Quantcast
Channel: GRAĐANSKI KRUG
Viewing all 1770 articles
Browse latest View live

Neoliberalna skaska

$
0
0

Ova skaska je namenjena svima koji su poslednjih meseci Grcima uporno postavljali pitanje:
- A gde su pare?


Nekada davno...

Majmun-s-motkom, posmatrajući ostale životinje koje su se u poslednje vreme iz divljine dovukle u blizinu pećine u kojoj se on krio, pa tu odomaćile, zaključi kako bi od njih bilo više ćara ako nešto korisno urade za njega - osim pukog lova i tamanjenja istih. I tako, odluči on prvo da podigne nekakvu ogradu, koja je više bila simbolična nego što je stvarno mogla da zadrži ostale životinje u granicama tog prvog poseda, koji je dosezao dokle je mogao da vidi sa ulaza svoje pećine a da ne vide njega.
Za početak.
Kako je vreme neumitno teklo, on je polako naučio i kako da zakopa semenje pa potom iskopa plodove, ili ih pobere sa grana, sebi spravi salatu uz meso ali i ostacima obroka dohrani životinje. Što je vreme više prolazilo, mozak majmuna-s-motkom je sve više rastao proporcionalno njegovom apetitu, dok se životinjama smanjivao obrnuto proporcionalno povećanju dužine crevnog trakta.
I tako, od njega postade Prvi Farmer.
Prvi zadatak koji je sebi postavio, beše da ojača ogradu oko poseda, prethodno proširivši vidike.
Farmer je bio čovek od dela a ne praznih reči, njega nikakva politika nije zanimala već striktno biznis. Životinje ga zbog toga među sobom prozvaše farmer-idiotom, apolitkusom. Govorile su nemuštim jezikom, koji je on nekada znao ali ga je zaboravio, u međuvremenu trenirajući mozak kalkulacijama, pa ih nikako nije mogao razumeti čak i da je hteo da ih sasluša. 
Posle dugog niza godina bavljenja poslom, iskristalisan je ideal svakog farmera-idiota: da krave poji mlekom a svinje hrani svinjskim mesom, i tako pokrene biznis sa pozitivnom nulom, za početak. Da bi krenuo u prvobitnu akumulaciju kapitala, shvatio je on, u takvom sistemu samo treba da postepeno zakida na mleku i mesu koje će proglasiti viškovima i baciti na tržište, koje je takođe sam izmislio da bi špekulacijama pokušao da izmuze više kinte ostalim farmerima-idiotima poput njega, koji su takođe gajili kokoške na jajima, koze na siru, ovce na škembićima.


Kada je sva ta silna menažerija počela da gunđa, ukapirala da ih Farmer sve manje hrani njima samima a sve im više zakida njih same, oni mu se požališe, a on im predloži kako bi mogli da uzmu od njega koji kreditčić, da se malo potove, jer će tada bolje poslužiti cilju. Pardon - sebi.
Jednoga danaživotinje, i pored starih nevraćenih + novih apsolutno neophodnih kredita, ipak shvatiše da su i dalje sve tanje, da ih još više prodaju, te da - ukoliko ne žele nove dugove - stare kredite neće moći da vrate, osim da se samozakolju kako bi rate platili u čvarcima. Što, podrazumeva se, nije dolazilo u obzir čak i da su same tako htele da urade, jer im Farmer ne bi dozvolio da mu upropaste unosan biznis na tako glup kamikazi-način. O, zamenio bi on životinje drugim, novijim i glupljim, ali veliki problem je nastao onog trenutka kada su sve ostale životinje konačno bile preraspodeljene među nekoliko njegovih kolega. Narasla konkurencija mu je, doduše, predložila da povremeno pozajmi po koju živuljku zarad opstanka biznisa, na kredit i sa veoma povoljnim kamatnim stopama, ali Prvi Farmer je tu formulu isuviše dobro znao jer ju je on lično izmislio. Nikako mu se nije dopadala mogućnost da deevoluira u životinju na posedu ostalih, većih Farmera.
A i ograda mu beše baš lepa, šteta bi bila razvaljivati je.


I tako, na kraju, farmer-idiot posegnu za jedinom vrstom sa kojom je oduvek imao zajednički jezik, ne bi li odbranio (svoju) Farmu od (svoje) manite živine em nelojalne farmerske konkurencije. On pozva u pomoć ponovo majmune-s-motkom, da zavedu red i zakon. Od farmera koji je mlinb pretvorio u fabriku, on pozajmi malo suzavca i gumenih metaka, zauzvrat obećavši da će mu obavezno dati nešto od svoje neposlušne živine zazuzvrat, ako mu zatreba za neku sitniju humanitarno-vojnu akciju u Divljini.
Životinje su, ne bi li spasile ono malo preostale neodrane kože, u odgovor izmislile štrajkove, molotovljeve koktele, demonstracije, solidarnost, socijalne fondove, minimalce, referendume, revolucije.
Na kraju, cela ta priča svela se samo na pitanje menadžmenta: da li bi životinje, uključivši i majmuna-s-motkom, podjednako evoluirale, razvijale se, da nije bilo onoga ko ih je organizovao tako kako ih je organizovao?

Pouka skaske glasi: 
Što više farmera-menadžera, to više majmuna-s-motkama.

Umalo da zaboravim, deco: taj primordijalni majmun-s-motkom koji je u farmera evoluirao kroz biznis, u vreme dokolice je pored Farme izmislio i Kreacionizam po sopstvenom liku, kako ne bi morao da gleda u najjednostavniji zakon prirode: evolucija je Zakon koji važi za sve životinje, pa tako i za farmere & njihove majmune-s-motkama.
Bez izuzetka.

***
Elem, da se vratimo na početno pitanje: koje pare, ili bolje reći - čije?
A šta ako su građani Grčke prvi, ili jedini koji zaista imaju pravo da postave to pitanje?
I ne samo Grci... ne samo oni.


p.s.
Shodno naslovu, neki će pomisliti kako je ovo svojevrsna postpromocija knjige "Neoliberalna bajka" Vladimira Milutinovića. Na njihovu veliku radost - nije. Ovo je samo bila razbibriga za dežurne redakcije domaćih medijskih tariguza, koje su nestrpljivo čekali NAI-blagovest sa grčkog referenduma, pa da desnicom rukom zgrabe ono sikirče iz snopa žita i svom snagom opale po svojoj levoj sestri-bliznakinji koja ga je srpom požnjela. Onako, uz suze radosnice i obavezno preko plota. Samo je čekić, oduvek, prelazio iz jedne u drugu ruku.

Ukoliko još uvek niste pročitali Orvelovu "Životinjsku farmu" - ne morate. 
Ionako je živite.


Ostavka

$
0
0

"Petojulski referendum će ostati zabeležen u istoriji kao jedinstven trenutak, kada se jedna mala nacija usprotivila dužničkom ropstvu."


Poput svih borbi za demokratska prava, tako i ovo istorijsko odbacivanje ultimatuma Evrogrupe od 25. jula ima svoju visoku cenu koja ga prati. Od suštinske važnosti je bila ponuda visokog kapitala da ovo NE grčkog naroda naša vlada odgovarajućom rezolucijom naknadno "investira" u DA - u sporazum koji podrazumeva restrukturiranje duga, manji stepen štednje, preraspodelu u korist onih kojima je pomoć potrebna i stvarne reforme.
Ubrzo nakon objavljivanja rezultata referenduma, bila mi je jasna potreba određenih članova Evrogrupe, kao i "odabranih" partnera za mojim "neprisustvom" na tom sastanku; takvu ideju je premijer procenio kao potencijalno korisnu za njega prilikom postizanja sporazuma. Iz tog razloga, ja danas napuštam Ministarstvo finansija.
Smatram da je moja dužnost da pomognem Aleksisu Ciprasu da iskoristi, onako kako on to najbolje smatra, kapital koji nam je grčki narod podario na jučerašnjem referendumu.
A ja ću se ponositi činjenicom da me se ti kreditori gade.
Mi u Levici znamo kako da zajedno radimo i bez privilegija koje donosi funkcija. U potpunosti ću podržavati premijera Ciprasa, novog ministra finansija i našu Vladu.
Ovaj nadljudski napor u čast hrabrog naroda Grčke, i veličanstveno OXI/NE koje su oni podarili svetskoj demokratiji, predstavljaju samo početak.


