg učenja. Istina je već bila izrečena, jednom za sva vremena, i na nama ostaje samo da tumačimo njene opskurne poruke. Pogledajte samo police po američkim knjižarama, na kojima stoji etiketa "New Age" - tu ćete naći čak i Sv. Augustina, za koga (barem do sada) znam da nije bio fašista. Međutim, kombinovanje Sv. Augustina i Stounhendža već predstavlja simptom ur-fašizma.

2. Tradicionalizam implicira odbacivanje modernizma
Nacisti i fašisti su obožavali tehnologiju, dok je tradicionalistički mislioci obično odbacuju kao negaciju tradicionalnih duhovnih vrednosti. Međutim, iako su se nacisti ponosili dostignućima svoje industrije, njihova hvala modernizma je bila samo ljuštura ideologije zasnovane na krvi i tlu. Poricanje modernog sveta je bilo sakriveno u negiranju kapitalističkog stila života. Prosvetiteljstvo, tzv. Doba Razuma, smatrano je za početak doba izopačenosti. U tom smislu, Ur-fašizam možemo definisati i kao iracionalizam.



3. Iracionalizam se takođe oslanja na kult akcije zarad nje same
Akcija koja je predivna sama po sebi, mora biti preduzeta pre, ili čak bez ikakve refleksije. Razmišljanje predstavlja samo formu kastracije, oduzimanja muškosti. Stoga, kultura postaje sumnjiva jer se poistovećuje sa kritičkim stavovima. Nepoverenje prema intelektualnom svetu oduvek je predstavljalo jedan simptom Ur-fašizma - od Geringovog običaja da parafrazira rečenicu iz Jostove predstave ("Svaki put kada čujem reč kultura, hvatam se za pištolj"), do konstantne upotrebe fraza poput "degenerisani intelektualci", "jajoglavci", "dekadentni snobovi" ili "univerziteti su legla komunjara". Oficijelni fašistički intelektualci su uglavnom bili angažovani da napadaju modernu kulturu i liberalnu inteligenciju, pritom ih optužujući da su izdali tradicionalne vrednosti.

4. Kritički duh ističe različitost, a razlikovati se predstavlja simptom bolesti modernizma
U modernoj kulturi naučna zajednica smatra da je neslaganje način za poboljšanje znanja. U Ur-fašizmu, neslaganje je izdaja.

5. Osim toga, neslaganje je znak različitosti
Ur-fašizam raste i traži konsenzus masa tako što eksploatiše i potpiruje prirodni strah od različitosti. Prvo obraćanje jednog fašiste ili ranog fašističkog pokreta biće poklič protiv "uljeza". Ur-fašizam je po definiciji rasistički.

6. Ur-fašizam potiče od individualne ili društvene frustracije
Ovo je razlog što jednu od najtipičnijih karakteristika istorijskog fašizma čini obraćanje frustriranoj srednjoj klasi, koja pati usled ekonomske krize ili političkog poniženja, zaplašena pritiskom nižih društvenih grupa. U naše doba, kada su "stari proleteri" prerasli u "sitne buržuje", i kada su lumpenproleteri uglavnom eliminisani sa političke scene, fašizam sutrašnjice će već naći sebi publiku u toj novoj većini.



7. Za ljude koji se osećaju uskraćeni jasnog društvenog identiteta, ur-fašizam tvrdi kako je njihova jedina zajednička privilegija to što su rođeni u istoj zemlji
Ovo su koreni nacionalizma. Pored toga, jedini koji mogu jednoj naciji obezbediti njen identitet - to su njeni neprijatelji. Zbog toga u dubini ur-fašističke psihologije obitava opsesija zaverama, ako je moguće - međunarodnim. Sledbenici moraju da se sve vreme osećaju kao da su pod opsadom. Najlakši način borbe protiv takvih zavera je pozivanje na ksenofobiju. Međutim, sama zavera mora da potekne iznutra: Jevreji najčešće predstavljaju najbolju metu jer imaju tu "prednost" u odnosu na ostale neprijatelje, da budu i unutra i spolja. U SAD, ističe se primer opsednutosti zaverom koja se može naći u Robertsonovom "Novom svetskom poretku"; međutim, kao što smo to videli, ima toga još...

8. Sledbenici moraju da osećaju poniženost pred sjajem bogatstva i moći njihovih neprijatelja
Kao malog, učili su me da Engleze smatram za ljude koji jedu pet puta dnevno. Oni jedu češće od siromašnih, ali bistrih Italijana. Jevreji su bogati i međusobno su povezani tajnom mrežom uzajamne pomoći. Međutim, sledbenici ur-fašizma moraju biti ubeđeni da mogu da nadjačaju takve neprijatelje. Stoga, kontinuiranom promenom retoričkog fokusa, neprijatelji biva prikazan čas kao prejak pa potom kao preslab. Fašističke vlade su uvek imale tu sudbinu da gube ratove zbog suštinske nesposobnosti da procene objektivnu snagu neprijatelja.

9. U ur-fašizmu nema borbe za život, već bi se pre moglo reći kako se živi zarad borbe
Usled toga, pacifizam je trgovina sa neprijateljem. To nije dobro, jer je život konstantno ratovanje. Međutim, to na scenu uvodi kompleks Armagedona. Kako neprijatelj mora biti poražen, onda mora doći do poslednje bitke, posle koje Pokret preuzima vlast nad celim svetom. Međutim, takva "konačna rešenja" impliciraju potonje doba mira, Zlatno doba, koje je u suprotnosti sa principom permanentnog rata. Nijedan fašistički lider do sada nije uspeo da razreši tu nevolju.



10. Elitizam predstavlja tipičan aspekt svake reakcionarne ideologije, u meri u kojoj je on fundamentalno aristokratski; aristokratski i militaristički elitizam podrazumevaju surovi prezir prema slabima
Ur-fašizam može da zagovara jedino populistički elitizam. Svaki (običan) građanin pripadnik je najboljeg naroda na svetu, članovi Partije su najbolji među građanima, svaki građanin može (ili bi trebalo) da bude član Partije. Međutim, patriciji ne mogu da postoje bez plebejaca. Vođa, koji dobro zna da mu moć nije delegirana na demokratski način već osvojena silom, takođe zna da se njegova moć zapravo zasniva na slabosti masa, koje su toliko slabe da zaslužuju da njima neko vlada.

11. U takvoj perspektivi, svi bivaju obrazovani tako da postanu heroji
U svim mitologijama heroj je jedno izuzetno biće, ali u ur-fašističkoj ideologiji heroizam postaje norma. Kult heroizma je striktno povezan sa kultom smrti. Moto španskih falangista nije nimalo slučajno bio "Živela smrt!". U nefašističkim društvima, smrt biva predstavljena laičkoj javnosti kao nešto vrlo neprijatno, ali i da se sa njom moramo suočiti na dostojanstven način; vernicima se govori kako je smrt bolan način za postizanje natprirodne sreće. Nasuprot tome, ur-fašistički heroj žudi za herojskom smrću, predstavljenom kao najbolja nagrada za herojski život. Ur-fašistički heroj je nestrpljiv da umre. Tako nestrpljiv, on prečesto šalje mnoge druge ljude u smrt.

12. Pošto je zaista teško igrati tu igru permanentnog rata i heroizma, ur-fašista sopstvenu volju za moć prenosi na teren seksualne problematike
To predstavlja poreklo mačizma, koji podjednako podrazumeva kako prezir prema ženama, tako i netoleranciju i osudu nestandardnih seksualnih navika (od čednosti do homoseksualnosti). Pošto je čak i seks nimalo laka igra, ur-fašista se laća igre oružjem (koja predstavlja surogat za falusne "igrarije").



13. Ur-fašizam je zasnovan na selektivnom populizmu; po nekima je to kvalitativni populizam
Građani u demokratiji imaju individualna prava, ali u celini gledano njihov politički uticaj postoji samo sa kvantitativne tačke gledišta: pojedinac sledi odluke većine. Međutim, u ur-fašizmu pojedinac kao jedinka nema nikakva prava, a "Narod" biva posmatran kao jedan kvalitativan, monolitan entitet kojim se označava "Zajednička Volja". Pošto nijedan veći skup ljudi ne može imati zajedničku volju, Vođa se stara da bude njihov zastupnik. Nako što izgube demokratska sredstva delegiranja sopstvene moći i volje, građani prestaju da delaju; oni samo povremeno bivaju pozvani da odglume ulogu Naroda. Na taj način Narod postaje samo teatralna fikcija. U budućnosti ćemo imati TV ili internet populizam, u kome emotivna reakcija jedne odabrane grupe građana može biti predstavljena i prihvaćena kao Glas Naroda. Zbog svog kvalitativnog populizma, ur-fašizam mora da bude protiv "trulih" parlamentarnih vlasti. Svaki put kada neki političar potegne sumnju u legitimitet parlamenta jer on "više ne predstavlja glas naroda", moguće je nanjušiti ur-fašizam.

14. Ur-fašizam koristi Novogovor
Novogovor je osmislio Orvel u "1984", kao zvaničan jezik nečega što je nazvao Engsoc - engleski socijalizam. Međutim, elementi ur-fašizma su zajednički za različite forme diktature. U svim nacističkim i fašističkim udžbenicima korišćeni su osiromašen vokabular i elementarna sintaksa, zarad ograničenja instrumenata složenog i kritičkog rasuđivanja. Zbog toga moramo biti spremni da identifikujemo različite tipove Novogovora, čak i kada uzimaju očigledno nevinu formu zabavnih emisija.

Ur-fašizam je i dalje svuda oko nas, ponekad u civilnom odelu. Bilo bi daleko lakše prepoznati ga kada bi se pojavio neko i svetu objavio "Želim da ponovo radi Aušvic, želim da crnokošuljaši ponovo paradiraju italijanskim trgovima". Samo, život nije toliko jednostavan - ur-fašizam se može vratiti pod nadasve nevinom maskom. Naša dužnost je da ga razotkrijemo i prstom upremo u svaku od njegovih pojava - svakoga dana, u baš svakom kutku sveta.

***

Fašizam predstavlja pojam kojim se označava način organizovanja jednog društva, u kome vlast vrše neki diktator ili birokratija koji nisu birani, ili republika u kojoj vladaju "doživotni" političari-karijeristi; takva vlast kontroliše živote građana kojima nije dopušteno da izraze neslaganje sa njom. Takvi sistemi su oduvek postavljali "dobrobit" države ispred vrednovanja pojedinca. Pravo na imovinu je predmet stalnih istraga i plenidbi, dok sudovi rade samo u korist države. Istorija pokazuje da je visok nivo korupcije i uzurpiranja vlasti oduvek postojao.
Tako je bilo u poslednjim danima Rima. Maksiminusa je vojska proglasila imperatorom, a on ih je zauzvrat sve proglasio državnim službenicima. Maksiminus je jednostavno dekretom svu privatnu imovinu potom proglasio za vlasništvo države kako bi mogao da plaća te svoje "državne službenike", a oni su ga zauzvrat održavali na vlasti. To je bio prvi u istoriji zabeležen pokušaj stvaranja komunofašističkog državnog hibrida. Tako je bilo u Sovjetskom Savezu, u kome je za neslaganje sa državom odmah oduzimana imovina. Tako je naročito bilo u Istočnoj Nemačkoj, u kojoj je slobodno smelo da se govori tek kada ostaneš sam. O nacističkoj Nemačkoj, fašističkoj Italiji i njihovim satelitima, ovde je bilo pisano više puta - da se ne ponavljam.


Naravno, nikada ne smemo s uma smetnuti jedan od najočiglednijih indikatora puzajuće fašizacije nekog društva: strah. Strah "naših", strah "njihovih", strah onih gore, strah onih dole, strah pojedinca/ovce, strah mase/stada, strah pasa čuvara, strah samih vukova, strah onih koji se ne slažu, strah onih koji se slažu, strah svih. Iracionalni strah od straha.
Svaka od stavki sa Britove tabele odrednica fašizma može da postoji sama za sebe, nezavisno da li je registrovana pored nje još neka od ostalih. Ekova lista je unekoliko drugačija: svaka stavka podrazumeva istovremeno i preduslov za pojavu one sledeće; to je sve jedan niz, opadajuće-rastući, koji ukazuje do kog nivoa je neko društvo utonulo u glib fašizacije. Ekov spisak je manje svojevrsna ček-lista, poput Britove. Ona predstavlja jasan sled događaja na putu koji vodi u sunovrat jednog naroda i njegove države.

Poslednjih godina ova situacija, sa pojačanim ispoljavanjem palanačkog fašizma uvek nekako s početka jeseni, postaje simptomatična. Da li je to zbog smene godišnjeg doba, pada spoljašnje temperature i porasta vlage u vazduhu, što pogoduje prethodno dobrano nađubrenim psihozama i ego-tripovima šizofrenih političara sluđenih naroda - nauka još uvek nije dala zadovoljavajući odgovor. A i kako bi, kada je na crnoj listi, pod rednim brojem... pa, pod više njih, da budem iskren.
Tako vam je to sa ur-fašizmom po ur-palankama ovdašnjih ur-naroda.
Nikako.

čitanka:

Umberto Eco: Eternal fascism - Fourteen ways of looking at a blackshirt (New York Review of Books, 06/1995 - Utne Reader excerpt 12/1995)
Kenan Efendić: Umberto Eco: Ur-fašizam (SIC! 18.06.2010)
Luis Brito Garsija: Ekonomskakriza je majka fašizma (Radio Gornji Grad, 23.04.2014)
Martin Armstrong: Are we headed into global fascism? (Armstrong Economics, 01.05.2014)
Građanski krug: Daleka grmljavina (Post #730, 08.10.2014)

A šta ako je ljubav jaka?

$
0
0


U Uzbekistanu je 2012. godine nezvanično zabranjen Deda Mraz. Međutim, tamo kao da je Božić svaki dan - barem je tako u predsedničkoj palati lokalnog diktatora Islama Karimova. Pokloni pljušte sa svih strana sveta - na primer, Putin mu je oprostio skoro milijardu dolara državnog duga prema Ruskoj Federaciji; ili Barak Obama, koji je kao iz rukava pred Karimova tresnuo 300 oklopnih vozila - gratis. Pa šta to 77-godišnji vladar jedne malo poznate države ima, što mu garantuje naklonost najmoćnijih ljudi na svetu?
Islam Karimov je bio na pravom mestu u pravo vreme.
Pravo mesto - bivša sovjetska republika, koja pride ima granicu sa Avganistanom dugu 85 milja. Pravo vreme - očigledna repriza hladnoratovskog doba, gde se Amerika i Rusija koškaju oko svega, od Sirije do Ukrajine. Karimova sposobnost da igra na kartu sukobljavanja dve najjače svetske sile, ostavlja mu dovoljno komotnog prostora za preživljavanje na vlasti. Niko od njih ne vrši pritisak na njega da menja despotski stil svoje vladavine.


Radi se o dvadeset i četiri godine (koje i dalje teku nesmetano) praktikovanja raznih varijanti surovosti nad građanima Uzbekistana. Karimov neskriveno podstiče prisilni dečiji rad; njegove snage bezbednosti su prilikom intervencije pobile stotine nenaoružanih građana koji su demonstrirali protiv režima; taj režim je takođe poznat i po tome što povremeno ume da zatvorenike žive skuva, tek tako.
On je nizak i zdepast, a lice mu prekrivaju staračke pege, ali ništa od toga ne predstavlja znak slabosti. Njegovo ponašanje predstavlja ono što uteruje strah u kosti. Svoju najstariju kćeku je 2014. godine stavio u kućni pritvor zato što je javno kritikovala očevo ponašanje. Organizacija Fridom Haus svrstava uzbekistanski režim kao "najgore među najgorima", zajedno sa onima u Centralnoafričkoj republici, Somaliji i Severnoj Koreji.
Za razliku od drugih zemalja sa šit-liste Fridom Hausa, Uzbekistan ekonomski stoji dobro. Zemlja se oslanja na sopstvene izvore nafte, a njen bruto nacionalni dohodak je 8% veći u odnosu na prethodnu godinu zahvaljujući izvozu gasa, zlata i pamuka. "Njihova ekonomija ima dobru poziciju usled Karimove politike samodovoljnosti i ekonomske diversifikacije", smatra Ketlin Bejli, vanredni profesor koledža u Bostonu; uz to, ona navodi i činjenicu da je nivo siromaštva za 10 godina opao sa 21% (2001) na 16% (2011). Jake veze sa Majčicom Rusijom pomažu: Moskva je prošle godine donela odluku da otpiše većinu od 890 miliona dolara uzbekistanskog duga; iako je Karimov kritikovao rusku akciju na istoku Ukrajine, on i dalje ne prestaje da prodaje velike količine prirodnog gasa toj istoj Rusiji.
Prethodni život Islama Abduganijeviča Karimova slabo je poznat javnosti: odrastao je u jednom sovjetskom sirotištu, ali niko tačno ne zna ko su mu bili roditelji niti kako su umrli. Pre učlanjenja u Komunističku partiju, studirao je tehniku i ekonomiju, a po raspadu Sovjetskog Saveza uspeva da pobedi na predsedničkim izborima u svojoj zemlji. On je od tada još uvek na čelu države, iako mu Ustav to pravo ograničava na samo dva mandata. Pored toga što krši osnovne demokratske norme, zadržao je i staru sovjetsku praksu prisilnog angažovanja stanovništva na javnim radovima. Uzbekistanci od 15. do 17. godine, ponekad čak i deca sa 9 godina, školske raspuste provode sa svojim nastavnicima, berući pamuk na državnim plantažama bez ikakve novčane ili materijalne naknade.


Protestvovati protiv Karimova je u toj zemlji teško i veoma opasno. Disidentima je poslao jasnu poruku 2005. godine, kada je naredio policiji da puca na nenaoružane demonstrante; radi se o poznatom Andižanskom masakru, kada je stradalo više od 1500 ljudi. Doduše, oko brojki se ne slažu ni opozicionari među sobom (islamističke partije tvrde da je stradalo 745 ljudi, žena i dece u majskom masakru, ali i da nemaju podatke o sukobima koji su se desili u martu te iste godine), a kamo li sa vlastima, po kojima je "ubijeno 169 terorista koji su koristili žene i decu kao živi štit". "Kako očekivati da će bilo ko smeti da se pobuni, kada vidimo da je on naredio da pobiju toliko civila" kaže Sanjar Umarov, predsednik opozicione partije Sunce Uzbekistana, koga je Karimova policija uhapsila 2007. i mučila u zatvoru. Desetine novinara i aktivista za ljudska prava trunu po zatvorima, gde su odvedeni po politički motivisanim optužnicama.
Čak ni Karimova deca nisu zaštićena: Gulnara Karimova, nekadašnja pop-starleta, modni dizajner, vlasnica više radio i TV stanica, oligarh, ambasadorka u UN i (naravno) kćerka ponosnog oca, odvedena je u kućni pritvor pod optužbom za korupciju. U stvari, njen greh se ogleda u javnoj kritici načelnika državne bezbednosti koji je nju optužio za "predsedničke ambicije". Tatina "Guguša" je poznata i po koncertu u Taškentu, za koji je Stingu pljunula 2 miliona evra; evropska javnost je posle toga toliko pritisnula Stinga da je on potom morao da plasira niz izjava u kojima optužuje Karimova da je diktator. Za "nagradu", Karimova naslednica je zabranila emitovanje Stingovih pesama u Uzbekistanu.
Verski progoni su takođe jedan od specijaliteta u toj zemlji. Uzbekistan je većinski muslimanska zemlja, ali klasičnim manipulisanjem javnosti, plašeći je džihadom, Karimov je rasturio političku opoziciju. Neprofitna organizacija Uzbekistanski branioci ljudskih prava, čiji su aktivisti više puta bili javno prebijani od strane agenata tajnih službi u civilu, procenjuje da se oko deset hiljada ljudi trenutno nalazi po zatvorima pod optužbom za verski ekstremizam. Mnogi su bili pogubljeni bez ikakvog suđenja, dvojica su bili živi skuvani do smrti. Od njih ne možete pobeći: jedan opozicioni muslimanski sveštenik bio je ubijen na pragu svog doma u Švedskoj, zato što se javno usprotivio Karimovom režimu.


Ništa od toga se, na kratke staze, ne može na bolje promeniti. Geopolitički posmatrano, Pakistan je veoma nepouzdan saveznik u ratu protiv talibana, i planirano povlačenje Zapadnih trupa može ugroziti krhku stabilnost koje je u tom regionu postignuta. Analitičari smatraju da je Karimov previše potreban Amerikancima, da bi ga obarali s vlasti; naročito im je potrebna glavna uzbekistanska vojna baza, koja je pogodna za brzo slanje trupa i opreme u Avganistan i nazad. Međutim, zaglavljena u klinču sa Karimovim, Amerika radi i gore stvari od žmurenja nad njegovim nedelima; u opoziciji tvrde da oni otvoreno podržavaju režim Karimova. Barak Obama je 2012. Uzbekistanu donirao vojnu pomoć i skinuo embargo na ulaganja u biznis u Taškentu, glavnom gradu Uzbekistana. Kada su novinari zvaničnike Stejt Dipartmenta upitali da li su svesni da ta podrška može da produbi kršenje ljudskih prava u Uzbekistanu, bili su upućeni na jednu prethodnu izjavu zamenika Državnog sekretara, koja sa pitanjem nema blage veze.
Karimov je nedavno opet pobedio na netransparentnim izborima, osvojivši predvidljivih 91% glasova - to nije mogla da izmeni čak ni koalicija Narodne demokratske stranke i Socijaldemokratske partije. Profesorka Bejli zbog toga smatra da će se "vladavina Islama Karimova okončati tek po njegovom upokojenju". Može biti da to i neće još dugo trajati - Karimov je pre nekoliko meseci kolabirao, i šire se glasine kako je taj 77-godišnjak jako bolestan. Njegova smrt bi mogla da donese velike probleme Uzbekistanu, naročito oko bitke za tron između "naslednika" i "službi". Pa ipak, posle četvrt veka Karimove vladavine i 70 godina sovjetske vlasti pre toga, to može biti i neki novi i bolji početak za tu zemlju?


Međutim, kada bacimo pogled na primere zemalja sa sličnom "pretežnom" strukturom, deja vu haosa nezaustavljivo iskače poput Pajaca iz kutije. Jednostavno, nekim udvaračima uvek je preči miraz od mlade, šta god obećavali.

***
Prebijanje oponenata je u nas nezaobilazni deo folklora, tako da se ne računa - da to odmah razjasnimo. Hvala Vučiću što ipak ne naređuje otvaranje vatre na nenaoružane demonstrante, za sad su reforme, Informer i Pink dovoljno ubitačni. U zemlji u kojoj je sve manje zaposlenih samo još deca u radnom odnosu nedostaju, mada dinastije poput Krkobabića kvare dobar imidž ove vlasti po tom pitanju. Sreća naša da pamuk ovde ne uspeva, iako se zastava Južnjačke Konfederacije prečesto vije širom Bivše zemlje ponosne. Bostana nam je preko glave, tako da se ni to ne računa. Hvala na pitanju, po ormarima imamo dovoljne zalihe kostiju za višedecenijsku proizvodnju tutkala i lepka za plakate. Gde su Putin i Obama tu je i šala, a svi smo ovde poznati kao vickasti narodi.
Što se tiče ljubavi - jaka je k'o zemlja.
Sad, što se kuvanja naživo tiče... pa, jeste aktuelno omekšavanje u tvrdoj BGH2O vodi, ali povazdan ključali Balkanski lonac ipak je ovdašnji specijalitet, ne uzbečki.
Balkanski pajaci su nabijeni u kutije, sa sve pripadajućim im narodima. Pajace povremeno naviju, da iskoče i iscere se onima napolju na veselje; zato odmah po vraćanju u kutiju, obavezno pogano prdnu. Nama ovdašnjima na radost.
A za bolest se ne pita.

Nedelja zabranjenih knjiga

$
0
0

Vreme je za pobunu pismenih.
Postoji jedan način da budete makar malo opak lik a da i dalje ostanete odličan student - čitajte zabranjene knjige. Mnogi od nas takvih, kažu da poslednja nedelja u septembru predstavlja jedno od omiljenih doba godine: vreme je za Nedelju zabranjenih knjiga.


Ove godine, od nedelje 27. septembra do subote 3. oktobra, Američko bibliotekarso udruženje (American Library Association, skr. - ALA), tradicionalno promoviše knjige koje su bile, ili su još uvek zabranjene. Ne rade to oni, naravno, da bi napravili nekakav haos u društvu i struci, iako ponekad umeju da igraju i tako. Oni to rade kako bi nas sve podsetili da cenzura i dalje postoji, da postoje neki ljudi koji bi da spreče druge ljude da čitaju ono što žele. Lista knjiga na koje su se cenzori ostrvili, ponekad zaista može da začudi.
Godišnji spisak zabranjenih knjiga, koje će biti promovisane, biva sastavljen na osnovu poslatih pisama i podnetih žalbi bibliotekama i školama, u kojima se zahteva da određene knjige budu povučene iz opticaja, zato što je nekome neprijatno ono što se nalazi između korica. Udruženje, uz dosta opreza, tvrdi da u listu nisu uključeni svi prigovori, jer na jedan prigovor dolazi mnogo onih sa suprotnim stavom.
Pa opet, nije svejedno kada na listi zabranjenih knjiga vidite "Oko plavo" Toni Morison ili "Lovca na zmajeve" Haleda Hoseinija. Udruženje ima svoju Kancelariju za intelektualne slobode koja tokom godine prikuplja podatke od biblioteka, škola i medija, o pokušajima zabranjivanja knjiga. Svake godine im je cilj da tu listu sastave i objave, kako bi javnost znala o kojim se knjigama radi i zbog čega sve to one nekome smetaju.
Evo prvih 10 (od preko 300) knjiga koje su najčešće bile prijavljivane, sa liste za 2014. godinu:
  1. Šerman Aleksi: Apsolutno istinit dnevnik jednog indijanca
  2. Marjana Satrapi: Persepolis
  3. Džastin Ričardson i Piter Parnel. Za tango je potrebno troje
  4. Toni Morison: Oko plavo
  5. Robi Heris: Savršeno normalna stvar
  6. Brajan Von i Fajona Stejpls: Saga
  7. Haled Hoseini: Lovac na zmajeve
  8. Stiven Čboski: Dobro je biti nečujan
  9. Džejsi Li Dugard: Ukradeni život
  10. Rajna Telgemajer: Drama
Svaka od ovih knjiga ima listu "razloga" zašto je treba skloniti od javnosti, ali sve imaju jednu zajedničku karakteristiku - "sexual explicit". Seksualno eksplicitna je biografska priča Dugardove koju su kao dete oteli i držali zatvorenu 18 godina, ili možda autobiografska priča Aleksija; možda je najveća želja Morisonove da ima plave oči takođe SX, priča Čboskog o odrastanju devojke sa kojom niko ne želi da pleše? Ili možda fantastični "Persepolis", o Iranu tamo i ovde, po kome je urađen odličan dugometražni animirani film? Garant je "Tango" u pitanju - na naslovnoj strani su istopolni roditelji koji vaspitavaju malog pingvina!
Besmislice - kako glup pokušaj zabranjivanja knjiga koje izazivaju razmišljanje, tako i proverena fora zatucanih samozvanih cenzora, koji, kada ne znaju koju drugu alatku da potegnu, hvataju se proverene drž' se seksa formule.
Cilj ljudi koji su se angažovali da sačine listu zabranjenih knjiga, nisu samo puke brojke. Oni žele da ukažu društvu (i to ne samo američkom) na zabrinjavajuću činjenicu da cenzura još uvek postoji i predstavlja veliki problem. Da istina o cenzuri dopre do javnosti, jer se prečesto dešava da mediji "preskaču" vesti o pokušajima zabrane knjiga (i ne samo njih).
Kako ćete saznati da li je neko tražio da određena knjiga bude zabranjena, i zbog čega?
- Idite u svoju bibilioteku i pitajte ih to što vas zanima.
- Pratite internet, naročito stranice posvećene Nedelji zabranjenih knjiga.
- Pogledajte spisak klasičnih dela protiv kojih su podnete žalbe ili zahtevi za zabranu.
- Pričajte o tome sa svojim prijateljima.
- Priključite se Nedelji, ili pratite aktivnosti na YouTube kanalu ALA.


Ukoliko to još uvek niste učinili, pronađite i pročitajte obavezno 12 najpoznatijih knjiga koje su do sada bile najčešće osporavane i zabranjivane:
  1. D.H.Lorens: Ljubavnik ledi Četerli
  2. Oldos Haksli: Vrli novi svet
  3. Henri Miler: Rakova obratnica
  4. Salman Rušdi: Satanski stihovi
  5. Vladimir Nabokov: Lolita
  6. Džejms Džojs: Uliks
  7. E.M.Remark: Na zapadu ništa novo
  8. Džordž Orvel: Životinjska farma
  9. Dž.D.Selindžer: Lovac u raži
  10. Džon Stajnbek: Plodovi gneva
  11. Margaret Redklif-Hol: Bunar samoće
  12. Bret Iston Elis: Američki psiho
Ovom događaju se možete pridružiti bilo gde na kugli Zemaljskoj - organizujte sopstvenu Nedelju zabranjenih knjiga, samo za sebe ili zajedno sa prijateljima. Možete se čak i zabaviti: organizatori su na sajt PlayBuzz postavili kviz pod naslovom "Which banned book are you?", u kome, odgovarajući na pitanja, kao krajnji rezultat dobijete naslov jedne od zabranjenih knjiga koja najbliže oslikava vas same.


Postoji i tihi način da pružite podršku: jednostavno - čitajte. U znak podrške, ne samo Nedelji zabranjenih knjiga, već borbi protiv cenzure uopšte, pročitajte 33 knjige sa predložene liste za ovu godinu. Pored spomenutih, tu su i: "Srce tame" (Konrad), romani o Hariju Poteru (Rouling), "Kvaka 22" (Heler), "Na putu" (Keruak), "Starac i more" (Hemingvej), "Paklena pomarandža" (Bardžes), "Gospodar muva" (Golding), "Mobi Dik" (Melvil), dnevnik Ane Frank, "Klanica 5" (Vonegat)... i obavezno "Farenhajt 451" (Bredberi).  Dobar deo ovih naslova možete naći kod nas, po mestima u kojima obitavaju knjige. Zapravo, skoro sve.