+

Reakcije na rezultat jučerašnjeg referenduma u Grčkoj zaista umeju da budu zanimljive. Naročito one koje su bile objavljivane danima unapred, poput infograma koji je 3. jula objavio američki Wall Street Journal, iz koga se vidi da bi posledice (eventualnog) grčkog napuštanja eurozone bile sledeće:


- prosečna nadmorska visina Evrope bi opala za 157 metara
- ukupna količina proizvedenog maslinovog ulja bi bila 24,5% manja
- Evropa bi imala za 31,2% kraću ukupnu dužinu obale
Vaistinu vickasto, ali i uobičajeno za transokeansku distancu.
Reakcija tih istih, koja je usledila prilikom objavljivanja preliminarnih rezultata, nije bila nimalo vickasta:


Međutim, ta "bura" je po objavi podnete Varufakisove ostavke izgledala ovako:


Vrednost eura u odnosu na američki dolar ponovo je počela da raste, počev od 8:00 u ponedeljak. Tačno pola sata nakon što je grčki ministar finansija podneo ostavku i to obelodanio u medijima. Onaj špic na grafikonu označava trenutak kada su svetski mediji preneli tu vest.
Takođe, na svetskim berzama se polako zaustavlja jučerašnji vrtoglav pad, za šta su, garantujem, najviše zainteresovana stara srpska palanačka misao & prekoplotni pljuckači kvaziliberalnih bajalica.


Trgovina EUR/USD je završena: prvo 1 OXI za 1% naniže, pa 1 Varufakis za 1% naviše.
Ukoliko je ovo način na koji funkcionišu savremena ekonomija i berze - a jeste - onda više ni van pameti nije ideja o ponovnom odlasku u šumu. Dok i to ne poseku zarad auto-puteva u lepšu i bolju prošlost.

Reakcije na Varufakisovu ostavku možete pratiti iz munuta u minut ovde:
Zabavnije je od gledanja svih Pinkovih kanala i RTS zajedno, ne zvao se ja Fido.
A i ne zovem se tako.

***
Bez obzira na bankarske vratolomije, ostaje otvoreno pitanje zašto je grčki ministar finansija podneo ostavku: da bi olakšao pregovore premijeru (kako to on sam tvrdi), zato što je do referenduma on glumio zeca a od referenduma će narod nadalje biti "loš policajac", ili možda zato što su mu se svi zgadili?
Ne bih baš računao na kartu gadljivosti kod političara, naročito onih finansijskih.


Još manje na to da je bilo ko od ovdašnjih politikanata sa posebnim potrebama čuo za reč ostavka.

Trule rajčice

$
0
0

Nekada davno, u tzv. Brozovo doba, Jugosloveni su išli u Grčku na more na po dve nedelje, jer im je letovanje bilo jeftinije nego na Jadranu ukoliko se smeste u neki kamp, ponesu lonce i paštete odavde a tamo pazare samo Metaxu, smokve i paradajz - kombinaciju koja je garantovano čistila crevni trakt i otklanjala masne naslage iz svih telesnih cevotoka.

Zvali su ih palanački paradajz-turisti.

Dilemma (δίλημμα) serbica aeterna: paradajz ili tuđe dupe - šta je slađe?

Danas, u vreme tih istih bivših Jugoslovena koji se sada iz petnih žila upinju da dokažu kako su Srbi koji nikada i nikakve veze nisu imali sa Brozovim dobom - a kamoli njegovim službama - neki od njih u Grčku idu da bi samo na ekskluzivne pijanke za jedno veče trošili više nego za sedam dana neki svetski bankar koji je celoj državi Grčkoj zajmio kintu sa mesečnom kamatom većom od mesečne rate. Zapravo, najveći broj tih i takvih (ne bankara, već ovih naših seratora) u Grčku uopšte ne ide, ali to ih uopšte ne ometa u neutaživom porivu da se danima odavde dalekometno proseravaju na temu "šta je bolje za Grčku ili propast", "zašto je OXI definitivan krah Syrize i cele Grčke", "najebaće oni, ta banda grčkih neradnika i grebatora o nemačke pare (koje smo mi mogli da izgrebemo umesto njih, samo da smo brže skidali te proklete tesne gaće) - pazite šta vam kažem!", "niko se nije izvukao iz kandži zelenaša, velim ja, N-I-K-O (rukotrlj, rukotrlj)", "đubrad jedna grčka, oni bi po ceo dan da se izležavaju po plažama i bleje po kafićima a pošten svet da ih finansira pa da posle to ne vraćaju (mamicuimjebemkomunističku)", "ovo je velika pobeda Vladimira Putina, najvećeg prijatelja srpskog naroda em narodnosti", "ovo je šamar fašističko-kapitalističkoj anglosaksonskoj (sic!) čizmi koja bezobzirno gazi po ortodoksnim zemljama pravoslavlja, islama i ćirilice", "grčko OXI je konačni dokaz nepravde svetskih moćnika koji nam poturaju lažni genocid u Srebrenici, kad svi znamo da je to bio samo zločin", "grčko NE je krunski dokaz da je dr Vojislav Šešelj sve vreme bio u pravu", "čestitke koje su Tsiprasu uputili neostaljinisti i neofašisti sa svih strana sveta (kao da je jedino on glasao za NE, a ne 2/3 Grka), konačno su razotkrile angloameričku zaveru da preko njega i Varufakisove ostavke sruše kurs eura u odnosu na dolar", "OXI, a? XA XA XA, more će vidite tek šta je kriza em propas' jer ste dužni k'o vi, XA XA XA! (srkkafe, srkkole)", "NE grčkog naroda na referendumu je pokazalo da je Aleksandar Vučić sve vreme bio u pravu kada je tvrdio da..." i tako u nedogled. Bulšit do bulšita.
Sve ovo gore navedeno nije nekakvo dokono prolupavanje; to je današnja slika srpskih elektronskih i štampanih medija, izveštača, kolumnista, frilensera, blogera, tviteraša, političara & pripadajućih im analitičara. Svih, bez izuzetka. Svi se oni danas, kada su poodrasli i do guše zagazili u zrelo kontrarevolucionarno doba, ovim besomučnim ludomradovanjem na konto Grčke zapravo svete sopstvenim biološkim (ideološki zatrovanim) roditeljima koji su ih nekada, kao decu, tamo vodili na more, hranili ovdašnjim konzervama & grčkim paradajzom. Bad seed tog paradajz-turizma izraslo je u današnju srbistansku Pogan koja jedva čeka neku elementarnu nepogodu ili tuđu nesreću pa da pljuckajući okrene glavu od sopstvene stvarnosti; da tim grčkim ćiftama trgovačkim vrate silan paradajz koji su nekada na silu morali da jedu na plaži u Paraliji, umesto sladoleda ili girosa. Da im se proseravanjem osvete za sopstvenu opstipaciju u mozgu, koja traje li traje.
Zvaćemo ih palanački paradajz-politikanti.
U paradajz-državi, truloj više nego što će Danska ikada biti.
... kad se već gađamo narodnim doskočicama na račun Grčke.


Na čuvenoj Rotten tomatoes skali ocenjivanja (od 100 do 1%) najgorih filmova & tripova u toku godine, svi bi oni dobili zajedničku ocenu 000%. Gori od najgoreg. Truli. Ukoliko ste ikada imali priliku da pomirišete ogavan smrad trulog paradajza, onda znate na šta tačno mislim.

Kažu, do truljenja dolazi usled nedostatka kalcijuma.
Srpski političari su živ dokaz te tvrdnje.

True type font

$
0
0

Leti patka oko glave,
nosi pismo preko...


Znao sam da je to taj font, onaj pravi tip: Tomislavljevo_cir.ttf
Možete ga direktno skinuti sa sajta: њњњ.радицалбајцхетникс.срб/фонт.хтм

Podhitno organizovati referendum za izmenu Ustava Bajčetničkog vojvodstva Srbije & Satelita, po ugledu na onaj grčki, sa samo jednim pitanjem:
- A da niste slučajno protiv usvajanja ovog fonta za zvanično državno pismo?
Građanima omogućiti da se opredele između dve ponuđene opcije: "ni slučajno" i "ni u snu".
Takođe, posebnim Ustavnim zakonom, Tomino pismo Elizabeti obavezno pohraniti u stakleni sarkofag na ulazu u Savinhram, umesto Teslinog jajeta. Ovo Nikolićevo je još uvek sveže, da prostite - rovito. Ima dovoljno vremena da sazri do narednog Tucanja.
Pardon, Vaskrsa.

p.s.
A da ovo pismo ipak nije bilo za cara Putina?
Nekako se sve uklapa.