Međutim, jednu knjigu sigurno nećete naći po domaćim bibliotekama i knjižarama; pitanje je i da li iko sme da je prodaje na ulici. Piratizovane verzije izdanja glavnih i sporednih domaćih izdavača da, ali ovu - jokmore.


U Srbiji nema cenzure.
Zašto bi je bilo - pa to je važilo u veselim devedesetim, zar ne?! Sada se uznapredovalo: danas se knjige ne zabranjuju, spaljuju il' tavniče međ memlu & akrepe; danas se zabranjuju pisci, režiseri, glumci, kritičari, živa umesto pisane reči. Ljudi umesto papira. Dopušteno im je da rade svoj posao, ali ne i da od njega žive.
Danas psi od slame i ljudi od pruća, zaraženi besnilom autocenzure, više ne prezaju ni od čega. Izdavači su izdali struku, i sebe. Knjiga "Svaka čast Vučiću" Slaviše Lekića može se trenutno poručiti i nabaviti samo preko pošte (brze ili spore, na vama je izbor). Džojsov "Uliks" je tridesetih godina prošlog veka bio zabranjen u Britaniji i SAD. Zaintrigirani čitaoci su samo mogli da ga naruče i iščekuju poštansku pošiljku, koja nikada nije stigla. U to vreme, američka državna Pošta je sebi dala za pravo (i obavezu) da svaki primerak "Uliksa" koji nađe u pošiljkama, jednostavno, na licu mesta spali. To pravo su danas sebi, na figurativan način (za sada) dali vlasnici knjižarskih megapiljara Delfi/Laguna i Vulkan. A silni sitni dućani knjiga, oni će svakako biti još sitniji od ovih mega.
Ne znam da li su taj tihi bojkot, autocenzuru, pa čak i histerično odbijanje da odgovore na pitanje
"Zašto?" nekolicine preostalih hrabrih novinara naučili negde, nasledili od nekoga ili stekli iz okoline. Neki drugovi su negde, nešto, nekako... komitetski.
Bojim se nečega drugog: da njihova uobičajena telesna temperatura iznosi tačno 451°F. Bredberijevi knjigogasci su, izgleda, ovde našli novu formu istog posla: izdajničko izdavaštvo - uspeli su da izdaju i prodaju Knjigu, u najbukvalnijem smislu tih dvaju reči. Svetlost baklji u balkanskoj krčmi "Kod Farenhajta" nikada ne zgasne.

Ljude, od papira deli samo noć.
I jedna iskra.


Knjiga koju čitate neće vas nikada izdati.
Izdaće vas ona koju niste pročitali i ćutanje o onoj koju jeste.

Ruso je bio u pravu

$
0
0

Izjava Aleksandra Vučića kako ga ne podržava zatucana većina, i to ne po prvi put, implicira nekoliko zaključaka:
1) On opravdano koristi pojam "većina" jer zna da ga po pitanju BGH2O ne podržava zapravo niko - jedni sada, a drugi čim budu ukapirali da od podrške neće imati ništa osim sendviča.
2) Kao i svi kriptodiktatori (koji prečesto pate od celibata jer su udati za naciju & državu, iza kojih se kriju svaki put kada nešto zaseru), on ne voli sebe, pa to kompenzira silnom pričom o "izgaranju od truda zarad dobrobiti Srbije"; takođe, on ne voli ni narod, za koji smatra da mu je poveren, iako je stvar zapravo obrnuta (jedan deo tog naroda je njemu poverio nešto, drugi mu ne veruje ništa).
3) "Zatucani" umovi se mogu nazvati i "8-bitnim" u digitalnoj eri 1024-bitnih procesora.
Isto važi i za zloupotrebu redovne+komunalne policije, sudova, medija i ostalih biroa za zapošljavanje.
Dakle, dragi moj zatucani narode, hajde da na jedan 8-bitno razumljiv način objasnimo nedotucanom premijeru gde mu je mesto. To ćemo najlakše uraditi uz pomoć 8-bitne video igrice pod vašarskom šatrom, jer je on apsolutno ubeđen da je Crazy Kong (koji je svakako inteligentniji od flipera, stonog fudbala, ringišpila i čunjeva koje gađaš loptom od smotanih čarapa).


Arheologija i moderna antropologija su proučavajuci prošlost ljudskog roda u periodu lovaca-sakupljača, otkrile da je Ruso uglavnom bio u pravu - tada smo bili daleko više jednaki i relativno slobodniji nego danas. Ili je to možda ipak samo stvar proporcije na vremenskoj lestvici razvoja ljudskog društva? Jasno je da ne možemo prenebregnuti činjenicu kako jeste bilo nasilja medju tadašnjim plemenima, ali danas nasilje caruje - kako među pojedincima tako i među čitavim državama. A priča se po Svemiru da je ljudsko društvo napredno...
Iako nam više slobode ne bi škodilo, prava i lična zaštita će uvek biti ugroženi bez postojanja makar nekakvog vida vlasti. Na nama je da odlučimo i kakvog.
Deder, da pogledamo taj zatucani igrokaz. Pardon, htedoh reći 8-bitni.

8-bitna filosofija, epizoda #19 - Društveni ugovor: Da li su nam vlade neophodne?
glavne uloge: Tomas Hobs i Žan-Žak Ruso



Nekada davno, pre nastanka civilizacije i društva, beše vreme bez kraljeva, predsednika i premijera. Filosofi su to vreme nazvali prirodnim stanjem, u kome su ljudi živeli slobodno, bez ikakvih pravila ili formalnih zakona. 
Po Hobsu, to je vreme sveopšteg rata svakoga protiv svakog, čuveni alle gegen alle, jer u osnovi ljudske prirode leži strah od smrti, nesigurnosti i nesreće. I tako, ljudi odlučiše da neke od svojih sloboda i prava povere na "očuvanje" višem autoritetu koga su nazvali Levijatan. Prirodni čovek je slobodan, samostalan i miroljubiv, a ljudi žive u miroljubivoj harmoniji, koju im od nesreće brani samo On. Doduše, miroljubivi su i zbog straha od Levijatana, ali sami su tako izabrali u strahu od Straha.
Međutim, Ruso na prirodno stanje ne gleda istim očima kao Hobs. On smatra da je ljudima ipak daleko bolje bez vlastodršca (zvao se on Levijatan, Karađorđević, Milošević, Koštunica, Tadić ili Vučić - nebitna su sitna imena praznih glava i punih džepova). Pojavom poljoprivrede, privatne svojine i podelom rada, nastaju razni kvaliteti i vrline. Neravnomeran pristup resursima stvorio je tenzije, sukobe, zavist. Ljudi postaju svesni međusobnih razlika u materijalnom statusu, ali postaju svesni i sopstvene slobode. "Ljudi se rađaju slobodni, ali život provedu u okovima", tvrdi Ruso.
Oba filosofa prirodno stanje opisuju kao nekakvu vrstu životinjske egistencije; međutim:
- "Svi ljudi su u osnovi dobri" reče Hobs.
- "Ne lupetaj" odgovori mu Ruso. "Kakvi su, poubijaće se na kraju među sobom. Tvoj model prirodnog stanja neizostavno vodi u despotizam, jer su, tako nesposobni, osuđeni da traže pomoć od treće strane kako bi obezbedili sebe i svoje. Sluđeni, oni neće moći da slobodno izaberu vođu i zaštitnika. Umesto da u strahu sebi biraju vođu, ljudi treba da izaberu sopstvenu moć, slobodu i prava kako bi u najmanju ruku tako bili ravnopravni."
Ruso postavlja i neke osnovne principe kojih ljudi treba da se drže: odluke treba donositi zarad dobrobiti svih a ne nekolicine; ne ubijaj druge; ne kradi od drugih. Po njemu, ljudima je ipak bolje bez vlade, jer (takvo) društvo podrazumeva neslobodu i ugnjetavanje.

Bez obzira da li se radi o strahu (Hobs) ili zarad jednakosti (Ruso), saglasnost o postojanju neke vrste vlasti naziva se društveni ugovor.

Šta mislite, koji je od dvojice filosofa u pravu: Hobs - ljude možeš držati na uzici radi njihove sopstvene bezbednosti, ili Ruso - ljudi treba da ostanu slobodni i rade ono što žele?

***
Elem, šta treba da uradi Hobsov prirodni čovek, kada izabere vlast za koju je mislio da će ga zaštiti, pa se onda ispostavi da je tako i sebi i onima koji tako nisu uradili natovario još goru nesreću za vrat? Da li da se drži toga što ima, kao slepac i u strahu od dolaska na vlast još gorih, ili da se Rusoovski dogovori sa prvim komšijama oko toga šta je najbolje za sve, u makar približno jednakoj meri?
Ukoliko ne postoji društveni dogovor unutar jedne zajednice, za to nikako nije odgovorna vlast već ljudi sami. Kilava vlast je tu samo da održava status quo straha među onima na čijim grbačama parazitira.
Na pitanje Da li nam treba vlast? nije toliko teško naći odgovor među razumnim glavama. Međutim, na pitanje Da li nam treba ovakva vlast? odgovor nikada nećemo naći u telesnim šupljinama. A baš tamo ga uporno tražimo, predugo da bi to bilo normalno i bezopasno.

Umalo da zaboravim, na svakog Levijatana sleduje po jedan kontra-Levijatan. Njih dvojica povremeno razmene prefiks, ali stvari ostaju uglavnom iste.
Samo neka je prirodno.



Vlada treba da postoji samo kao instrument društva, čiji je jedini zadatak da obezbedi i osigura slobode pojedinca, društvenu jednakost i podjednake mogućnosti svakome građaninu. Ništa manje, i ništa više.
Sve ostalo je pljačkaško presipanje iz šupljeg u prazno. Dakle - Beograd na vodi.
Zaključak se sam nameće: društveni dogovor izmedju 8-bitnog zatucanog naroda i 0-bitnog nedotucanog premijera je nemoguć, zbog nekompatibilnosti memorija - ovi Osmobitni nikako da je isprazne i zaborave Levijatanovu ratno-radnu biografiju, a gos'n Nebitni nikako da je se otarasi. Tu igricu nećemo moći da odigramo do kraja, puna je nerešivih bagova.

U Srbiji još uvek nema društvenog dogovora, i to je jedini razlog zašto nema ni društvenog odgovora na sve što rade Levijatan i njegova pendrek-elita. Ruso je bio u pravu.

Sv. Blasfemije

$
0
0

30. septembar je međunarodni Dan prava na (bogo)huljenje; doduše neformalan, jer ga nema ni na jednoj zvaničnoj listi datuma kada se nešto obeležava na globalnom ili lokalnom nivou. Neformalan ili ne, tek, ovo je već šesti put da ga neki ljudi na Konfuznoj Lopti javno spominju kao deo opšte borbe za jedno od osnovnih ljudskih prava garantovanih Poveljom UN - pravo na slobodu izražavanja.


Za blasfemiju se često kaže kako je to "zločin u kome nema žrtve". Međutim, stvarnost je drugačija i, nažalost, daleko gora od pukih fraza. Zakoni po kojima "bogohulnici" bivaju proganjani i kažnjavani, čak i danas, itekako donose žrtve. Nebrojeno mnogo ljudi širom sveta biva proganjano, pa čak i ubijano, zarad sopstvenih verskih ubeđenja, a naročito zbog manjka postojanja i praktikovanja istih. Takvi zakoni, sami po sebi, predstavljaju zločin. Moderno ljudsko društvo mora da izvrši pritisak na vlade onih zemalja u kojima je to i dalje praksa, da takve zakone ukinu.
Celu priču oko Dana huljenja pokrenula je 2009. godine neprofitna organizacija Centar za istraživanje, koja ima sedište u SAD i nekoliko drugih zemalja. Osnovna misija Centra je edukacija u borbi za sekularno društvo koje je zasnovano na nauci, razumu, slobodi istraživanja, naučnom pristupu medicini i zdravlju, studentskoj razmeni i humanističkim vrednostima.
Zašto baš 30. septembar? Toga dana 2009. godine, u danskoj štampi bile su objavljene karikature koje na satiričan način prikazuju proroka Muhameda, što je potom izazvalo ne samo buru protesta islamskih vernika u Danskoj, već i bes imama u nekoliko muslimanskih zemalja, koji su pozvali pomahnitalu rulju (pardon, demonstrante) na nasilje i osvetu; bacane su eksplozivne naprave na danske ambasade u tim zemljama, poginulo je i stotinak ljudi.
U nekim državama, čak i danas, bogohuljenje se smatra krivičnim delom za koje je predviđena čak i smrtna kazna. Ne zanosite se kako to važi samo za islamske zemlje, naprotiv...



Istraživanje sprovedeno 2015. godine kaže da u 12 zemalja EU postoji krivična odgovornost za blasfemiju ili zakoni protiv vređanja po verskoj osnovi, koji sankcionišu klevetanje samih religija ili religijskih ubeđenja, njihovih rituala i božanstava. Te zemlje EU su: Kipar, Grčka, Italija, Malta, Poljska, Portugalija, Španija, Nemačka, Danska, Finska, Francuska (samo u regiji Alzas-Mozel) i Velika Britanija (samo u Severnoj Irskoj). Dakle, nije preskočena nijedna zemlja u kojoj je od XIII do XVII veka bila praktikovana crkvena inkvizicija.
Kao fasadno-sekularna zemlja, koja samogravitira više Evropi nego islamskom svetu, na ovom spisku se nalazi i Turska.
Do 2009. godine, 6 saveznih država SAD je imalo antiblasfemijsku zakonsku regulaturu: Masačusets, Mičigen, Južna Karolina, Oklahoma, Pensilvanija i Vajoming. Ti zakoni su, iako postoje, uglavnom nesprovodivi, jer Ustavni sud SAD odbacuje prijave za blasfemiju sa obrazloženjem da se krše prava Amerikanaca na slobodu govora, štampe i verskih ubeđenja (tužakaju se i crke međusobno, ne ganjaju samo pojedinačne kaure) garantovanu Prvim amandmanom američkog Ustava. Mada, kada vidimo šta se sve radi po tom pitanju u nekim od južnih država SAD, koje opravdano neformalno već zovu "Christian states", i u kojima je direktno kažnjavanje bogohulnika zamenjeno kvazipasivnim kruciformiranjem koje sve više uzima maha, ni američka slika više nije toliko idealna kako je predstavljaju.
Smrtna kazna zbog bogohuljenja postoji u Pakistanu, Avganistanu i Saudijskoj Arabiji, gde je nedavno donet zakon kojim se ateisti proglašavaju teroristima. U toj istoj Saudijskoj Arabiji, jedan mladić je pre četiri godine bio uhapšen (tada kao maloletnik), mučen, osuđen i sada čeka najavljenu smrtnu kaznu odsecanjem glave i potom javnim razapinjanjem na krst (...), između ostalog i zbog bogohuljenja - uhapšen je sa rođakom, šiitskim imamom koji je kritikovao Saudijsku vlast, što predstavlja političko-nevernički napad na sunitsku dinastiju u toj zemlji. Istovremeno, ta ista Saudijska Arabija biva počašćena predsedavanjem na aktuelnom panelu Saveta UN za ljudska prava. Ako to nije huljenje na ljudska prava, i to od strane samih Ujedinjenih nacija, onda ne znam šta je.



Zbog silnog političkog, verskog i ostalog licemerja, ljudi iz Centra za istraživanje smatraju sledeće:
"Verska ubeđenja treba da budu predmet stalne procene i kritike, baš kao i politička. Međutim, postoji strahovito jak tabu kada je religija u pitanju. Naša namera nije da vređamo, ali ako tokom dijaloga i debate na ovu temu, neko pomisli kako ga vređaju - to nije naša stvar, zato što ne postoji ljudsko pravo da ne budu uvređeni."
Ne postoji blasfemično izražavanje stavova po pitanju religijskih uverenja; postoji samo njihovo blasfemično tumačenje.
Amin, i laku noć.

OMG... pa meni je danas bila slava.
Sveti Blasfemije, domaćine.

Vek Metamorfoze

$
0
0

U čemu je tajna istrajnosti istine koja leži već čitav vek u kafkinoj "Metamorfozi"?

Knjiga treba da bude sekira za zaleđeno more u nama.

Poruka "Metamorfoze" i danas snažno odjekuje, zato što se ona bavi nečim što je duboko usađeno u bit čovečastva: predrasudama prema "drugome". Pojedinci koji odbijaju da se povinuju uobičajenim i poznatim normama, prečesto bivaju ocrnjeni kao da su neka vrsta odvratnih životinja: štetočine, bubašvabe, pacovi - da ne zaboravimo hijene i domicilne ništarije; iako je to prividno neka druga priča, zapravo je ista, prava kafkijanska i nedovršena - i brojne druge. Takvo etiketiranje smešta pojedinca/žrtvu u jednu određenu kategoriju diskvalifikovanih, u kojoj on više ne zaslužuje da bude smatran za čoveka. Shodno tome, sezona lova može da počne.
Kafkina priča nam pokazuje kako se žrtva, po imenu Gregor Samsa, i njegova porodica podjednako prilagođavaju iznenadnoj promeni - metamorfozi: jednog jutra, probudivši se, nesrećni Gregor otkriva da se pretvorio u ogromnog insekta. I pored toga što nije počinio nikakav zločin, on/žrtva ipak oseća krivicu, dok se porodica i prijatelji (očekivano?) ograđuju i udaljuju od njega. Zar ovo nije iskustvo tako dobro poznato članovima raznih manjinskih grupa u društvu širom sveta, kada talas adrenalina (izazvan iskrom ko zna čega sve ne, pa i strahom od "drugih") obuzme većinu koja potom krene na njih? Bez obzira da li su do juče bili rođaci, prijatelji, poznanici ili potpuni stranci, žrtve postaju "oni drugi" - tuđini. Taj proces je obavezujući i teško onome ko ga ne ispoštuje: postaće i sam žrtva. Sav užas efikasnosti ovog ksenofobičnog stereotipa leži baš u toj samoodrživoj podrazumevajućoj obaveznosti, kako za žrtvu tako i za sve ostale.
Svaka jedinka u masi i svaki od njenih strahova, na neki način, predstavljaju određenu vrstu manjine za sebe. To ukrupnjavanje "žrtava" i "strahova" u većinu, masu koja hrani samu sebe i povremeno iznađe žrtvenog jarca pukog opstanka ludila radi, predstavlja činjenicu koja se odražava na živote svih nas, bez izuzetaka.
Kamo sreće da je drugačije, ali - nije.


"Metamofoza" (ili "Preobražaj", kako je kod nas još preveden naslov) Franca Kafke stara je čitav vek. To je kratka priča o čoveku koji se najednom obreo u telu insekta, ali je prihvatanjem uloge žrtve zaista postao insekt (drugi, drugačiji), još uvek poseduje moć da nas šokira, punih sto godina nakon što je bila objavljena po prvi put. Kafka nimalo slučajno nije izabrao metamorfozu Gregora Samse u formu insekta, bića koje izaziva možda i najveću odbojnost kod većine ljudi; cilj ovakve "podele uloga" i jeste bio da do maksimuma naglasi ne razliku, kao nekakav povod, već odbojnost samu i sve njene posledice.
Kada je ova kratka priča bila objavljena, u oktobru ratne 1915. godine, Kafka je bio građanin (ne i podanik) Austrougarske monarhije, i tek je započeo svoje književno delovanje po kome je i danas poznat i uticajan. Kao svojevrstan insekt, ni kriv ni dužan ubačen u vrtlog Svetskog rata, odbio je da se s tim pomiri i to pretvorio u priče poput "Metamorfoze", "Procesa", "Dvorca", "Kažnjeničke kolonije" ili "Seoskog doktora". "Metamorfoza" je u vremenu sveopšteg ratnog ludila, istraga poturica, špijuna i izdajnika, besomučnom traženju žrtava za sopstveno (kolektivno) saučestvovanje pa i uzrokovanje sukoba, itekako predstavlja opasnu knjigu. Kako po pisca, pojedinca, tako i po samu Carevinu. Mnogi kritičari još uvek smatraju "Metamorfozu" najboljim delom u istoriji književne fikcije.


Film Nila Blomkvista "District 9" predstavlja modernu, možda i jednu od najboljih (ne samo filmskih) refleksija "Metamorfoze" - od preobražaja glavnog lika u insektoidnog vanzemaljca do kolektivne histerije koja vlada među ljudima, nipodaštavanja u strahu i odbojnosti prema "tuđinima", oličeno u južnoafričkom aparthejdu. "Insekti" su samo zamenili "obojene", sve je drugo ostalo isto.

Pjotr Dumala: Franc Kafka (kratki animirani film, 1992)

Prethodnih stotinu godina zaista predstavljaju vek najvećih promena ljudskog društva u istoriji, i to ne uvek na bolje. Možda je vreme za novi preobražaj, metamorfozu - ovoga puta iz insekata u ljude? Kafka bi danas, garantovano, imao odgovor na ovo pitanje.

čitalište:
Franz Kafka: The Metamorphosis (PDF e-book, English)

Društveni ugovor

$
0
0

Mi, GRAĐANI SRBIJE s pravom glasa, pružićemo političku podršku onoj političkoj opciji koja prihvata naš

DRUŠTVENI UGOVOR

  1. Tražimo političke predstavnike koji će zastupati interes naroda, a ne političke i finansijske oligarhije.
  2. Izabrane narodne predstavnike nećemo svojim glasovima dovesti na vlast. Smatraćemo ih privremeno izabranim službenicima od kojih očekujemo da rade u našem interesu, za pristojnu platu.
  3. Hoćemo pravedno društvo. Pravda je osnova i razlog postojanja države, kao i uslov njenog održanja. Za svakog čoveka su sloboda, ravnopravnost,  uvažavanje, solidarnost i jednakost šansi osnovne vrednosti i načela pravde.
  4. Tražimo srazmernu raspodelu društvenog bogatstva preko sistema progresivnog oporezivanja i redistribucije po načelu socijalne pravde.
  5. Zahtevamo najviše standarde u oblasti zdravstva, obrazovanja, socijalne zaštite, sudstva, ekologije po ugledu na modele koje su najrazvijenije zemlje ostvarile u tim oblastima.
Ukoliko prihvatite, pa potom izneverite ovaj DRUŠTVENI UGOVOR otpustićemo vas s posla na isti način na koji smo vas i zaposlili.



Prosto.
Naravno, svaku od tačaka treba doraditi i po svakoj od njih precizirati vrlo konkretno minimum zajedničkog interesa građana Srbije, ispod koga se ne ide. Većinski izborni sistem se podrazumeva kao obavezan, da se zna ko je ko, koga predstavlja, ko i kako će ga maknuti ako ga previše ponese gradivo.
Nedavno objavljena istraživanja (ehm...) raspoloženja biračkog tela kažu da velika izlaznost na izbore (75%) sigurno obara naprednjake s vlasti, dok drugospoda politički analitičari preporučuju opoziciji da obavezno "osluškuje šta se dešava u SNS".
Fantastičan predlog... za još jedan izborni sepuku.
Od sadašnje opozicije u Srbiji neće biti ništa - osim da ostanu na sceni kao jalovi pretendenti, a ne alternativa - dokle god ne počnu da osluškuju potrebe i zahteve onih od kojih očekuju glasove - počev od svojih partijskih članova, preko belih listića pa do bojkotaša. Ili, možda bi bolje bilo, obrnutim redosledom. Dakle, građana - birača, a ne glasača. Kada shvate da minimum zajedničkog interesa građana Srbije nije odlazak ovih ili dolazak onih na vlast, već ispunjenje stvarnih životnih potreba i rešavanje problema, tada će imati izlaznost 75% i dobiti glasove većine. Ako neće, slobodno neka se i dalje bildaju po teretanama, solarijumima, maratonima, šumama i gorama, čeliče jezičine po skupštini i peglaju obraze po kafanama, gađaju vicevima i doskočicama preko jutjuba i tvitera, sakupljaju predizborne kupone i markice po farmama - u crnoj podcenzusnoj rupi ima mesta za sve njih zajedno, i to višestruko.
Organizujte se u što više građanskih udruženja i inicijativa - korisnici kilavog grejanja, poreski obveznici, preduzetnici, potrošači i kupci, prodavci, nezaposleni, "zaposleni", stanovnici mesnih zajednica, roditelji, korisnici socijalne pomoći, manjinske zajednice, žrtve porodičnog, državnog i bezbroj drugih nasilja, kućni saveti, TV i svi ostali pretplatnici na dranje kože, otrovani vodom iz vodovoda, ljubitelji životinja, opljačkane štediše, sjebani rezervisti, svi vi obični Mali ljudi koje svakodnevno plaše, lažu i džepare na sve strane - napravite liste svojih konkretnih muka i predloge rešenja, pa ako vam se ovakva vlast ne sviđa, onda sve to ponudite onima u opoziciji. Da potpišu da će, kada uz vašu pomoć dođu da upravljaju vašom palankom ili državom, svakoga dana maksimalno raditi da ispune, ne obećano, već potpisano. Nema ovde ničeg naivnog, minimum zajedničkog interesa je danas isto što i minimum pristojnog života (ne preživljavanja), i sa tim nema zajebavanja.
Smatrate da je sve ovo idealistička besmislica, detinjarija, naivnost, možda glupost? Samo napred, braćo i sestre. Voli i On vas.
Glavni problem nikada nije predstavljala građanska neposlušnost, već građanska poslušnost.
Dakle, da ponovimo: u Srbiji bez društvenog dogovora neće biti ni društvenog odgovora. Ruso jeste bio (i još uvek ostao) u pravu, zato hajde da nešto po tom pitanju konkretno i konačno učinimo.
Da ne živimo više kao u makedonskoj reklami.

O dobrovoljnom ropstvu

$
0
0


Etjen de La Boesi
Politika poslušnosti: Rasprava o dobrovoljnom ropstvu




I

Vladanje mnogih ne valja - 
nek' jedan vlada nad vojskom, 
jedan nek' bude kralj!

Ove reči Homer stavlja u usta Odiseju dok se ovaj obraća narodu. Da nije rekao ništa osim "Vladanje mnogih ne valja", bilo bi to dobro rečeno. Radi logičnosti trebalo je da kaže da vladavina nekolikih ne može biti dobra, pošto moć jednog jedinog čoveka, čim ovaj stekne titulu vođe, postaje štetna i nerazumna. Umesto toga izjavio je ono što zvuči glupo: "Nek' jedan vlada nad vojskom, jedan nek' bude kralj." Po mom mišljenju, Odisej je birao ove reči da udovolji vanrednim prilikama (pobuna u vojsci) pre nego istini. Sa stanovišta razuma, velika je nesreća biti bespogovorno na usluzi jednom gospodaru, jer je nemoguće biti siguran da će gospodar biti blagonaklon, uvek je u njegovoj moći da bude svirep kad god mu se prohte. Imati više vođa u odnosu na jednog, znači biti višestruko nesrećan.
Za sada bih samo voleo da shvatim kako to da toliko ljudi, tolika sela, toliko gradova, toliko naroda, ponekad pati pod jednim tiraninom koji raspolaže upravo onom moći koju su mu oni poverili; koji je u mogućnosti da im nanese upravo onoliko zla koliko su oni voljni da podnesu; koji neće da ih muči, sem ako mu se suprotstave, umesto da mu se pokoravaju. Zaista začuđujuće! Toliko često čovek mora da se rastuži i zapanji nad činjenicom da milion ljudi pokorno služi u jarmu, na šta ih nije prinudila neka sila jača od njih samih, već jednostavno ushićenost i divljenje imenu jednog čoveka čiju vlast ne treba da poštuju. To je nesumnjivo osoba čijim kvalitetima nema zašto da se dive zbog nehumanosti i brutalnosti koje ispoljava nad njima.
Kakva je ovo čudna pojava! Kako da to nazovemo? Kakva je priroda ove nesreće? Kakvo je to zlo, bolje reći, kakva degradacija? Videti beskrajno mnoštvo ljudi koje ne samo što se pokorava već je gurnuto u ropstvo! Kojim se ne upravlja, već nad kojim se sprovodi tiranija! Najčešće je taj isti (tiranin) obični čovek, najveća kukavica i mekušac u narodu, stran mu je barut, a na megdanu ne zna šta će. Ako se dvoje, troje, četvoro ne brane od tog jednog, to nam može izgledati iznenađujuće, ali ipak shvatljivo. U tom slučaju čoveka može da opravda moguć nedostatak hrabrosti. Ali ako stotina, hiljadu ljudi trpi ćudi jednog jedinog čoveka, zar nije tačnije ako kažemo da im ne nedostaje hrabrosti, već želje da se pobune protiv njega, i da takav stav pre ukazuje na nezainteresovanost nego na kukavičluk?


Nema potrebe za borbom da bi se pobedio taj tiranin, pošto je on poražen već samim tim što zemlja odbija da pristane na porobljavanje: nije neophodno lišavati tiranina bilo čega, prosto mu ne treba davati ništa. Nema potrebe da država učini bilo kakav napor za sebe, pod uslovom da ne čini ništa protiv sebe. Prema tome, sami stanovnici dopuštaju, bolje rečeno sprovode u delo sopstveno pokoravanje, pošto bi odbijanjem da se pokore bili oslobođeni.
Sloboda je, izgleda, jedina radost koju ljudi uporno ne zahtevaju; dakako, kada bi je zaista želeli, dobili bi je. Čini se da odbijaju tu dragocenost, pošto se do nje lako dolazi.
Jadni, bedni i bezumni narodi, države, tvrdoglavi u svojoj nevolji i slepi prema sopstvenom dobru! Dopuštate da vas lišavaju najvećeg blaga na sopstvene oči. On koji vlada tako vama ima samo dva oka, samo dve ruke, jedno jedino telo, ne više od bilo koga među brojnim stanovnicima vaših gradova; zaista nema ništa više od one moći koju mu vi poveravate da bi vas uništio. Odakle mu toliko očiju da vas uhodi, ako mu ih vi sami ne omogućite? Otkud mu toliko ruku da vas udara, ako ih nije pozajmio od vas samih? Stopala kojima gazi po vašim gradovima, odakle mu, ako to nisu vaša? Otkud mu moć nad vama, sem uz vašu pomoć? Kako bi se usudio da nasrne na vas da nema vašu saradnju? Šta vam može ako vi sami ne zažmurite pred lopovom koji vas pljačka, ako ne sarađujete s ubicom koji vas ubija, ako niste sopstveni izdajica? Sami sebi uskraćujete, da njemu omogućite da bude jači i moćniji kako bi vas držao pod svojom vlašću.
Od svih tih poniženja, kakva ni životinje ne bi trpele, možete sebe izbaviti samo ako pokušate, ne da se oslobodite, već samo da želite slobodu. Odlučite da više ne služite, i već ste slobodni. Ne tražim da tog tiranina rukama oborite, već jednostavno da prestanete da mu pružate podršku. Tada ćete videti da liči na velikog kolosa kome su izmakli postolje i koji je pao pod sopstvenim teretom i razbio se u paramparčad.