Zlo seme cveća Zla

$
0
0

Cveće zla

Usnama, u postelji, znam svakog navesti
Da izgubi ostatke starinske savesti.

- Charles Baudelaire: Les Métamorphoses du Vampire (Les Fleurs du Mal, 1857)


Poslednju sedmicu juna obeležila je godišnjica objavljivanja Bodlerovog "Cveća zla" (Les Fleurs du Mal) 1857. godine. Ta zbirka pesama je odmah po objavljivanju izazvala izlive ogorčenih protesta, koji su okončani cenzurom i sudskim postupkom protiv autora.
"Cveće zla" obuhvata 126 pesama, grupisanih u 6 odeljaka. Ti odeljci su, poput pesama koje ih čine, različitih dužina. Bodler je tvrdio da njegovo delo nije samo puki skup pesama, te da ima sasvim jasan početak i kraj koji čine jednu strukturu u kojoj svaka pojedinačna pesma ima smisao samo kada se čita u kontekstu celine koju čini sa ostalim pesmama.
Središnju nit ovog dela čini sukob između svetske truleži i lepote, između sumorne stvarnosti i snolikog bekstva od nje. Sva ta negativnost biva razvejana kroz slezinu (splin), organ koji služi da otklanja bolesti. Sve što je pozitivno, predstavlja se kroz idealno - ljubav, saosećanje i ideje uz pomoć kojih je beg iz surovog materijalnog sveta jedino moguć. Bodler je kreirao svojevrsnu poetsku formu u oštar odgovor na doba romantizma, uz pomoć koje je pokušao da opiše uticaj dva kontradiktorna elementa života ("Spleen et Idéal"), umesto da se fokusira na lepotu u prirodi - za koju je smatrao da samo odražava ideal, pa samim tim ne uspeva da istinito iskaže realnost egzistencije.
Iz pesme u pesmu, ponavlja se jasna matrica po kojoj splin uvek remeti ideal. Trenutke erotske ljubavi, koje pesnik idealizuje, zasenjuje strah od smrti, osećanje neuspeha i duha koji se guši svaki put kada krene u potragu za srećom. Kao najekstremnije, on poredi svoju ljubavnicu sa lešom koji truli ("Preobražaji vampira / Les Métamorphoses du vampire"), tako naglašavajući činjenicu da svaki trenutak romantike ima svoj neumitan završetak, oličen u smrti ljubavnika čija se trupla raspadaju.


U trećem odeljku (Pariski pejzaži), Bodler oslikava konstantan tok promena u Parizu sredinom XIX veka. Odeljak otvara romantizovanim opisom grada koga je zvao svojim domom, ali ta atmosfera se vrlo brzo pogoršava. Obnova i modernizacija Pariza u vreme Luja Napoleona, kod Bodlera izazivaju loš osećaj, dok široki bulevari niču namesto uskih srednjevekovnih uličica iz njegovog detinjstva. U sve većoj meri, pesnik biva preplavljen osećajem sve veće otuđenosti od ostalih Parižana, ali i mračnom stranom Velegrada - prostitucijom, kriminalom, boleštinama.
Šarl Bodler je rođen 1821. godine u bogatoj porodici. Rana smrt oca (1827) ostavila je trajni trag na njega. Majka mu se posle kratkog vremena preudala za jednog generala, koga je mladi Šarl vrlo brzo počeo da otvoreno mrzi. Namerno je izazivao očuha, nemilice trošeći novac od nasledstva; digao je i ruke od daljih studija prava i posvetio se boemskom životu. Zabrinuti roditelji ga tada šalju na putovanje po Mediteranu u nadi da će to obuzdati njegovo mladalačko buntovništvo. Međutim, po povratku u Pariz on nastavlja tamo gde je stao, postaje sve češći posetilac jazbina punih opijuma i hašiša.
Sprega više faktora imala je presudan uticaj na Bodlerov rad. Prvo, čitav niz (nesrećnog) zaljubljivanja je uticao da napiše nekoliko zbirki romantične poezije. Drugo, stalne promene i preokreti koji su se dešavali u Parizu sredinom tog veka - naročito Revolucija iz 1848. i potonja Pariska buna - u Bodlerovoj glavi cementiraju ideju o svetu koji je u stalnom stanju haosa i nezadovoljstva. Konačno, direktan književni uticaj na njega vrši Edgar Alan Po - kolega po peru, siromaštvu, ovisnosti i depresiji - čija dela Bodler jedno vreme prevodi na Francuski jezik (1852-1865). Poovo zanimanje za horor je izvršilo nesumnjiv uticaj na stvaranje "Cveća zla".
Ubrzo pošto je knjiga bila objavljena, Bodler i njegov izdavač bivaju optuženi za bogohuljenje i opscenost, za šta im sud odrezuje teške kazne, dok je štampanje "Cveća zla" prekinuto i zabranjeno.
Bodlerovi radovi nisu bili priznati za njegovog života, mada ne i nepoznati. Život je okončao u bedi i siromaštvu; u tom trenutku, većina njegovih radova nije bila objavljena. Tek 1949. godine je po prvi put u Francuskoj bila objavljena kompletna i necenzurisana verzija "Cveća zla".

Daryl Worthington: Les Fleurs du Mal (New Historian, 24.06.2015) 


Zlo seme

Liroj: Kad smo već kod toga, ja mislim da tebi čak nije ni žao zbog onoga što se desilo tom dečaku.
Roda: A što bi mi bilo žao? Pa Klod Dejgl se udavio, a ne ja! On je mrtav, ne bi primetio ni da li su mu takvom prikačili medalju ili ne. Ja mislim da si ti ukapirao nešto što se uopšte nije desilo, i da su to sve gole laži!
- William March: The Bad Seed (1954)


Kraj ove sedmice pokušaće iznova da obeleži ono isto zlo seme posejano pre dvadeset godina, iz koga Zlo danas ponovo cveta napućenih licemernih usana, na sve strane iznova laže, viče i ujeda, u oblaku after shave losiona sladunjave arome truleži i deteline. The Bad Seed, tj. Zlo koje je onomad zasejano sisanjem krvi pa se sada vratilo da dovrši posao, pohotno ližući sa prstiju poslednje mrvice koštane srži svojih zabezeknutih žrtava, pritom ih ubeđujući da je to ljubav. I to ona idealna, de profundis. Na šte splina.
Slezinu, taj spasonosni i pročišćavajući organ, svi mi tako beskrvni i isisani, odavno smo negde usput pogubili, na to svikli, oguglali.

***
Hitno dajte tu jabuku da zagrizem, vreteno da se ubodem! Pokrijte me trnjem i ne budite, ni po koju cenu. Uopšte me ne interesuje vaše "još uvek je neizvesno". Koliko god da se šminkate, Zlo je uvek izvesno. Nema tu ni manjeg ni većeg, niti ideala.
Samo splin ostaje.

Ruka ruci, nismo...

$
0
0

"Pružiti ruku pomirenja, ali ne zaboraviti na žrtve."
- 19.04.2015. Komemorativni skup u Donjoj Gradini povodom 70 godina od proboja logoraša iz koncentracionog logora u Jasenovcu.
Pružiti ruku pomirenja, ali ne zaboraviti na žrtve
Pružiti ruku pomirenja, ali ne zaboraviti na žrtve

"Komšije i prijatelji Bošnjaci, ja vam još jedanput pružam ruku, želim sa vama iskreno da razgovaram. Ne brinite za budale koje su u ovom učestvovale, takvih ima svuda."
- 12.07.2015. Dan posle incidenta na komemorativnom skupu u Potočarima povodom 20 godina od masakra u Srebrenici.