II

Pokušajmo da razumemo logički, ako to možemo, kako se dogodilo da je slepa volja za podređivanjem postala tako duboko ukorenjena u jednom narodu da ni sama ljubav za slobodu nije više prirodna.
Pitanje da li je razum urođen ili ne, predmet je žestokih rasprava učenih ljudi i tema svake filozofske škole. Za sad mislim da ne grešim ako kažem da u našim dušama postoji urođeno seme razuma koje, ako se neguje dobrim savetima i vaspitanjem, prerasta u vrlinu, ali koje, s druge strane, uvene i istrune ako ne može da se odupre zlu koje ga okružuje. Shodno tome, nikome nije bliska pomisao da je neke od nas priroda stvorila za ropstvo, jer nas je ona, zapravo, stvorila jednakima. Istini za volju, jalovo je raspravljati o tome da li je sloboda prirodna ili ne, pošto se niko ne može držati u ropstvu a da mu se ne nanese neko zlo, a u svetu kojim upravlja priroda, razume se, ništa nije tako protivrečno kao nepravda. Pošto je sloboda naše prirodno stanje, mi ne samo što je posedujemo nego imamo potrebu i da je branimo.

Čak i volovi stenju pod teretom jarma,
a ptice u kavezu pevaju tugovanke.

Šta više možemo reći?


Postoje tri vrste tirana: jedni stiču istaknute pozicije jer ih narod bira na izborima, drugi silom oružja, treći nasleđem. Oni koji su stekli moć ratnim sredstvima, postupaju na način koji jasno pokazuje da vladaju osvojenom zemljom. Rođeni kraljevi nisu ništa bolji, pošto su se napajali na nedrima tiranije, majčinim mlekom su posisali nagone tiranina, a ljude pod sobom smatraju nasleđenim slugama, pa prema ličnom nahođenju, škrto ili izdašno, kraljevinu smatraju svojom imovinom. Međutim, onaj kome je narod dao vlast, meni se čini, morao bi da bude podnošljiviji i bio bi takav, po mome mišljenju, da se ne dešava ovo: čim sebe vidi na položaju višem od drugih, ponesen osobinom koju naziva veličinom, odlučuje da nikada ne napusti svoj položaj. Takav je čovek obično rešen da vlast dobijenu od naroda prenese na svoju decu. I čim njegovi potomci usvoje ovakav stav, začuđujuće je do koje mere nadmašuju druge tirane po svim vrstama nedela, naročito po surovosti, pošto ne nalaze druga sredstva da nametnu tu novu tiraniju, sem da pooštre vlast, a podanike do te mere udalje od svesti o slobodi da će ona, mada sveža u sećanju, ubrzo biti odatle obrisana. Pa ipak, da budem precizan, uočio sam da postoje izvesne razlike između ta tri tipa tiranije, ali biram da ne vidim nijednu. Mada je način njihovog dolaska na vlast različit, ipak im je metod vladanja praktično isti. Oni koji su izabrani, postupaju sa narodom kao da dresiraju bikove. Osvajači pljačkaju narod. Oni koji su vlast nasledili, nameravaju da postupaju s narodom kao sa rođenim slugama.
Neverovatno je kako narod, čim je jednom porobljen, potpuno zaboravlja na svoju slobodu pa se ona posle teško povrati. Tako lako i spremno prihvata poslušnost da se čoveku, kad razmišlja o toj situaciji, nameće zaključak da taj narod nije u tolikoj meri izgubio slobodu, koliko je stekao ropstvo. Istina je da se ljudi u početku podrede pod prinudom i prisilom. Međutim, oni koji dolaze posle njih slušaju bespogovorno i dobrovoljno prihvataju sve na šta su njihovi preci pristali, zato što moraju. Zato se ljudi, rođeni podjarmljeni pa odgajani, podizani u ropstvu mire, ne ulažući napore da žive pod prirodnim uslovima, nesvesni postojanja bilo koje druge države, odnosno prava, smatrajući sasvim prirodnim prilike pod kojima su rođeni. Priznajmo, dakle, da sve ono čemu je učen i navikavan, čoveku izgleda prirodno, a da mu je zapravo urođeno samo ono što prima svojom prvobitnom, netaknutom prirodom.

Navika postaje prvi razlog dobrovoljnog ropstva.


Uvek se nađu takvi koji, obdareni više od drugih, osećaju teret jarma i ne mogu a da ne pokušaju da ga zbace. To su oni što se nikada ne mogu primorati na pokornost. To su zapravo ljudi, oštra uma i dalekosežnog duha, koji se poput svetine, ne zadovoljavaju samo onim što im leži pred nogama, nego se osvrću okolo, ispred i iza, pa čak prizivaju prošle događaje da bi sudili o onim budućim, upoređujući i jedne i druge sa svojim sadašnjim okolnostima. To su oni koji ispravno razmišljaju, koji su svoj um obogatili učenjem. Čak i kad bi sloboda sasvim nestala sa lica Zemlje, takvi ljudi bi je izmislili. Za njih ropstvo ne pruža nikakvo zadovoljstvo, ma koliko da je ukrašeno.
Veliki Turčin (sultan Sulejman I Veličanstveni) je bio potpuno svestan da knjige i učenje više od bilo čega drugog omogućuju ljudima da shvate sopstvenu prirodu i da se gnušaju tiranije. Znam da u njegovoj zemlji ima malo obrazovanih ljudi, jer on neće da ih bude mnogo. Upravo zbog tog ograničenja, ljudi sa jakim žarom i predanošću, koji su uprkos proteku vremena očuvali ljubav za slobodu, ipak ostaju nedelotvorni jer se ne poznaju, bez obzira koliko ih je. Pod tiranijom su izgubili slobodu delanja, govora, pa skoro i mišljenja. Usamljeni su u svojim težnjama.


Ali vratimo se temi ove rasprave čiju sam nit zapravo izgubio: pravi razlog zbog koga ljudi dobrovoljno izvršavaju naređenja jeste to što su ljudi rođene sluge i vaspitavani su kao takvi. Iz toga proizilazi još i to da ljudi pod tiraninom lako postaju kukavice i lako se podređuju. Do sada bi trebalo da bude očigledno da kada se jednom izgubi sloboda, nestaje i hrabrosti. Potčinjen narod ne pokazuje ni ljutitost, ni volju za borbu. Tirani su toga veoma svesni i, da bi još više ponizili podanike, ohrabruju ih da prihvate ovaj stav koji bi, na kraju, postao nagonski.
Ksenofont je napisao knjigu o mukama tirana. Ta knjiga obiluje prefinjenim i ozbiljnim opomenama koje su uverljive da ne mož' biti uverljivije. Kamo sreće da su je svi ti despoti koji su ikada postojali, držali pred očima! U toj raspravi objašnjene su muke tirana jer moraju da se boje svakoga, pošto svakome nanose zlo. Savršeno je jasno da diktator svoju vlast ne smatra čvrstom sve dok nije dostigao visinu s koje ne postoji nijedan iole vredan podanik.


U prirodi je svetine, koja je uvek gušće naseljena u gradovima, da bude podozriva prema onome ko brine za nju, a lakoverna prema onom ko je namagarči. Nije ništa lakše uloviti pticu u klopku, niti ribu pomoću crva na mamcu nego sve te sirote budale namamiti na ropstvo pomoću šarenih laži. Prosto je neverovatno kako narod dopušta da bude upecan na lukavstvo tirana da podanike zaglupljuju. Rimski tirani često bi gradskim stražarima naredili da priređuju gozbe, da bi se ulagivali svetini kojoj je zadovoljstvo da se najede uvek bilo iznad bilo čega drugog. Ni najinteligentniji i najbistriji među njima ne bi ostavili zdelu supe da bi išli da se bore za slobodu Platonove države. Tiranin bi poslao bogate darove a potom bi svi besramno kliktali: "Živeo vladar!" Budale nisu shvatile da su dobile samo delić onoga što im zapravo pripada, i da njihov vladar sve to ne bi mogao da im pruži a da im najpre to nije oduzeo.
I danas ima onih koji se tako ponašaju. Nikada ne započinju ništa nepošteno, pa čak ni nešto značajno, a da pre toga ne održe dopadljiv govor o narodnom dobru i sveopštoj koristi. Vi dobro znate ovu formulu koju mudro primenjuju kad je to potrebno. Da se razumemo, o mudrosti nema govora tamo gde ima toliko drskosti.
Žalosno je pogledati lukavstva kojima su se prvi despoti koristili da bi utemeljili svoju tiraniju; otkriti kojim mnoštvom sitnih trikova su se služili, uvek nailazeći na lakoverne mase, koje se lako hvataju u mrežu. Uvek bi takvom lakoćom namagarčili žrtve, da su ih ruganjem prosto još više porobili.


Tako lakoveran narod izmišlja laži, a potom veruje u njih. I sami tirani su se čudili kako ljudi mogu trpeti tlačenje jednog jedinog čoveka. Pribegavali bi korišćenju religije u sopstvenu odbranu i, tamo gde je bilo moguće, poslužili bi se delićem božanskog da bi opravdali svoja nedela. Mislim da oni krajnje drsko koriste religiju kao plašt da bi prikrili svoju bezvrednost.
Da bi učvrstili svoju moć, uvek je bilo da su tirani na sve načine pokušavali da nauče narod ne samo poslušnosti i ropstvu već i divljenju prema njima. Prema tome, sve što sam do sada rekao u vezi sa načinom postizanja što lakšeg podređivanja, odnosi se na diktatore i njihov stav prema podređenom i običnom svetu.

III

Sada stižem do tačke koja je, po mome mišljenju, srž i tajna dominacije, oslonac i temelj tiranije.
Ko god pomisli da ubojite sekire ili straže služe da štite i zaklanjaju tirane, po mojoj oceni, misli pogrešno. Sve se to koristi, rekao bih, više radi parade i šepurenja nego iz ubeđenja. Tiranina ne brane konjice, pešadija niti oružje. Ovo možda ne zvuči verovatno na prvi pogled, ali je ipak istinito da svega četvorica ili petorica čuvaju diktatora, drže zemlju u ropstvu u njegovo ime. Petorica, šestorica imaju pristup do njegovih ušiju i uz njega su ili svojom voljom, ili ih on okupi kao saučesnike u svirepostima, pratioce u zadovoljstvima, svodnike u zadovoljavanju njegovih požuda i učesnike u podeli plena. Ta šestorica tako uspešno upravljaju gospodarem, da on postaje odgovoran ne samo za svoja nedela već čak i za njihova. Ta šestorica imaju pod sobom njih šest stotina koji ubiraju korist i sa tih šest stotina rade isto što i s tiraninom. Tih šest stotina pod sobom imaju šest hiljada koje unaprede i povere im upravljanje oblastima, odnosno finansijama, da bi služili kao instrument pohlepe i okrutnosti, izvršavali naredbe u pogodnom trenutku i pravili pustoš po celoj zemlji tako da ne mogu opstati sem u senci onih šest stotina, niti mogu da se izuzmu od zakona i kazni, osim kroz njihov uticaj.
Posledice toga su pogubne. Svako ko želi da odmota klupko videće da ne samo šest hiljada nego sto hiljada, čak milioni su vezani za tiranina ovom vrpcom. Kada se dostigne određena tačka, kroz velike ili male usluge do kojih se preko tiranina može doći, naći će se skoro onoliko ljudi kojima tiranija donosi korist, koliko i onih koji priželjkuju slobodu. Kad god vladar postane diktator, sav društveni talog će se okupiti oko njega - oni koji su iskvareni gorućim ambicijama ili snažnom pohlepom, koji će ga podržavati da bi delili s njim ratni plen i postati sitni upravljači i zapovednici pod velikim tiraninom. To je praksa među okorelim razbojnicima i čuvenim gusarima.


Despot potčinjava narod - jedne pomoću drugih, tako da je zaštićen pomoću onih kojih bi, da su to pošteni ljudi, morao da se čuva. Sav taj ološ, napušten i od Boga i od ljudi, može da izdrži zlo tiranina ako mu je dopušteno da čini zlo, i to ne protiv onoga ko ga iskorišćava, već protiv onih koji, poput njih samih, podređuju druge, ali su bespomoćni.
Ruku na srce, samo se glup čovek priklanja tiraninu, udaljavajući se pritom od slobode i, takoreći, oberučke prihvata sluganstvo. Neka takvi ljudi, nakratko, ostave po strani svoje ambicije, zaborave na grabežljivost i nek' pogledaju sebe kakvi su! Takvi ljudi ne moraju samo da slušaju tiranina, već i da naslućuju njegove želje, a da bi ga zadovoljili, moraju te želje da predvide. Bolje da nemaju oči, noge, ruke koje nisu spremne da odgovore njegovim željama, odnosno da mu pogađaju misli.
Može li se to nazvati srećnim životom? Može li se to nazvati življenjem?
Ljudi ipak prihvataju ropstvo da bi došli do bogatstva. Kako bi mogli da steknu sve kad ne mogu da tvrde čak ni to da pripadaju sebi? Kako pod tiraninom išta može da se poseduje? Ipak se prave kao da je bogatstvo njihovo, a zaboravljaju da su oni ti koji vladaru daju vlast da uzme sve od svakog. Oni vide da ništa čoveka više ne potčinjava tiraninu od imovine. Pošto su se obogatili pljačkajući druge uz pomoć vladara, na kraju vide da vladar pljačka i njih.
Čak i karakterni ljudi, ako se ponekad desi da tiranin takve uvažava i drži u milosti, pošto u njima vidi vrline i ispravnost koje pobuđuju poštovanje čak kod većine ljudi od karaktera, ne mogu dugo da izbegnu a da ne podlegnu opštoj boljki. Malo se može verovati u iskreno prijateljstvo sa lošim vladarem. I zaista, kakvo se prijateljstvo može očekivati od nekog čije je srce od kamena pa mrzi i sopstveni narod koji ga sluša? Ako neko osporava da su ti ljudi pali u nemilost zato što su hteli da budu pošteni, neka slobodno pogleda one koji su bliski tom istom tiraninu i videće da nisu prošli ništa bolje oni koji su u njegovoj milosti i koji su se održali nečasnim sredstvima.
Prijateljstva nema tamo tamo gde ima surovosti, neverstva, nepravde. Tamo gde se sakupljaju pokvarenjaci postoji samo zavera, a ne drugarstvo. Takvi nisu uzajamno privrženi, njih povezuje jedino strah. Blagi Bože, kakve patnje, kolike žrtve sve to zahteva, danonoćno biti opsednut kako da se udovolji Jednome, a istovremeno bojati ga se više nego ikoga na svetu; biti stalno na oprezu, otvorenih ušiju, zapitan kada će udarac doći; otkriti zaveru, čuvati se zamki, motriti na lica oko sebe ne bi li se videli znaci prevare; smeškati se svakom; a smrtno se plašiti svakog, ne biti siguran ni u koga, ni u otvorenog neprijatelja ni u pouzdanog prijatelja; pokazivati stalno veselo lice uprkos strahu u srcu, nesposoban da se bude veseo, ali ne usuđujući se da se bude tužan!
Oni nisu drugovi, već puki saučesnici.
Zbog toga su većinu nekadašnjih diktatora jednostavno ubili najbliži poverenici, koji su manje verovali ćudima tiranina nego njegovoj moći, jer su spoznali pravu prirodu tiranije.

"Ako ne znate ko nad vama vlada, samo pogledajte koga ne smete da kritikujete." (Volter)

U stvari, ljudi nikada ne okrivljuju tiranina zbog zala koje trpe, nego odgovornost prebacuju na one koji na njega utiču. Svi se međusobno nadmeću: narodi, države, čak i seljaci, težaci, u pominjanju imena miljenika. Uočavaju njihove mane, grde ih na sva usta, pričaju o njima bezbroj  bestidnosti, sipaju na njih hiljade kletvi. Sve njihove besede, zakletve, okrenute su protiv tih ličnosti, koje smatraju odgovornim za svoje nesreće, boleštine, gladovanja.
Dakle, još dok je vreme, naučimo da činimo dobro.
...

Etjen de La Boesi (1530-1563) je "Raspravu o dobrovoljnom ropstvu" napisao u vreme velike pobune seljaka u Gaskonji (Francuska), kada je imao svega 18 godina, mada neki novi izvori tvrde da je pisana 1552/53. Iako na omotu knjige stoji da je bila objavljena 1550, istine radi, treba reći da je ona deljena tajno za vreme autorovog života, a da je po prvi put zvanično objavljena tek posle njegove smrti, 1576. godine pod naslovom "Protiv diktatora". Ona je bila dovoljna da svome autoru obezbedi posmrtnu slavu, a izvršila je uticaj na neke od najvećih svetskih društvenih mislilaca, od Lava Tolstoja, anarhista i revolucionara, do Mahatne Gandija i Ejn Rend. De La Boesi je svoje Rasprave objavio sto godina pre Tomasa Hobsa, koji je tvrdio da se svi ljudi rađaju jednaki i slobodni, da im je to prirodno stanje, ali da im treba vođa - Levijatan. Rasprava je bila objavljena dvesta godina pre Žan-Žak Rusoa, koji podržava osnovni Hobsov stav o slobodi kao prirodnom stanju, ali smatra da ljudima ne treba predvodnik jer će se on kad tad osiliti, već da je ljudima potreban razuman međusobni dogovor oko zajedničkog života. Uticaj de La Boesijevih ideja na najpoznatija dela ove dvojice filozofa i sociologa je, takođe, više nego očigledan. Čuvena rečenica, koja sadrži osnovnu tezu "Odlučite da više ne služite, i već ste slobodni!", bila je shvaćena kao naredba u svim glavnim revolucijama u poslednja dva veka. Ovaj zapaljivi i retorički traktat, replika na Makijavelijeve tekstove, analizira sredstva i "piramidu interesa" kojom se služi tiranin da bi se održao na vlasti. De La Boesija smatraju jednim od prvih zastupnika ideja građanske neposlušnosti i nenasilnog otpora diktatorskim režimima. U ovom spisu najviše će uživati oni koji cene svoju slobodu i sa gnušanjem posmatraju svaki oblik tiranije.

Etjen de La Boesi: "Politika poslušnosti: Rasprava o dobrovoljnom ropstvu" (Global Book, Novi sad 1998, pdf, srpski)

Global Book: Opasne knjige
Global Book: Besplatne knjige (pdf)
Etjen de La Boesi: "Politika poslušnosti" (Serbian forum, 2009)
Etjen de La Boesi: Iz "Rasprave o dobrovoljnom ropstvu" (Akuzativ, 2013)
Etjen de La Boesi: "Politika poslušnosti: Rasprava o dobrovoljnom ropstvu" (Anarhistička biblioteka, korigovano izdanje Filip Višnjić iz 1986)
Étienne de La Boétie: "The discourse of voluntary servitude" (Mises Institute, Austria 2005, pdf, English)
Murray N. Rothbard: The Politics of Étienne de La Boétie (Mises Institute, Austria 2010)Étienne de La Boétie: tekstovi na francuskom i prevodi na holandski, nemački, engleski, italijanski, španski i portugalski jezikWikipedia: Étienne de La Boétie
Wikipedia: Discourse on Voluntary ServitudeAlo! vesti (11.03.2014) - Hala "Pinki": Penzioneri preskakali tribine da pipnu Vučića!

***
Ukoliko vam se možda učinilo da ste u gornjem tekstu, koji je star 465 godina, prepoznali sve domaće političare, njihova dela i nedela, istorijske situacije i njihovo beskonačno ponavljanje na ovim prostorima - a i šire - onda evo jednog iznenađenja: uopšte vam se ne čini. Etjen de La Boesi je u detalje opisao baš njih, zato što su ti i takvi gadovi svevremenski i neumirući. Nosferatu kvazielita pijavica, koja vekovima istom tehnologijom parazitira među ljudima i sprečava svaki pokušaj promena društva u smeru u kome bi oni ostali odsečeni od "domaćina". Piramida interesa funkcioniše svom snagom, hipnotisanje i varanje masa takođe, baš kao i pljačka, siledžijstvo i nepotizam - od najmanje palanke pa do one prestone Srbistana, apsolutno isto, po istim principima koje je jedan francuski dvadesetogodišnji klipan precizno opisao još sredinom XVI stoleća. Za savremenom Francuskom, danas, Srbija kaska barem toliko - četiri i po veka i par građanskih revolucija.


Politika poslušnosti i dobrovoljno ropstvo se fantastično precizno uklapaju u ovdašnju Filosofiju palanke. Ne pitam se zašto, već - dokle više tako? Nije teško reći "ne", potrebna su samo ta dva slova + kičma. I ništa više, jer manje od toga važi samo za ovce, ali ne i za ljude.
Iako smo Srbi.

Jesenji nokturno palanački

$
0
0

Jesenji nokturno i "svetska pakost" duha palanke

Erotski nagon je osnovni i najefikasniji put ka iracionalnosti, to je njegova prva "vidljiva" forma, koju krase sve oznake infantilizma kao stanja duha.
Za palančanina nema ljubavi jer nema nagona za zajedničko opštenje sa drugima. Ljubav je nesrećna, oglašena sentimentalističko-očajničkim akcentima, u atmosferi jesenjeg nokturna i umiranja prirode u jesen (žuto lišće koje pada sa pocrnelih grana, simbolizam pada "požutele" ljubavi u blato banalnosti). Beznađe, lično razočaranje, "privatna tragedija", slomljena ljubav i slomljeno srce, spuštanje u grob sopstvenog tela po jesenjoj kiši (gde je duh palanke, tu obavezno pada kiša) koja briše sve tragove, pa i grob te propale ljubavi.
Odbacivanje ljubavi u ime banalnosti je odbacivanje Sveta; otpor Svetu se ovde pretvara u otpor ljubavi. Ljubav je mrtva (motiv "mrtve drage"), grob pohađa ojađeni ljubavnik - infantilna "istorija" ljubavi, traži krivca u drugima, u "zlobi Sveta", "svetskoj pakosti", i jača motiv razočaranja u Svet i izigrane nade.


2000.


2015.


Novosti, full circle.

Može i ovako:
Ko sebe pronađe u pobrojanim tačkama neka tu zaokruži, pa onda pokuša da iznađe odgovor zašto druge krivi za svoje greške a sebe za tuđe. Zašto je lakše biti leni palančanin umesto prihvatiti neoborivu istinu da su pre petnaest godina građani zaista iskoristili svoje prirodno pravo na pobunu i da to pravo još uvek postoji - koliko god kukali na Levijatana Vučića, njegovu ohloelitu i kleptoopoziciju koja bi još.
Nema ništa od toga.

Zato je možda ipak bolje ovako:
Ko nije bio sposoban da usvoji predlog Zakona o lustraciji (koji su napisali najbolji stručnjaci u oblasti građanskog prava koje ova zemlja ima, i koji je 2002. Skupštini predala Vesna Rakić Vodinelić, ne osvrćući se na posprdne komentare o "neusvojivosti takvog teksta" od strane tadašnjeg ministra pravde Batića, i to za Skupštinskom govornicom) i potom ga sprovede u delo, najpre treba da lustrira samog sebe kako bi bili konačno lustrirani oni protiv kojih, tj. zbog čijih je nedela i morao da bude usvojen.
Svako od nas dovoljno poznaje sebe i sopstvene potrebe, i podjednako zna kako da se za to izbori. Za to nikome od nas nisu potrebni lideri i liderčići, oni su tu da nas odvrate, ne od njih ili njihovih oponenata, već od nas samih: od nepostojanja bilo kakvog dijaloga ili nadmetanja kvaliteta i ideja unutar partija sa posebnim potrebama, preko bljuvotina koje su bile izgovorene (i još uvek je tako) na račun ne-glasača (nevažeći/beli listići, bojkotaši, crtači, cepači i svi ostali koji, na ovaj ili onaj način, ne žele da biraju između bezbroj nijansi istog zla), pa do najbanalnijih stvari u našim svakodnevnim životima, od kojih tako žarko žele da naprave samo još jedan od mikrolokalnih brančova svojih zabrana, na koje bi da polažu beskonačno pravo nasleđem, oružjem ili ustima punim demokratije - "bolje bi vam bilo da ne pokušavate sa konzumacijom iste", poruka je jasna.
Ni to neće moći, jer baš to hrani ovu zver, tu mizernu stoglavu pijavicu koja vas sa svih strana ubeđuje da ste pre 15 godina ispali ovce zato što ste pokazali da ste ljudi. I da opet treba da budete ovce, žrtveni jarci, tužni palančani, masa bez mozga. I topovsko meso, jer nismo odavno.
Ako su sve to mogli da znaju seljaci u Burgundiji 1550. ili u Meksiku 1910. godine, šta to onda sprečava palančane u jednoj zemlji seljaka na Brdovitom Balkanu da se manu budalaština i oslobode bitangi? Šta drugo, do nas samih.
Jesenja, oktobarska kiša i neuzvraćena ljubav, svetska pakost... pusti nokturno palanaštva?
Na tu foru deca nikada ne bi pala, ali "odrasli" se roje gore od besnih muva. Decu smo sistemski trovali četvrt veka, a sada se kao bunimo što ćute. Pa šta bi to trebalo da rade, kada ne znaju za bolje jer ih niko, pa ni roditelji, tome nije učio?


Ili, kako je to juče na tviteru napisala LjupkaOK:
Ajmo ovako, glasaću za onog ko se:
- ozbiljno založi za lustraciju
- izbaci veronauku iz škola
- oporezuje popove
- ukine Bajatovića
To je minimum osnovnih kriterijuma na kojima bi morao da bude zasnovan društveni dogovor građana i političara u Srbiji oko toga kako preseći pupčanu vrpcu što povezuje društvo i pijavicu Korupcije koja ga uništava. Ko se ni sa ovim ne slaže... pa, jesen je. Sam je to tražio.
To što Miloševićevi prdavci poput Julina i sličnih pljuju po 5. oktobru danas, nije ni čudo. Ne nasedajte, oni to rade zato što se plaše reprize a ne zato što vi, građani Srbije, toga dana niste bili u pravu.
Tvrdim da se drugospodin A. Maninblack Julin, pre tačno 15 godina, na otiraču ispred Mirinih vrata, od straha usrao u (crne?) gaće. I da nije bio jedini. Garant, još uvek se oseća. Nema razloga da takav bude predmet bilo kakvog gubljenja vremena na komentar. Neverovatno zvuči, ali život zaista jeste veći od raznih Aleksandara; velikih i malih, podjednako beznačajnih.


5. oktobra 2000. godine, građani su praktično pokazali kako izgleda ljudsko pravo i obaveza na pobunu, braneći svoje jedino i najjače oružje koje imaju - svoj slobodan glas i pravo na njega. Koliko god vam danas u oči bacali prašinu euforije, patetike, očaja, straha, podmićivali vas obećanjima i lažima, aferama, raznim šećernim vodicama i motkama bez šargarepe vam odvraćali pogled od stvarnih životnih problema - pobunite se opet. Nađite svoj, mali i lični način kako da se suprotstavite, umesto da se predate; i onaj veći, kako da to uradite zajedno sa drugima. Ne čekajte "lidere", jer oni nisu tu da vode, već da zavedu. "Razočarenje u ljubav"... pa ko vas je terao da ih tako smrdljive volite?! Zajebite bre više tu foru sa kompleksom "ostavljene žene", koji je udavio ovo društvo i pretvorio ga u mrtvo more. Neka požarevačka Velika Vlajna i dalje žvrlja svoje šizofrene baljezgarije po Rusiji, kukumavči što joj onaj Skot pod lipom nije ispunio želje da nas sve opljačka i pobije - sa tim ionako može samo da obriše Julina.
Čitamo knjige a ne margine; isto je tako i sa Životom.
Zato je osećaj pobune i nemirenja sa zlom daleko jači od jesenjeg nokturna palanačkog.
Provereno.