Zaista korektne izjave, ukoliko ne znate ili vas ne zanima ko ih izgovara. Ali jeste bitno, i to mnogo.
Kako to da na dve, u mnogome identične lokacije i situacije, od strane iste osobe budu izgovorene na prvi pogled skoro identične ali suštinski različite, donekle i licemerne izjave? 
U prvoj, žrtve su "naši" a dželati "njihovi". Mi (čitaj: On) ćemo im pružiti ruku pomirenja ali nećemo zaboraviti "naše" žrtve, pobijene samo zbog toga što kruciformu jedni zovu "крст" a drugi "križ". Mi ćemo "naše" krstove nositi u sećanju, a "oni".. e pa moraće (i to je glavna poruka ove izjave) i oni da nose taj "naš" krst umesto križa, kao večni preteg u našu korist pri svakoj kuknjavi prilikom koškanja preko savskog plota. Usput, spomenu i "ustaški logor Jasenovac kao srpski Vad Jašem", što naravno nema nikakve veze sa istorijski dokumentovanom revnošću tadašnjih srpskih vlasti prilikom slanja Jevreja iz Srbije u nacističke i ustaške konclogore preko tog istog plota, već pomenutog. Radi se o ondašnjoj vlasti koju ova današnja, neokokardaška itekako radosno baštini.
U drugoj prilici, žrtve su "njihove", ali dželati uopšte nemaju veze sa nama (čitaj: Njim) iako se "sile Novog svetskog poretka svom snagom (...) upinju da dokažu da smo krivi svi mi (čitaj: On)". Ovde saučesnik pruža ruku žrtvama, zaboravno ne spominjući nezaborav o počinjenom zločinu. A zašto bi - pa mi ne zaboravljamo "naše" žrtve, dok dželati nisu "naši" tako da nemamo šta da pamtimo ili zaboravimo. Nije to isto, kao u prvom slučaju gde se "sve zna", jer se ovde "još uvek ništa ne zna". Ne verujete? Nađite bilo koji udžbenik neoistorije srBske za osnovnu ili srednju školu, prosvetlite se. Elem, druga izjava je baš kao i prva uperena na "drugu" stranu, sublimirano upakovana u nevinost naših "žrtava" (neizgovoreno: dželata) kroz "budale kojih ima svuda". Marketinška umetnost izvrtanja istine, prebacivanjem odgovornosti na druge širenjem priče na "mangupe u svim redovima", jedna je od omiljenih tehnika kojom se današnja srbistanska vlast služi. Ovakvu priliku su mogli samo da čekaju da im sa neba padne, pa ako baš i neće sama ne bi bilo zgoreg malo je i... pogurati? Iskoristiti "navijače" kako bi u medije lansirali šifrovanu poruku koja glasi: "Ja se uopšte ne brinem zbog ovih jajara i kamenjara što me napadoše. E, tako se ni vi, po ugledu na mene, uopšte ne brinite zbog budala koje su vam pobile najmilije, onih kojima se povremeno i sam kitim ili preimenujem ulice, jer budala ima svuda." U ovom slučaju, žrtve su te koje će morati da budalasto podele teret pruženog крста, bez obzira da li im je Mesec mlad ili pun.
Da li sve to, ipak, prvenstveno šalje poruku o onome ko je izgovorio, a ne o izgovorenom ili žrtvama ludila? O istoj osobi koja je pre 20 godina izgovorila "sto za jednog", a danas spretno skreće pažnju sa žrtava (uz pomoć budala) na "osam hiljada za medijski cirkus u korist Jednog". Umesto o žrtvama, sada svi pričaju samo o "žrtvi". To je ta, stara ali svom snagom unapređena radikalska taktika "8000 zarad jednog".
Atentat, napad na celu Srbiju? Bullshit!
Doduše, druga izjava se da protumačiti i ovako: "Budale su gađale budalu, jer takvih ima svuda." Problem je, zapravo, u tome što se uopšte ne radi o budalama, već o bitangama koje bi da teret krivice natovare svima i tako izbegnu sopstvenu odgovornost.
Razlika između budala i bitangi je suštinska, toliko znaju i deca.
Budale su svi, jer ne postavljaju jedno, jedino i najvažnije pitanje:
"Šta si radio u ratu a šta to radiš u miru, Bitango?"

appendix: Mala škola srpsko-turskih reči i izraza
nišan (imenica, persijskog porekla)
- srpski: deo oružja koji služi za preciznije gađanje
- turski: nadgrobni spomenik na islamskim grobljima


Prokleta je ruka Zla koja je srpsku i tursku reč spojila na ovakav način. Ničim operiva.
Ponekad nije neophodno da ta ruka drži kundak, dovoljan je i mikrofon da nišan pretvori u nişan.

Autostoperski vodič kroz Postkapitalizam

$
0
0

"Iako to ne primećujemo, mi smo već ušli u eru postkapitalizma. U srcu promena koje nadolaze leže tehnologija, novi načini rada i ekonomija deljenja. Proći će još dosta vremena dok stari načini nestanu, ali sada je vreme za malo utopizma."



Pol Mejson je britanski ekonomski analitičar, koji radi za The Guardian i BBC Channel4 News. U izdanju Penguin Books, izdavač Alen Lejn će 30. jula ove godine objaviti Mejsonovu knjigu "PostCapitalism: The Guide to our Future". The Guardian je 17. jula 2015. na svom sajtu objavio poduži članak sastavljen od izabranih delova i citata iz te knjige.


#

Crveni barjaci, pesme i marševi tokom krize u Grčkoj, kao i iščekivanje da će tamošnje banke biti nacionalizovane, nakratko su oživeli nekadašnji san iz 20. veka: da će tržište biti prisiljeno na (samo)uništenje i to od vrha naniže. Tokom većeg dela 20. veka levičari su na ovakav način zamišljali prvi stadijum postkapitalističkog privređivanja. Tu prisilu bi sprovela radnička klasa, kroz glasačke kutije ili na barikadama, dok bi država predstavljala polugu kojom bi pokrenuli Zemlju. Do te prilike bi stigli kroz česte epizode ekonomskih slomova.
Nasuprot tome, projekat levice je bio taj koji je kolabirao u poslednjih četvrt veka. Tržište je bilo faktor njegove propasti, individualizam je zamenio kolektivizam i solidarnost. Radnička klasa koja postoji širom sveta, spolja jeste nalik "proleterijatu", ali više se ne ponaša niti razmišlja kao nekad.
Ukoliko je to i vaša životna priča, a pritom vam se ne sviđa kapitalizam ovakav kakav je, sve pomenuto zaista predstavlja traumatično iskustvo. Međutim, tokom tog istorijskog procesa tehnologija je iznedrila jedan sasvim nov pravac izlaska iz njega, put koji će ostaci stare levice (i svi ostali na koje je ona imala uticaj) morati ili da prihvate ili da nestanu. Ispostavilo se, definitivno, da tehnika protestnih marševa neće ukinuti kapitalizam. Njega će ukinuti nešto daleko dinamičnije, što već postoji unutar njega samog; na prvi pogled nevidljivo, unutar starog sistema, što će se probiti na površinu, preoblikovati ekonomiju oko sasvim novih vrednosti i načina ponašanja.

Occupy Stockholm, 2011

Nazvaćemo ga postkapitalizam.
Baš poput kraja feudalizma, pre nekih 500 godina, smenu kapitalizma postkapitalizmom će ubrzati eksterni šokovi ali i pojava jednog sasvim novog "tipa" ljudskih bića. I taj proces je već započeo.
Pojavu postkapitalizma omogućavaju tri bitne promene koje donosi razvoj informacionih tehnologija u poslednjih 25 godina:
  1. Kao prvo, smanjena je potreba za radom ljudi, granica između rada i slobodnog vremena nije više tako oštra - što je dovelo do slabljenja odnosa između samog rada, sa jedne, i zarada, sa druge strane. Nadolazeći talas automatizacije trenutno stagnira, jer naša socijalna infrastruktura ne može još uvek da izdrži njegove posledice; taj talas naveliko smanjuje količinu neophodnog ljudskog rada - ne samo radi sopstvenog opstanka, već i kako bi obezbedio mogućnost pristojnog života za sve.
  2. Drugo, informacije podrivaju sposobnost tržišta da formira cene na pravilan način. To je tako jer se tržišna potražnja zasniva na oskudici, dok informacija ima u izobilju. Odbrambeni mehanizam tržišta je da formira monopole (ogromne tehnološke kompanije), na nivou koji nije viđen u poslednjih 200 godina. Pa opet, oni kao takvi ne mogu opstati. Izgradnjom poslovnih modela i deljenjem vrednosti zasnovanih na prisvajanju i privatizovanju informacija koje proizvodi društvo, takve kompanije stvaraju nestabilne korporativne konstrukte koji su u suprotnosti sa najosnovnijom potrebom ljudskog roda - slobodnom razmenom i upotrebom ideja.
  3. Treće, sve je uočljivije spontano uzdizanje udružene proizvodnje: pojavljuju se robe, usluge i organizacije koje više ne igraju po diktatu tržišta i menadžerske hijerarhije. Trenutno najveći informacioni proizvod na svetu - Wikipedia - napravljen je od strane volontera i to potpuno besplatno, ukidajući na taj način monopol u enciklopedijskom biznisu, pritom smanjivši i prihode reklamne industrije za nekih 3 milijarde dolara na godišnjem nivou.
Skoro neprimetno, u nišama i prazninama tržišnog sistema, pojedine oblasti ekonomskog života počinju da se kreću jednim sasvim drugačijim ritmom. Razvile su se paralelne valute, vremenske banke, zadruge i samouprave, a da su ih ekonomisti jedva zapazili, i to u nemalom broju slučajeva baš kao direktan rezultat sloma starih struktura u vremenskom periodu posle krize 2008. godine.
Sve ćete to pronaći ukoliko se malo potrudite. Kada je jedna grčka NVO mapirala sve tamošnje proizvođače hrane, njihove zadruge, alternativne proizvođače, paralelna sredstva plaćanja i lokalne sisteme razmene, pokrenuto je 70 održivih projekata i nekoliko stotina malih inicijativa - od skvotova, deobe zajedničkih auta do besplatnih vrtića za decu. Za ekonomski mejnstrim, sve to zajedno jedva bi se moglo svrstati pod ekonomsku aktivnost - ali baš u tome i jeste poenta. Oni postoje, koliko god to bilo sa zadrškom i neefikasno, jer međusobno trguju postkapitalističkim valutama: slobodnim vremenom, umreženim aktivnostima, besplatnom robom. Sve je to naizgled siromašno, neefikasno pa čak i opasno kao osnova iz koje treba izgraditi kompletnu alternativu globalnom sistemu - baš kao što su to bili novac i krediti u vreme Edvarda III.

Podeliti plodove rada: jedna jabuka samo za probrane, ili svakome po jedna?

Novi vidovi svojine, kreditiranja, zakonskih ugovora - jedna kompletna biznis-subkultura je stvorena u poslednjih 10 godina, koju su mediji nazvali "ekonomija deljenja". Na pojmove poput "zajednička dobra" ili "peer-ekonomija" (prim. proizvodnja i razmena po principu na kome funkcionišu torenti na internetu, direktnom razmenom "peer-to-peer" između korisnika, bez posrednika) možete naleteti svuda, ali retko ko da se zapitao šta sve to znači za sam kapitalizam.
Sve ti mikro projekti mogu predstavljati rešenje za izlazak iz krize - pod uslovom da opstaju, budu promovisani i zaštićeni fundamentalnim promenama onoga što vlade obično čine. Takođe, uspeha nema bez promena i u načinu na koji gledamo na pojmove tehnologije, vlasništva i rada. Samo tako ćemo, kada jednog dana sačinimo sve elemente novog sistema, moći sebi i ostalima da kažemo: "Ovo više nije samo prost mehanizam pukog preživljavanja i rezervni izlaz iz neoliberalnog sveta, ovo je proces nastanka jednog sasvim novog načina života."

#

Kriza iz 2008. godine je zbrisala 13% svetske proizvodnje i 20% svetske trgovine. Globalni razvoj je dobio negativan predznak, na skali na kojoj se sve ispod +3% smatra recesijom. Na Zapadu je kriza trajala duže od one iz 1929-1933; čak i danas, u vreme još uvek bledog oporavka, ona izaziva strah kod mejnstrim ekonomista zbog mogućnosti dugotrajne stagnacije. Naknadni potresi su pokidali dobar deo evropske ekonomije.
Rešenje je potraženo u merama štednje i monetarnim viškovima, ali od toga nema ništa. U zemljama koje su bile najteže pogođene, uništeni su penzioni fondovi, starosna granica za penziju podignuta na 70 godina, a obrazovanje privatizovano tako da se diplomci već danas suočavaju sa doživotnim visokim dugom za sopstveno školovanje. Javne usluge su raskomadane, infrastrukturni projekti stavljeni na čekanje.
Čak i danas, mnogi ljudi ne uspevaju da shvate pravi značenje pojma "štednja". To ne znači provesti 8 godina u smanjenju nepotrebnih troškova, kao što je to bio slučaj u Velikoj Britaniji, ili u socijalnoj katastrofi poput one koja je pogodila Grčku. To znači višedecenijsko obaranje zarada, socijalnih davanja i životnog standarda na Zapadu, sve dok ne dostignu nivo kineske ili indijske srednje klase (koji, inače, polako raste).

Thomas Piketty, tvorac Kapitala za 21. vek:
"Pokret Occupy je bio u pravu, kapitalizam jeste izneverio svet"

U međuvremenu, usled nedostatka bilo kakvih alternativnih modela, polako se stiču uslovi za nastanak nove krize. Realne zarade padaju ili stagniraju u Japanu, južnoj Eurozoni, Britaniji i SAD. Bankarski sistem u senci je ponovo proradio, i već sada je veći nego što je bio 2008. godine. Nova pravila koja su od banaka zahtevala veće rezerve i garancije, već su razvodnjena ili se više ne primenjuju. U međuvremenu, plima svežeg novca je dodatno obogatila onih 1% svetske populacije. Tako se neoliberalizam pretvorio u jedan sistem programiran da periodično povlači katastrofalne poteze. Što je još gore, uništena je 200-godina stara matrica industrijskog kapitalizma po kojoj ekonomska kriza obavezno iznedri nove tehnološke inovacije od kojih svi imaju koristi. Razlog leži u činjenici da je neoliberalizam prvi ekonomski model u poslednja dva veka čiji je uspon zasnovan na smanjenju zarada, rasturanju društvene moći i otpora radničke klase. Kada pogledamo periode razvoja koje su proučavali teoretičari dugih ciklusa - 1850-te u Evropi, tj. 1900-te i 1950-te širom Sveta - samo su organizovani radnički pokreti predstavljali snagu koja je naterala preduzetnike i korporacije da odustanu od pokušaja oživljavanja zastarelih modela poslovanja kroz smanjenje zarada, i primorala ih da se okrenu novim oblicima kapitalizma. Kao rezultat svakog od tih uspona, imali smo sintezu automatizacije, povećanja zarada i potrošnju veće vrednosti.
Danas ne postoji pritisak radničke klase, a tehnologija u središtu aktuelnog talasa inovacija ne zahteva stvaranje potrošnje velike vrednosti, ili ponovno zapošljavanje starih radnika na novim poslovima. Informacije su postale sredstvo za obaranje cena i radnog vremena neophodnog za opstanak života na planeti. Posledica toga je činjenica da je veliki broj pripadnika srednje klase skliznuo u neoludiste. Suočeni sa mogućnošću otvaranja čak i legalnih laboratorija za genetsko kloniranje (svega, pa i ljudi), oni se okreću sitnom privatnom biznisu (otvaraju kafiće, firme za održavanje prostorija, bave se stolarijom) - jer sistem banaka, planiranja i neoliberalne kulture iznad svega obožavaju one koji stvaraju jeftinu robu uz što manje plate i što duže radno vreme. Do inovacija zaista dolazi, ali one do sada nisu pokrenule novi, peti talas razvoja kapitalizma, kako su to toretičari očekivali.
Razlozi za to leže u specifinoj prirodi informacionih tehnologija.

#

Danas smo okruženi ne samo inteligentnim mašinama već i jednim sasvim novim slojem realnosti koji je baziran na informacijama. Uzmimo kao primer jedan putnički avion: kompjuter upravlja njegovim letom; avion je pre toga bio projektovan, testiran i virtuelno sastavljen bezbroj puta; tokom leta, avion u realnom vremenu šalje gomilu informacija i svojim proizvođačima. U njemu sede ljudi koji žmirkaju pred ekrančićima povezanim, u srećnijim zemljama, i na internet. Kada sve to posmatrate sa tla, vidite istu belu metalnu pticu kao iz doba Džejmsa Bonda. Međutim, danas je to istovremeno inteligentna mašina i mrežno čvorište. Danas avion ima informacioni sadržaj koji svetu podaruje podjednako informacionu i fizičku vrednost. Tokom jednog biznis leta, pun putnika koji pilje u Excell ili Powerpoint, njegova kabina se sa puno prava može smatrati za jednu informacionu fabriku.

Nalazimo se na granici postkapitalističke evolucije: utopija ili stvarnost?