Narodni izdisaji

$
0
0

"Pritvaranje" po Pou (1849)

Danas, 166 godina od njegove misteriozne smrti, još uvek nije sasvim jasno šta je zaista dotuklo američkog pisca Edgara Alana Poa. Kako stoje stvari, postoji dvadesetak teorija zavere na tu temu, koje su godinama sledile jedna drugu. Činjenice su sledeće:
27. septembra 1849. Po kreće iz Ričmonda za Filadelfiju, da bi tamo uredio jednu zbirku pesama. Šest dana kasnije, izjutra 3. oktobra, prolaznici nalaze pisca u jednoj baltimorskoj uličici, koji polusvestan bleži u slivniku, obučen u jeftinu i dronjavu odeću koja očigledno nije njegova. Iako su ga preneli u lokalnu Univerzitetsku bolnicu, gde su se lekari odmah za njega pobrinuli, Po nikada više nije dovoljno povratio svest da bi objasnio gde je bio i šta mu se to dogodilo. Potpuno izbezumljen, preminuo je 7. oktobra 1849. godine.
Lekari i njegovi prijatelji su već tada bili podeljeni oko toga šta bi mogao da bude uzrok Poove smrti: neki su tvrdili da je previše popio, mada je Po u tom trenutku bio šestomesečni apstinent, i odbio je ponuđeni alkohol u samom smrtnom času; drugi su smatrali da je umro od besnila, koje je najverovatnije navukao preko svoje mačke (tvrdili su to, pozivajući se na delirijum i ostale simptome koje je imao); treći...
Elem, evo liste uzroka Poove smrti, koji su do danas razmatrani, odbacivani, ponovo potezani (poređano hronološki):
1857 - preminuo od posledica teških batina (pijan se zakačio sa siledžijama oko neke ženske)
1875 - epilepsija
1921 - dipsomanija (neutaživa "potreba" za alkoholom, do besvesti)
1926 - bolest srca
1970 - trovanje
1977 - dijabetes
1979 - hipoglikemija (što bi naš narod rekao "ode mu šećer u aut")
1984 - preminuo od posledica alkoholne dehidratacije
1989 - porfirija (nasledni poremećaj metabolizma tj. krvi, karakterističan za vampire i vukodlake)
1992 - delirium tremens (narodski - prepio se)
1996 - besnilo
1997 - infarkt
1998 - ubistvo (ubila su ga braća žene, na koju je u to vreme "bacio oko")
1999 - epilepsija
1999 - trovanje ugljen-monoksidom (isparenja iz lampi po tadašnjim krčmama)
1999 - trovanje živom i drugim teškim metalima iz leka za koleru (koja tada besnila u SAD)
2000 - tumor na mozgu
2014 - grip, koji se kod Poa pretvorio u smrtonosnu upalu pluća


Međutim, teorija o uzroku njegove smrti koja ima najviše pristalica, jeste ona sa političkom pozadinom. Po se obreo u Baltimoru na sam dan izbora za lokalnog šerifa, i to u lokalu koji je istovremeno bio i krčma i glasačko mesto. U to vreme, u Američkim izbornim aktivnostima bila je veoma popularna metoda zastrašivanja građana sa pravom glasa, koji su prvo bili odvođeni u "pritvor" (kako su tu metodu ubeđivanja nazivali njeni ljubitelji), najčešće u neku kafanu ili podrum u blizini glasačkog mesta. Nije mali broj slučajnih prolaznika, koji su na prepad bili hvatani i "pritvarani". Mnogima je tu davan alkohol, kao nagrada jer su glasali ispravno; nemali broj onih koji su se opirali, prvo su bili prebijani, pa primoravani da glasaju "pametno", ponovo odvođeni u "pritvor" gde su bili opijani ili drogirani, potom presvlačeni u tuđu garderobu (neretko im je stavljana perika, lažna brada, brkovi ili su bivali obrijani), pa zatim ponovo odvođeni da glasaju. I tako više puta, dok se ne obeznane od alkohola - na koji je Po, iako navučen, bio posebno slabo otporan. Na kraju, umesto poslednje doze, takvi su dobijali teške batine od kojih su neki i umirali.
Moguće je da je Edgar Alan Po bio jedan od njih; postoji puno direktnih i još više indirektnih dokaza koji navode na takav zaključak.

"Narodni odisaj" radikala (1887-1896)

Stefan Aleksić u tekstu "Još jedan odisaj" (Peščanik, 20.09.2013) i Kiklop u "Malo podsećanje na narodni odisaj, Srbija 1887-1896" (Zokster, 27.04.2011) podsećaju na događaje u Srbiji krajem 19. veka, koji su nešto detaljnije bili opisani u eseju Mirka Popovića "Narodni odisaj i dolazak narodne radikalne stranke na vlast" (BOŠ, 2007). Popović opisuje tehnologiju obračuna radikala sa naprednjacima, posle rotacije na vlasti koja se desila nakon izbora u Srbiji održanih u proleće 1887. godine.


Slika iz francuskog časopisa L'illustration, uz vesti o događajima u Srbiji 1887. godine

Represija nad političkom manjinom svoj vrhunac je doživela u periodu od 1887. do 1896. godine, kada su u obračunima koji su imali političku pozadinu stradale 384 pristalice Srpske napredne stranke. U tom periodu naprednjaci su ostali skoro izvan zakona, bez ikakve zaštite od napada svojih protivnika. Posebnu pažnju privlače događaji iz juna 1887, kada se odigrao najveći pogrom naprednjaka, i napad na zbor Srpske napredne stranke 14. maja 1889. u Beogradu.
"Veličanstvenim narodnim odisajem" nazvala je radikalska štampa događaje posle pada vlade Milutina Garašanina. Ipak taj "odisaj" se vrlo brzo izmetnuo u hajku na naprednjake. Do pravih krvavih obračuna nije došlo u Beogradu nego u unutrašnjosti. Linč naprednjaka nije obuhvatio celu zemlju: masovni napadi izvršeni su u požarevačkom, ćuprijskom, aleksinačkom i zaječarskom okrugu - zapravo, okruzima gde su radikali imali neprikosnovenu većinu. U tim oblastima nasilje se širilo kao zaraza. U ostalim delovima zemlje dolazilo je samo do pojedinačnih napada.
U "Videlu", listu napredne stranke, objavljen je 24. juna spisak postradalih naprednjaka. Broj žrtava "narodnog odisaja" 1887. bio je 140 ubijenih, otprilike isto toliko zlostavljanih, bilo je oko 50 slučajeva rušenja naprednjačkih domova i 70 slučajeva paljevina. Ubistva su počinjena na vrlo brutalan način. Nad telom polumrtvog opštinskog pisara u Bobovi, Jovana Živkovića, igralo je kolo, zabeleženi su slučajevi da su žrtve naticane na ražanj ili premlaćivane kocem. Stradale su čitave porodice. Prilikom novog talasa nasilja 1889. mnoge porodice su prebegle u Rumuniju. Posebno zadovoljstvo masi je pričinjavalo zlostavljanje. Najčešći oblik zlostavljanja bilo je jahanje naprednjačkih prvaka. Mestimično su žrtve pružale otpor, što je u vladinim novinama predstavljano kao izazivanje i žrtve su proglašavane krivcima.

Nasilje je trajalo nekoliko nedelja i za to vreme reakcija vlasti je bila nedopustivo mlaka. Optuženi za zločine su tvrdili da im je rečeno da za 15 dana mogu činiti šta im je volja sa naprednjacima a da za to neće odgovarati. Objašnjenje koje je pružala vladina štampa da su napadi činjeni iz osvete za Timočku bunu ne stoji, jer ćuprijski i požarevački okrug u Timočkoj buni nisu stradali.
Drugi talas terora izbio je u samoj prestonici, 14. maja 1889. I pored intervencije policije i samog ministra, batinanje se proširilo po celom gradu. Hvatan je svaki dobro odeven čovek iz unutrašnjosti i bijen. Trgovac, seljak, pop, činovnik, sve je to bilo izloženo rulji, koja je bez zazora i bez obzira tukla i prebijala sve odreda. Ni maltretiranje naprednjaka u prestonici nije moglo proći bez, već ritualnog, jahanja. Nemiri su trajali i 15. maja, a onda se prestonica umirila, nakon što je vojska izašla na ulice. Bilans uličnih sukoba prema zvaničnim izveštajima bio je: 20 povređenih žandarma, 11 naprednjaka i 4 izgrednika, od kojih je jedan umro.
Juna 1889. desilo se još jedno grozno političko ubistvo u selu Lisoviću, okrugu beogradskom. Jedanaest izgrednika, nakon što su polupali seosku mehanu, krenulo je, naoružano prošćem, ka seoskoj školi, u kojoj je stanovao učitelj Jovan Janković, naprednjak. Nasilnici su učitelja sustigli pri pokušaju bekstva i mučki ubili.
"Narodni odisaj" je pratio sve radikalne vlade, ali je počeo odmah posle završetka sedmogodišnje naprednjačke vladavine i prvog dolaska radikala na vlast. Političko nasilje je obeležilo dolazak radikala na vlast i kao metod političke borbe ostalo u narednim godinama. Pogrešno bi bilo "narodni odisaj" razumeti kao niz slučajnih i nepovezanih incidenata koji su posledica izliva narodnog gneva protiv mrskih naprednjaka. "Narodni odisaj" je zapravo proces koji je potrajao više godina, a nasilje nad političkom manjinom i neistomišljenicima postalo je obrascem političke kulture u Srbiji. Da je reč o procesu, a ne o skupu izolovanih incidenata, govori i podatak da je stradanje naprednjaka trajalo gotovo celu deceniju i da je njegov konačan bilans 384 ubijena.
Teško je ovaj koloplet političkog terora objasniti samo iracionalnim porivima, premda zaista postoji nešto monstruozno i razumu neshvatljivo, posebno u događajima iz 1887. Ako je iracionalnu komponentu "narodnog odisaja" teže opisati, političke posledice obračuna sa naprednjacima su očigledne. Dok je društveno nasilje moguće objasniti kao spoj racionalnog i iracionalnog u neodređenoj meri, političko nasilje je aktivnost u kojoj svest, racionalni momenat, preteže nad iracionalnim. Nema političkog nasilja a da se ono ne vrši sa određenim ciljem. Dok je iracionalno nasilje samo sebi cilj, političko nasilje je sredstvo da se do nekog drugog cilja dođe.
Radikalna stranka je svoje političke ciljeve predstavljala kao ciljeve samog naroda, a svoju borbu kao narodnu borbu. Radikalna partija je uspela da se identifikuje sa narodom, kao stranka "seljačke demokratije" i verovanje u stranku i njen program postalo je kao "religiozna dogma". Radikalna stranka je uvela narodnu masu u politiku i koristila ju je kao ključno sredstvo političke borbe. Sa druge strane, poistovećujući narodne ciljeve sa stranačkim, a stranku sa državom, radikali su u državnu upravu uveli načelo stranačke države. U svakom slučaju, "narodni odisaj" 1887. nije samo posledica narodnog gneva. Taj narodni gnev morao je neko podsticati, omogućiti i, na kraju, izgrednike ostaviti nekažnjenima. I upravo je ta činjenica veoma bitna za razumevanje ovog procesa obračunavanja sa političkim protivnikom. To je svest o neodgovornosti za počinjene zločine, a ta neodgovornost davala je zamah "odisaju", a bila je posledica neaktivnosti državnih organa. Jednom označena kao neprijatelj, Napredna stranka je postala legitimna meta političke represije.
Mnogo ozbiljnija posledica nego što je uklanjanje Napredne stranke sa političke scene, jeste potpuni poraz projekta političke modernizacije Srbije koji je pokrenula Srpska napredna stranka 1880. "Narodni odisaj" je u simboličnom smislu trijumf antimodernizma i to u jednoj zemlji u kojoj su načinjeni tek prvi koraci ka izgradnji modernih političkih institucija. Naravno, mora se napomenuti da stanje kakvo je nastalo u Srbiji juna 1887. ima svoju predistoriju u dubokoj krizi koja je zahvatila zemlju, u činjenici da je zloupotreba vlasti u partijske svrhe već postala uobičajena praksa i da se reformatorskog programa iz 1880. odrekla i sama Napredna stranka. I pored svega "narodni odisaj" ostaje kao jedinstven primer represije nad političkim protivnikom. Pogrešno bi bilo reći da sa dolaskom radikala na vlast nasilje postaje očigledno obeležje političke kulture u Srbiji. Nasilje, kao komunikacijska osnova u političkom delovanju, pa i kao politička praksa, prisutno je i pre pojave radikala kao političkog činioca. Ali ne smeju se zbog toga izgubiti iz vida promene koje je radikalizam doneo. Društvo koje se hvalilo slobodoumnim ustavom (1888) nije bilo takvo u praksi, a pravna nesigurnost i opšta raspuštenost u narodu postali su obeležje radikalske vladavine. “Nova era”, po Pašiću, donela je političku nestabilnost, a nasilje kao oblik političkog delovanja ostalo je konstanta srpske političke istorije. Politički poredak izgubio je razvojni element i političke institucije umesto da se kroz proces stalnog jačanja sve više nameću kao stožer napretka društva postale su sredstvo stranačkih obračuna. U jednoj predmodernoj državi, kakva je Srbija bila krajem 19. veka, političke elite morale su svoju ulogu da ozbiljnije shvate. Politička elita je izneverila ideal moderne države. Dublja istraživanja pokazaće da li je i to konstanta srpske istorije.
 
Vaistinu.

"Demokratski vir" timočki (između dva svetska rata)

U okolini nekoliko tzv. Timočkih sela u opštinama Zaječar i Negotin, između dva svetska rata postojalo je mesto koje je narod zvao "Demokratski vir". To je bilo posebno mesto, podalje od radoznalih očiju, na kome su politički protivnici bili prevaspitavani - npr. iz predmeta Politička ihtiologija (kako to da ribe dišu pod vodom, a ti ne?) - ukoliko uporno odbijaju da vide koja je strana prava, tj. za koga treba glasati. U to doba, glavni protivnici u Krajini bili su radikali i tzv. "demokrati", gde su ovi drugi često morali da glume naprednjake iz vremena "narodnog uzdisanja".
Beše to prava preteča potonjih partijskih škola, gde je nemali broj predavača bio baš iz redova ljubitelja "demokratskih virova". Radikali potom na glave natakoše šubare i kokarde, ali ih vrlo brzo poskidaše i zameniše kačketima i kožnim mantilima.

Ipak, svlak zmijinji na bezbednom mestu zakopan osta. Jer, ovde se nikad ne zna...

"Mobilizacija" po Mići Štubičancu (1996)

Posle su se neki radikali opet presvukli, a neki nisu...
U ludo vreme lokalnih izbora 1996. godine, negotinska koalicija "Zajedno" za svog odborničkog kandidata u selu Štubik istakne mladog Miću. Čovek hrabro izađe na crtu protivniku iz SPS i - u tri ponovljena izborna vikenda, svaki put ispade pata karta: obojica imaju potpuno isti broj glasova, u listić. Nijedan nevažeći! Videvši da tu nema vrdanja, i da će, ukoliko "američki špijuni" pobede u Štubiku, socijalisti morati da traže novu jazbinu u kojoj bi glodali jagnjeće kosti i takmičili se u podrigivanju i prdenju "na špricer", dosete se nečeg već praktikovanog: između treće i četvrte izborne iteracije, oni lepo uruče poziv za "vojnu vežbu, negde na Jugu" našem Mići i još trojici sigurnih glasača, uz obavezno "Srbija te zove" (ako odbiješ, letiš pravo u vojni zatvor, a to ti je isto).
U četvrtom krugu, SPS kandidat konačno uspe da pobedi domaće izdajnike & strane plaćenike. Pogađate, naravno - sa 4 glasa razlike.
p.s.
Mića je danas član kradikala.
Pardon - naprednjaka.


Fruškogorska krečana (2000)

Kum nije dugme, pa da ga nestaneš tek tako.
Demokratski vir zamenila je fruškogorska krečana. Miloševićevim batinašima je u zimu 1996. bilo naređeno da biju "samo one sa patikama"; ta naredba očigledno nije nikada bila opozvana.