Ali, čemu služe i koliko vrede te silne informacije? Odgovor nećete naći u računovodstvu: po modernim računovodstvenim standardima, intelektualnu svojinu je moguće vrednovati samo nagađanjem. Studija SAS Instituta iz 2013. godine, kada su pokušali da odrede finansijsku vrednost podataka, kaže da nisu mogli da preračunaju ni troškove njihovog sakupljanja niti tržišnu vrednost ili potencijalni prihod. Kompanije će moći da objasne svojim akcionarima koliko to njihovi podaci vrede, samo ako primene računovodstveni sistem koji uključuje i neekonomske forme prihoda i rizika. Jednostavno, nešto ne štima u logici koju danas primenjujemo kada određujemo vrednost najvažnije stvari modernog sveta.
Veliki tehnološki napredak početkom 21. veka ne podrazumeva samo nove stvari i procese, već i one stare koji su postale inteligentnije. Informacioni sadržaj proizvoda postaje vredniji od fizičkih predmeta od kojih je sačinjen. Međutim, ta vrednost se odnosi na upotrebljivost, a ne na razmenu ili imovinu. Tokom '90-tih, ekonomisti i tehnolozi su došli na istu ideju: ta nova uloga informacija stvorila je novi, tzv. treći kapitalizam - različit od industrijskog kapitalizma koliko je i on bio od trgovačko-robovlasničkog iz 17. i 18. veka. Međutim, posvađali su se oko toga kako opisati dinamiku tog novog, "kognitivnog" kapitalizma. I to s debelim razlogom: njegova dinamika je suštinski bila nekapitalistička.
Tokom i neposredno po završetku Drugog svetskog rata, ekonomisti su jednostavno informaciju smatrali za "javno dobro". Američka vlada je čak objavila proglas kojim zabranjuje zaradu na patentima, osim od procesa njegove proizvodnje. A onda smo počeli da kapiramo pojam intelektualne svojine. Kenet Erou, guru mejnstrim ekonomije, je 1962. godine rekao da je svrha izuma u slobodnoj tržišnoj ekonomiji stvaranje prava na intelektualnu svojinu: "Upravo zbog mere njihovog uspeha, informacije se premalo koriste".
Ovu istinu možete pronaći u svim do sada kreiranim modelima e-biznisa: monopolizacija i zaštita podataka, prisvajanje slobodnih podataka koji su nastali međusobnom javnom komunikacijom korisnika, komercijalizacija podataka u oblastima gde to ranije nije bio slučaj, "prekopavanje" postojećih podataka radi dobijanja predvidljive vrednosti - uvek i svuda sprečiti da te rezultate koristi bilo ko drugi osim korporacija.
Ukoliko postavimo Erouov princip u suprotnom smeru, njegove revolucionarne implikacije postaju jasnije: ukoliko ekonomija slobodnog tržišta i intelektualna svojina vode "nedovoljnom korišćenju informacija", onda ekonomija zasnovana na potpunom iskorišćenju informacija ne može biti tolerantna prema slobodnom tržištu ili apsolutnim pravima na intelektualnu svojinu.
Poslovni modeli svih savremenih digitalnih giganata su projektovani da sprečavaju obilje informacija.


Pa opet, informacija imamo u izobilju. Informacijska dobra je moguće slobodno kopirati. Jednom kada je nešto sačinjeno, može se copy/paste beskonačno puta umnožavati. Muzička numera i ogromna baza podataka potrebna za konstruisanje putničkog aviona imaju troškove njihove izrade; međutim, troškovi njhovog kopiranja skoro da ne postoje. Dakle, ukoliko uobičajeni mehanizam cena u kapitalizmu tokom vremena preovlada, njegova cena će takođe pasti na nulu. Ekonomija se u poslednjih 25 godina borila protiv tog problema: sve mejnstrim ekonomije potekle su iz stanja oskudice, ali najdinamičnija sila modernog sveta je nabujala i "želi da bude slobodna" (Stjuart Brend).
Paralelno sa svetom monopolizovanih informacija i nadzora koji su stvorile korporacije i vlade, postoji i jedna drugačija dinamika koja raste oko informacija: informacije su društveno dobro, slobodne u trenutku upotrebe, nesposobne da budu u nečijem vlasništvu, da budu eksploatisane, da imaju cenu. Ekonomisti i biznis gurui su pokušali da naprave okvir za razumevanje dinamike jedne ekonomije zasnovane na obilju informacija koje su u vlasništvu društva. Međutim, sve to je već bio zamislio jedan ekonomista iz 19. veka, u doba telegrafa i parnih mašina.
Njegovo ime je - Karl Marks.



Kentiš Taun, London, jednog februara 1858. oko 4 sata izjutra...
Marks je dosta tražen u Nemačkoj, pa puno radi zapisujući svoje misaone oglede i teze. Kada su ceo vek kasnije konačno uspeli da pročitaju tekst koji je on te noći napisao, levičarski intelektualci su bili prinuđeni da priznaju kako to "osporava svaku dosadašnju ozbiljnu interpretaciju Marksa". Marks je tekst nazvao "Komad o mašinama", i u njemu zamišlja ekonomiju u kojoj je glavna uloga mašina da proizvode a glavna uloga ljudi da nadziru. On je jasno naglasio da u takvoj ekonomiji informacija predstavlja glavnu proizvodnu snagu. Proizvodna moć takvih mašina - baš kao i kod automatska predilice za pamuk, telegrafa ili parne lokomotive - ne bi zavisila od količine rada uložene u njihovu proizvodnju, već od nivoa znanja celokupnog društva. Organizacija i znanje, drugim rečima, dali su veći doprinos proizvodnim snagama nego što je to slučaj a radom uloženim u pravljenje i upravljanje tim mašinama.
Kada u obzir uzmemo ono u šta se marksizam pretvorio - teoriju o eksploataciji zasnovanoj na krađi radnog vremena - gornja izjava je zaista revolucionarna. Ona ukazuje da, kada jednom znanje postane punopravno priznata proizvodna snaga i nadmaši stvaran rad uložen u proizvodnju mašina, glavno pitanje više neće biti "plate ili profit" već ko kontroliše ono što je Marks nazvao "moć znanja".
U privredi u kojoj mašine obavljaju najveći deo posla, znanje zaključano u tim mašinama mora postati, po Marksu, podruštvljeno - opšte, slobodno i zajedničko. Na kraju tog svog noćnog ogleda, Marks zamišlja krajnju tačku tog puta: stvaranje "idealne mašine", čiji je rok trajanja beskonačan i koja ne košta ništa. Takva mašina, koju bi bilo moguće besplatno napraviti, ne bi dodavala nikakvu vrednost proizvodnim procesima i ubrzano bi, već kroz nekoliko računovodstvenih ciklusa, dovela do smanjenja troškova cena, profita i radne snage svega što bi bilo dovedeno u vezu s njom. Kada počnemo na informacije da gledamo kao na fizičke stvari, da je softver zapravo mašina, i da cena skladištenja, protoka i obrade eksponencijalno pada, vrednost ove Marksove ideje postaje vrlo jasna. Danas smo okruženi takvim mašinama, koje ne koštaju ništa i koje bi mogle da traju večito, ukoliko bi mi to želeli.
Ovaj Marksov rad je bio objavljen tek sredinom 20. veka; u njemu on zamišlja situaciju gde se sve informacije sakupljaju, čuvaju i dele u nečemo što je on nazvao "opšti intelekt" - opšti svetski um na koji svako može da se poveže putem socijalnog znanja, u kome svaki napredak ide u korist svih. Ukratko, on je zamislio nešto što je približno nalik infomacionoj ekonomiji u kojoj danas živimo. Tada je zapisao da će to "oduvati kapitalizam".


#

Sa promenom terena na kome se odvija svetska ekonomska utakmica, nestao je i stari put kojim su levičari 20. veka zamišljali da će izaći iz kapitalizma.
Međutim, otvorio se jedan potpuno nov. Zajednička proizvodnja, uz upotrebu umrežene tehnologije radi stvaranja dobara i usluga koje funkcionišu samo ako su slobodne ili su deljene, definiše pravac prevazilaženja tržišne ekonomije. Biće neophodno da država stvori okvire za tako nešto - baš onako kako je to uradila početkom 19. veka u korist fabričkog rada, čvrstih valuta i slobodnog tržišta. Postkapitalizam i tržište će verovatno još decenijama koegzistirati, ali glavne promene su se već dogodile i žive.
Te mreže obnavljaju granularnost u postkapitalizmu, zato što mogu predstavljati osnovu netržišnog sistema koji se sam umnožava, i kome uopšte nije potrebno da bude iznova stvaran svakog jutra na ekranu kompjutera nekog Nadzornika.
Ta tranzicija će obuhvatiti državu, tržište i zajedničku proizvodnju izvan tržišta. Da bi do toga došlo, ceo levičarski projekat (od protestnih grupa do socijaldemokratskih i liberalnih mejnstrim partija) moraće da bude rekonfigurisan. U stvari, kada ljudi jednom shvate logiku postkapitalističke tranzicije, takve ideje više neće predstavljati "zabran" levice, već jednog daleko šireg pokreta koji će morati u potpunosti da bude iznova labeliran.


Manuel Castells: Kako su savremeni politički pokreti zauzeli urbani i kibernetski prostor

Ko to može da uradi? Po starom levičarskom projektu, to je mogla industrijska radnička klasa. Pre dva veka, radikalni novinar Džon Telvol je upozoravao tadašnje graditelje fabrika po Engleskoj da zapravo grade jednu novu i opasnu formu demokratije: "Svaka velika radionica i fabrika predstavljaju neku vrstu političkog društva, koje nijedan parlamentarni akt neće moći da ućutka niti sud da rasturi."
Danas je celokupno društvo kao jedna fabrika; svi učestvujemo u stvaranju i umnožavanju brendova, normi i institucija koje nas okružuju. U isto vreme, komunikacione mreže od vitalnog značaja za svakodnevne poslove i profit, bruje od deljivog znanja ali i nezadovoljstva. Poput radionica od pre 200 godina, danas su te mreže ono što se "ne može ućutkati i rasturiti."
Naravno, države u bilo kom trenu mogu da obore Fejsbuk, Tviter pa čak i ceo internet i mreže mobilne telefonije u kriznim situacijama, i da tako parališu i ekonomiju. Mogu oni da memorišu i nadziru i svaki kilobajt informacija koje proizvodimo. Međutim, oni ne mogu ponovo da nametnu hijerarhijsko društvo od pre 50 godina kojim je upravljano propagandom i neznanjem (kao što je to bio slučaj u Kini, Severnoj Koreji ili Iranu), a da pritom ne budu eliminisani neki od ključnih elemenata savremenog života. Po sociologu Manuelu Kastelsu, to bi bilo kao da pokušate de-elektrifikaciju jedne cele zemlje. Kreiranjem miliona umreženih ljudskih jedinki, finansijski eksploatisanih ali na samo jedan klik miša udaljenih od celokupnog znanja ljudskog roda, taj info-kapitalizam je zapravo kreirao novog nosioca istorijskih promena: obrazovana i povezana ljudska bića.


#

Ovde se radi o nečem većem od puke ekonomske tranzicije. Naravno da postoje paralelni i hitniji zadaci, poput dekarbonizacije planete ili suočavanja sa demografskim i fiskalnim tempiranim bombama. Skoncentrišimo se ipak na ekonomsku tranziciju koju su inicirale informacije, jer je ona do sada bila gurana postrance. P2P ekonomija je bila gurana pod tepih i proglašavana za opsesiju vizionara, dok su se "velike zverke" ekonomskog levičarenja uporno držale kritike štednje. U stvari, na terenu - u zemljama poput Grčke - otpor merama štednje i "umrežavanju koje ne možete definisati" (kako to reče jedan od aktivista) idu ruku pod ruku. Koncept postkapitalizma, iznad svega, podrazumeva nove forme ljudskog ponašanja, i to one koje bi konvencionalni ekonomisti teško priznali za relevantne.



Dakle, kako bi smo mogli da vizuelno prikažemo buduću tranziciju? Jedina koherentna paralela koju imamo je zamena feudalizma kapitalizmom - i zahvaljujući radu epidemiologa, genetičara i analitičara, danas o toj tranziciji znamo daleko više nego pre 50 godina, kada je cela ta tema bila u "vlasništvu" samo društvenih nauka. Ono što prvo moramo prepoznati je činjenica da su različiti proizvodni modeli bili izgrađeni oko različitih stvari. Strukura feudalnog ekonomskog sistema bila je zasnovana na obligacionim običajima i zakonima. Struktura kapitalizma je čisto ekonomska: zasnovana na tržištu. Na ovaj način možemo predvideti da postkapitalizam (čiji je preduslov obilje) neće biti samo modifikovani oblik jednog složenog tržišnog društva. Trenutno, jedino što možemo za početak jeste da se držimo pozitivne vizije kako bi ono moglo da izgleda.
Naravno, ovo nije način da se izbegne odgovor na pitanje: Da li je moguće definisati opšte ekonomske parametre postkapitalističkog društva, npr. do 2075. godine? Ukoliko struktura takvog društva bude izgrađena oko oslobađanja ljudi, a ne ekonomije, zaista se može desiti da nepredvidive stvari utiču na njegovo oblikovanje.
Šekspir je 1600. zapisao, da je tržište očigledno uzrokovalo nove vrste ponašanja i morala. Analogno tome, najočigledniju "ekonomsku" stvar za nekog Šekspira iz 2075. predstavljao bi potpuni preokret u rodnim odnosima, seksualnosti ili zdravstvu. Tada možda uopšte neće biti pisaca: možda će se promeniti sama priroda medija koje koristimo da pričamo priče - baš onako kako je izgradnja prvih javnih pozorišta izmenila Elizabetijanski London.
Porazmislite npr. o razlikama između Horacija u Šekspirovom "Hamletu", i Danijela Dojsa u Dikensovom "Malom Doritu". Obojica sa sobom nose karakterističnu opsesiju svoga doba: Horacije je opsednut humanističkom filozofijom, Dojs patentiranjem svog izuma. Kod Šekspira ne bi mogao da postoji lik poput Dojsa; takav bi, u najboljem slučaju, dobio sitnu ulogu nekog komičnog lika iz radničkih slojeva. Pa opet, u vreme kada je Dikens opisao Dojsa, većina njegovih čitalaca je poznavala nekog njemu sličnog. Baš kao što Šekspir nikako nije mogao da izmisli lik Dojsa, tako ni mi ne možemo da zamislimo kakav će tip ljudskih bića stvoriti društvo jednom kada ekonomija prestane da bude centralna tačka oko koje se vrti sav život. Međutim, već možemo da vidimo prve znake toga u ponašanju mladih ljudi koji raskidaju predrasude iz 20. veka o seksualnosti, radu, kreativnosti i njima samima.
Feudalni model poljoprivrede se sukobio, prvo, sa ograničenjima životne sredine pa zatim sa ogromnim eksternim, demografskim šokom koji je donela Crna smrt: preživelo je premalo radnika koji bi obrađivali zemlju, što je podiglo njihove nadnice; zastareli feudalni obligacioni sistem to nije mogao da izdrži. Nedostatak radne snage je pokrenuo brži proces tehnoloških inovacija. Nove tehnologije su postale podrška usponu trgovačkog kapitalizma, stimulisale trgovinu (štamparije, računovodstvo), nastanak trgovinskih dobara (rudarstvo, kompas, brzi brodovi) i produktivnosti (matematika i druge naučne metode).
U ovom procesu je sve vreme bilo prisutno nešto što je izgledalo sporedno u odnosu na stari sistem - novac i kredit - ali kome je zapravo bilo suđeno da postane osnova novog sistema. U feudalizmu su mnogi zakoni i običaji bili oblikovani tako da ignorišu novac; kredit je u poznom feudalizmu smatran za greh. I tako, kada su novac i krediti probili te barijere i stvorili tržišni sistem, to je izgedalo kao prava revolucija. Potom je novom sistemu energiju dalo otkriće gotovo neograničenih slobodnih prirodnih bogatstava u obe Amerike. Kombinacija svih ovih faktora je okupila grupacije ljudi marginalizovanih u feudalizmu - humaniste, naučnike, zanatlije, pravnike, radikalne propovednike i boemske pisce poput Šekspira - i uzdigla ih na čelo ove društvene transformacije. U ključnim trenucima, mada s početka uzdržano, sama država je umesto onemogućavanja krenula da te promene promoviše.
Danas, mejnstrim ekonomisti jedva prihvataju da su informacije ono što razjeda kapitalizam. Većina zakona koji se tiču informacija daju za pravo korporacijama da ih gomilaju, a državi da im neometano pristupa bez obzira na ljudska prava njenih građana. Ekvivalent štamparske prese i naučnog metoda predstavljaju informacione tehnologije i njihov upliv u sve ostale tehnologije - od genetike, preko zdravstvene zaštite, poljoprivrede, pa do filmske industrije - u kojima ubrzano smanjuje sve troškove.
Savremeni ekvivalent duge stagnacije poznog feudalizma predstavlja zaustavljena treća industrijska revolucija, gde smo umesto ubrzanog automatizovanog razvoja svedeni na stvaranje nečega što Dejvid Greber zove "sranje od posla" koji je slabo plaćen. Usled toga mnoge ekonomije stagniraju.