 
"Karantini" napredno-demokratski (2012-2015)

Pa, o ovome se ionako sve zna: savremene demokrate i naprednjaci se već nekoliko godina igraju Toma i Džerija, otimajući, krijući ili pritvarajući svoje i tuđe poslanike, odbornike, kandidate pa čak i glasače; zatvarajući ih pojedinačno u sopstvene stanove i kuće, ili zaključavajući u grupama po udaljenim hotelima i barakama, kako bi tamo na miru doneli ispravnu odluku. Da raščiste u svojim glavama šta im je ispravno činiti, da im glave (u suprotnom) ne bile raščišćene spolja. "Karantini" su smišljeni da ne bi došlo do inficiranja spolja, ali samo pogrešnim ne i ispravnim odlukama. Pa kada se izbistre, onda ih lepo sve privedu da to i odglasaju.
Pored raznih primera širom Srbije, koji svaki čas iskrsnu po medijima u izborna vremena, zabeležen je i slučaj zatvaranja odbornika i članova opštinske izborne komisije u Negotinu, i to članova DS i SPS, kada je trebalo rušiti kvorum u lokalnom parlamentu i blokirati rad Komisije, kako bi bili provocirani vanredni lokalni izbori. Ta lica su ujutru dovedena u zgradu nekadašnjeg Komiteta, gde su i inače sedišta DS i SPS, i kolektivno zatvorena u veliku salu "Dunav" osiguranja, koju 25 godina svojataju socijalisti. Odbornici i članovi Komisije su u toj sali bili zaključani zajedno sa par desetina kilograma roštilja, da se ne baci. Lokalna vlast, oličena u bećarima Radmile Gerov, uz pomoć odbornika G17, radikala i nekih solera, ipak je uspela da obezbedi kvorum, a kao nagradu, kvorumaši su u sali SO Negotin bili "otključani" zajedno sa duplo većom roštiljskom masom.Fundamentalna greška svih ovih "izolacija" je u tome, što karantin služi da bolest ostane unutra i ne izađe napolje; ali bolest nikako da bude dijagnostifikovana (iako je među onima pod ključem nemali broj lekara), još manje lečena.Bolest postoji, i to je već jasno samo po činjenici da se u Srbiji nije promenilo ništa od vremena "narodnog odisaja", a da nisu strane ni tehnologije koje su došle glave Edgaru Alanu Pou.
Ono što se danas naziva Srpskom naprednom strankom, zapravo su preostali nepresvučeni radikali s početka devedesetih, potpomognuti masom već presvučenih. Sada su se svi ti silni radikali kolektivno presvukli u svoje nekadašnje žrtve - u naprednjake, a nasilje nad njima preusmerili na predratne protivnike, demokrate. Sve što se u poslednje vreme po Srbiji dešava, samo je ublažena verzija radikalsko-naprednjačkog sukoba iz 1887-1896, ovoga puta u kradikalsko-demokratskoj izvedbi za 21. vek. Onomad je, na kraju, Napredna stranka prestala da postoji, a liberali nastavili još neko vreme da se kurvaju sa radikalima. Danas, sudbina demokrata, počev od izdaje naprednog i reformatorskog programa, preko lopovluka i davanja infuzije partijskoj državi, pa do dolaska na samu ivicu ponora prestanka postojanja, u mnogome liči na sudbinu naprednjaka iz doba vladavine Obrenovića. Srećom, još uvek nije došlo do nabijanja nepodobnih na ražanj, iako se nekima čak i to još uvek vrzma po usijanim tintarama. A i zašto bi, pored medija koji su sada apsolutno svi pod kontrolom kradikala. Tek taj kolac nije za bacanje.
Mada, i on ima dve strane...



"Hleba i igara" - kako to lepo zvuči. Samo, kada hleba nema - čak ni onog od 3 dinara i 7 kora - ni igre se nemaju na šta namazati. Nema problema, slobodno možete da odahnete, jer kada neku vlast spopadne ovakvo ludilo, to znači da joj se bliži kraj. Praksa je pokazala da je to matrica od koje se ovde ne odstupa, a istorijski događaji su se povazdan razlikovali jedino po dužini otpora nizbrdici i količini nasilja kojom se pokušava da spreči neminovno.
Dakle, slobodno možete da odahnete.

Izdahnete.

Reanimacija: 1-2-3

$
0
0

1. Izdah

Nasilje je trajalo nekoliko nedelja i za to vreme reakcija vlasti je bila nedopustivo mlaka. Optuženi za zločine su tvrdili da im je rečeno da za 15 dana mogu činiti šta ime je volja sa naprednjacima a da za to neće odgovarati. Ako vlast nasilje nije podsticala, u svakom slučaju nije ništa učinjeno da se nasilnici obuzdaju. Objašnjenje koje je pružala vladina štampa da su napadi činjeni iz osvete za Timočku bunu ne stoji. I da je bila u pitanju osveta, opet je nejasno zašto je policija tolerisala stanje potpune anarhije u jednom delu države.
Posle nemira u maju 1889. prestonica se umirila tek nakon što je vojska izašla na ulice. U slučaju obračuna sa naprednjacima u Beogradu 14. maja 1889, postoje ozbiljne sumnje u umešanost radikala. To govori činjenica da su kamenice pratili uzvici “napred radikali”, i da je masa ministra koji se pojavio na mestu napada pozdravljala uzvicima: “Živeo naš Koja!” (Kosta Taušanović, ministar unutrašnjih dela u radikalskoj vladi).
Ako je iracionalnu komponentu narodnog odisaja teže opisati, političke posledice obračuna sa naprednjacima su očigledne. Nema političkog nasilja a da se ono ne vrši sa određenim ciljem.
Nikola Pašić, 1886. povodom predloga da radikali pregovaraju sa naprednjacima o mogućoj koaliciji, veli i ovo: "Nije, brate Rašo, mala stvar kad prvak predloži da se naša stranka sporazume i na vladu dođe s onom istom strankom koja je vinovnik svega zla u Srbiji, koja je i Srbiju i našu stranku do propasti dovela. Naprednjaci su srpstvo obrukali gorom brukom no ikojom od kad postoji."
Stavovi koje je izneo radikalski vođa, a sa njim su se slagali i ostali prvaci stranke, mogli su lako poslužiti kao putokaz, a i opravdanje, za zločine koji su obeležili jedan period političke istorije Srbije. Moramo se zapitati kakva je povezanost partije, odnosno partija na vlasti sa političkim nasiljem nad pristalicama Srpske napredne stranke? Da li je nasilje podsticano od strane vlasti i, najzad, zašto su u tako dugom vremenskom roku nasilje i anarhija tolerisani od strane državnih službi?
Direktnih dokaza koji bi ukazali na umešanost državnih organa u zločine 1887. nema. Jedino što se može zaključiti, jeste da je intervencija policije izostala, bar u onoj meri u kojoj je to bilo neophodno. Utisak koji se nameće jeste da je vlast radije pustila da se linč sam od sebe ugasi nego da surovim merama okrene narod protiv sebe. "Narodni odisaj” 1887. nije samo posledica narodnog gneva. Taj narodni gnev morao je neko podsticati, omogućiti i, na kraju, izgrednike ostaviti nekažnjenima. I upravo je ta činjenica veoma bitna za razumevanje ovog procesa obračunavanja sa političkim protivnikom. To je svest o neodgovornosti za počinjene zločine, a ta neodgovornost davala je zamah “odisaju”, a bila je posledica neaktivnosti državnih organa. U dopisu koji je jedan radikal poslao Agramer Tagblatu stoji da je napad (1889) na zbor Napredne stranke unapred spremljen, ali da niko nije očekivao da će nemiri uzeti onolike razmere. Intervencija policije opet je bila zakasnela i mlaka, a ponašanje ministra Koste Taušanovića upravo je davalo podstreka onom osećaju neodgovornosti za zločine koji je pratio proces “narodnog odisaja”.

mudri

2. Udah

NVO
Prijavljivanje skupova policiji više nije obavezno i Ministarstvo unutrašnjih poslova nema mogućnost da preventivno deluje i zabranjuje skupove kojima se podstiču nasilje i mržnja, upozorile su danas nevladine organizacije. U saopštenju Koordinacionog odbora organizacija civilnog društva za monitoring predsedavanja OEBS-u navodi se da je takva situacija potencijalno opasna po javni red, mir i bezbednost ljudi, ali i za ostvarivanje slobode okupljanja. Koordinacioni odbor je podsetio da je pre tačno šest meseci, 9. aprila 2015. godine Ustavni sud objavio odluku po kojoj Zakon o okupljanju građana iz 1992. godine nije u saglasnosti sa Ustavom.
"Objavljivanje i stupanje na snagu ove odluke odloženo je za šest meseci, kako bi se vlastima pružila još jedna šansa da izrade i usvoje nov zakon. Međutim, do danas, Narodna skupština nije dobila od ovlašćenih predlagača, Vlade Republike Srbije, pre svih, predlog zakona", navodi se u saopštenju.
Nevladine organizacije ponovo su pozvale vlasti da hitno pristupe rešavanju ovog pitanja, koje je kao bitno prepoznato i u okviru poglavlja 23, poštujući odluku Ustavnog suda, smernice OEBS-a i dostignute međunarodne standarde. U Koordinacionom odboru su Komitet pravnika za ljudska prava, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Centar za istraživanje javnih politika, Forum za etničke odnose i Fond za humanitarno pravo.
MUP
Intenzivno radimo na novom zakonu o javnom okupljanju
"Ministarstvo unutrašnjih poslova već nekoliko meseci intenzivno radi na izradi novog teksta Zakona o javnom okupljanju i u tom periodu konsultovane su najrelevantnije institucije, a traženo je i mišljenje Evropske komisije i Venecijanske komisije. Završeno je usaglašavanje konačnog teksta i sutra zvanično počinje javna rasprava o novom Nacrtu zakona o javnom okupljanju. Očekujemo da će se konačni predlog zakona vrlo brzo naći na dnevnom redu Narodne skupštine, a nakon usvajanja Srbija će dobiti jedno kvalitetnije i sveobuhvatnije zakonsko rešenje."


udri

3. Zadah

Dakle, MUP "intenzivno radi", a do tada suspendovana je obaveza prijavljivanja okupljanja na javnom mestu i zauzimanja javnog prostora u te svrhe. Naizgled, ovo mu dođe nekakvo popuštanje u korist slobode kretanja i okupljanja građana, tako da bi nekom naivnom posmatraču iz svemira gunđanje NVO bilo, najblaže rečeno, nejasno.
Problem je što ovo nema veze sa slobodom i pravima građana. Radi se o sistemskom okretanju glave od potencijalnih sukoba koji mogu izbiti prilikom javnih skupova, već koliko sutra. Kako sad pa to? Pa, isto onako kao u vreme "narodnog odisaja", krajem 19. veka u vreme radikalske vlasti. Vlast, ova sadašnja - tako napredna em moderna, neće sprečavati skupove metiljave opozicije, sindikalne šetnje i štrajkove, proteste "neukalupljenih" građana i udruženja. Za njih će taj prljavi posao obaviti kriptofašističke grupe lažnih patriota, kvazivernika, zadovoljnih "radnika, seljaka i podobne inteligencije koja je sada u megatrendu". 
Ne verujete? A šta je drugo nego baš to bilo spontano okupljanje "pristalica BGH2O", i to striktno članova SNS i SPS? Ili još spontanije neokupljanje "navijača" u vreme poslednjeg Prajda? Aha, sad vam smeta što se nisu okupljali, vi što vam smeta svaka Dražina dlaka u jajetu zvanom Palma...
Dakle, postoji više nego potencijalna (nema tu ničega potencijalno-hipotetičkog, sve smo to već videli ovde, i to više puta) opasnost zbog ovakvog ponašanja državnog organa zaduženog da građanima obezbedi mir. Ukoliko se bilo kakvi protesti protiv pljačke građana i političkog nasilja vlasti ponovo dogode, ili nastave, intervenisaće samo ako dođe do narušavanja javnog reda i mira. To neće moći da izbegnu tako lako - dovoljno je da se pojave "prekasno", dok se otežano organizuju "zbog zastarele opreme i tehničkih sredstava" za koje je javna nabavka, eto - baš sad u toku. Pretnje i prebijanja organizatora dan pre, kao i odustajanje od javnih skupova jer je zborno mesto već zauzeto i fortifikovano raznim alatljikama (po kojima su srBski palanački fašisti oduvek bili prepoznatljivi), nisu u nadležnosti JB. "Oni kojima prete ili ih privode, mobilišu, izoluju, ukarantinjuju ili vode do demokratskih virova da im malo preplaknu pamet - neka se žale nadležnim organima, sudu, tužilaštvu; kakve bre veze policioti s tim imaju?!", reče gazda Koja.
A i ne zove se tako.
Ovakav pravni vakuum, dok se nadležni ne usaglase i dogovore sa "zainteresovanim stranama" oko teksta novog zakona o javnom okupljanju, imaće nekoliko dalekosežnih posledica:
-  prilikom javne rasprave o predlogu teksta Zakona, biće konsultovana udruženja građana, političke partije, sindikati ali i - navijači, neregistrovane kriptofašističke i opskurne bande za jednokratnu upotrebu, crkve, četnici, Informeri, organizatori koncerata, pevaljke, neuštrojeni naciseksualni manijaci, Anđeli pakla & ostali domaći kurjaci na motorima, fan klubovi lika i dela Torkvemade, Hitlera, Miloševića, Lazanskog i Drecuna i ko zna ko sve još od onih koji se trenutno kriju pod kamenom, isturajući povremeno račvaste jezike da oslušnu šta narod kaže; pa svi su oni građani, zar ne, a mi ovde kao svetinju smo povazdan poštovali demokratsku proceduru - do zadnjeg nepodobnog lajavca
- zastrašivanje građana, shodno rečenom, da se odluče kako na organizovanje tako i posećivanje javnih skupova, biće u sve većem porastu
- ako biste da štrajkujete u firmi u kojoj ima više sindikalnih organizacija (ma, čak i da je jedna, isto mu dođe), niko vam ne garantuje da vas oni iz podobnog sindikata (ili oni neusindikaljeni) neće isprepucati jer su i oni baš tad i na istom mestu zakazali "štrajk podrške" direktoru i vlastima koji ih masovno utovaruju u državne firme a vama "zarad mase, racionalizacije i štednje" smanjuju platu u korist istih
- moguće sukobe, koji će potom biti žestoko iskorišćeni kao glavni argument da novi zakon bude zapravo oštriji i restriktivniji od onog iz 1992. godine (vadiće se na svetle primere Mađarske i sličnih eurobanana povodom izbegličke krize)
- ovaj probni period, do konačnog usvajanja novog Zakona, slobodno možete nazvati i vremenom jednog jedinog, velikog i produženog "Kontramitinga izražavanja narodne demokratije"
- taj period možete nazvati i "narodni odisaj za XXI vek", ako vam tako bolje paše
Sve smo ovo već videli, ozakonjeno i ispraktikovano.
Niko im ne brani da, umesto suspenzije usled tehničke neusklađenosti starog Zakona sa novim Ustavom, donesu uredbu kojom se on primenjuje do usvajanja novog, uz obavezu da to urade u razumnom roku i na razuman način.
Ovako, ostaje dovoljno prostora za opravdanu sumnju da će taj pravni vakuum biti iskorišćen od strane vladajuće ekipe koju čine prefarbani radikali, radi eliminacije disonantnih političkih i drugih tonova, a sve u strahu od pada sa vlasti i osvete onih neprefarbanih. Ta se braća mnogo dobro poznaju da bi rizikovali odisaje naroda po svojim glavama, tako da je između njih dogovor uvek izgledniji nego sa ostalima.

Neko ovde - a taj "neko" ima ime koje je svima dobro poznato, iako se prave blesavi - sistematski i naročito sistemski, nasilju uporno daje veštačko disanje. Ono potom obavezno, bez ijedne propuštene prilike u poslednjih sto i kusur godina, uzvrati narodnim odisajima. Jednom radikal - uvek kradikal, buzdovanu topuz uvek u gaćama čuči.
Ljubav je to, jaka.

Viewing all 1770 articles
Browse latest View live