Šta bi bio ekvivalent novih izvora slobodnih bogatstava? Pa, ne radi se baš o bogatstvu: to su "eksternalije" - besplatne stvari i blagostanje nastalo usled umrežene interakcije. To je porast vantržišne proizvodnje, informacija koje nisu ničije vlasništvo, preduzeća bez menadžmenta. Francuski ekonomista Jan Mulije-Butan kaže da je internet "i brod i okean" kada posmatramo moderni ekvivalent otkrića Novog sveta. Zapravo, internet je i brod i kompas i okean i zlato.
Savremeni eksterni šokovi su očigledni: iscrpljenost energetskih izvora, klimatske promene, starenje populacije i migracije. Sve to menja dinamiku kapitalizma čineći ga nefunkcionalnim na duge staze. Naravno, sve to još uvek nema isti efekat kao Crna smrt - ali, kako smo to već videli u Nju Orleansu 2005. godine, nije potrebna bubonička kuga da razori društveni poredak i funkcionalnu infrastrukturu jednog finansijski kompleksnog ali i osiromašenog društva.
Kada tranziciju posmatramo na ovaj način, više ne postoji potreba za superkompjuterizovanim Petogodišnjim planom - već za projektom čiji cilj treba da bude ekspanzija tih tehnologija, biznis modela i ponašanja koji rasturaju snage tržišta, podruštvljavaju znanje, brišu potrebu za ljudskim radom i guraju ekonomiju ka izobilju. Nazvaćemo sve to "Projekat Nula", zato što su njegovi ciljevi: energetski sistem bez fosilnih goriva; proizvodnja mašina, proizvoda i usluga bez marginalnih troškova; smanjenje neophodnog radnog vremena na nivo što je moguće bliže nuli.
Većina levičara iz 20. veka veruje kako oni nisu imali sve pogodnosti upravljane tranzicije: za njih je to bila stvar vere kako ništa od budućeg sistema ne može da postoji unutar starog - iako je radnička klasa oduvek pokušavala da stvori jedan drugačiji život unutar i "uprkos" kapitalizmu. Kao rezultat toga, u trenutku kada je postalo jasno da je propao sovjetski model tranzicije, savremena levica je postala preokupirana prostim suprotstavljanjem stvarima poput privatizacije zdravstva, antisindikalnih zakona, frekinga... spisak toga je poduži.
Logičan fokus pristalica postkapitalizma predstavlja izgradnja alternativa unutar samog sistema; upotreba državne moći na radikalan i remetilački način; usmeravanje svih aktivnosti ka tranziciji namesto puke odbrane od elemenata starog sistema. Moramo da naučimo šta je hitno a šta bitno, i da se te dve stvari ponekad ne poklapaju.

#

Moć mašte će postati kritična. U informacionom društvu, nema odbacivanja misli, debata ili snova - bez obzira da li su nastali u nekom šatoru, zatvorskoj ćeliji ili za stonim fudbalom u nekoj startap kompaniji.
Kao i kod virtuelne proizvodnje, u tranziciji ka postkapitalizmu rad obavljen u projektnoj fazi može da smanji greške u implementacionoj fazi. Poput softvera, i dizajniranje postkapitalističkog sveta može biti modularno. Različiti ljudi mogu na njemu da rade sa različitih mesta, različitom brzinom, relativno nezavisni jedni od drugih. Ako bi nešto bilo zgodno da nastane sasvim besplatno, onda bi to bila jedna globalna institucija koja bi se bavila modeliranjem kapitalizma na korektan način: jedan "open-source" model kompletne ekonomije, zvaničan, siv i crn. Svaki eksperiment oproban u tom modelu bi ga obogaćivao; to bi bio pravi "open source" sa velikim brojem podataka, poput najsloženijih klimatskih modela.
Glavna kontradiktornost današnjice leži između mogućnosti obilja slobodnih dobara i informacija sa jedne, i sistema monopola, banaka i vlada koji se trude da stvari zadrže privatnim, oskudnim i komercijalnim, sa druge strane. Sve se svodi na sukob između mreže i hijerarhije: između starih oblika društva izvajanih oko kapitalizma i onih novih, koji ukazuju na ono što sledi.



Da li je utopija ako verujemo da se već nalazimo na granici postkapitalističke evolucije? Živimo u svetu u kome su istopolni brakovi realnost, u kome je kontracepcija za samo 50 godina prosečnu pripadnicu radničke klase načinila slobodnijom od najluđe libertinke iz Blumsberi ere. Pa zašto nam je, onda, toliko teško da zamislimo i ekonomsku slobodu?
Problem je u elitama - odvojenim od ostatka sveta neprobojnim staklima svojih tamnih limuzina - čiji projekat izgleda beznadežan koliko i onaj milenijumskih sekti iz 19. veka. Demokratija koju sprovode policijski odredi za razbijanje demonstracija, korumpirani političari, novine koje kontrolišu magnati i država koja nadzire i špijunira svoje građane - sve to izgleda podjednako lažno i krhko poput Istočne Nemačke pre 30 godina.
Istorija čovečanstva beleži i mogućnost negativnog ishoda, koja nas proganja u filmovima o zombijima ili katastrofama, u filmskim postapokaliptičnim pustarama (poput "The Road" i "Elysium"). Ali, zašto ne bi smo umesto toga stvorili sliku idealnog života, sagrađenog na obilju informacija, nehijerarhijskom radu i razdvajanju posla od plata?
Milioni ljudi počinju da shvataju kako im je bio prodat san koji je u suprotnosti sa onim što stvarnost zaista može da im pruži. Njihova reakcija na to je gnev - i povlačenje ka nacionalnim oblicima kapitalizma, što samo može da dovede do cepanja sveta. Posmatrajući ih kako nastaju, od pro-Grexit levih frakcija Sirize pa do Nacionalnog fronta i američkih desničarskih izolacionista, dobijamo utisak kao da su postale stvarne noćne more koje smo imali u vreme krize vezane za kolaps kompanije "Braća Leman".
Potrebno nam mnogo više od gomile utopijskih snova i malih horizontalnih projekata. Potrebni su nam projekti zasnovani na razumu, dokazima i proverljivom dizajnu, koji ne zavise od istorije i koji su održivi od strane same planete. Potrebno je da sa time i dalje nastavimo.

The Guardian (17.07.2015): The end of capitalism has begun
Paul Mason: "PostCapitalism - A Guide to our Future" (Penguin Books)
The Guardian (21.03.2015): David Graeber "So many people spend their working lives doing jobs they think unnecessary"
Anonymous HQ (21.07.2015): Is the end of capitalism upon us?
The Peer Economy
Wikipedia: Social peer-to-peer processes 
The Corbett Report: Episode 303. Solutions - The Peer-to-Peer Economy
Investopedia: Peer-to-Peer (P2P) Economy
Investopedia: Sharing Economy
The People Who Share: What is the Sharing Economy?

***
Švedska se u vreme vlasti moderata Karla Bilta, iako nije imala krizu, preventivno zaletela u gore spomenute mere: vaučerizovani diplomci su danas dokazano manje obrazovani nego pre, jer jurcaju prvenstveno za diplomama i poslom umesto za znanjem; starosna penziona granica je dignuta na 70 godina; penzioni fondovi su dovoljno dobro bili ranije organizovani da se brzo ne raspadnu, ali... Sve je to dovelo do pada umerenjaka sa vlasti, ali problemi činjenično postoje pa se sadašnje vlasti dovijaju eksperimentima poput 4-dnevne radne nedelje ili 7-časovnog radnog vremena, ne bi li nekako sprečili pad standarda. Javne usluge su, na sreću, zadržane u državnom dometu uz jasno definisana pravila javno-privatnog partnerstva (i bespogovorne sankcije za nepoštovanje istih), infrastruktura je javno dobro i takvom se i dalje ima smatrati. Tako je bilo u Švedskoj, daleko gore u Grčkoj, Španiji, Portugalu ili Irskoj. Nije baš jasno kako se to Irska uklapa u idiotariju o "južnjačkim lenčugama", ali to je sve ionako samo floskula odavno sažvakana i bez ukusa.
Na Srbiju ne treba ni trošiti reči, jer ono što je Dinkić započeo 2008. (američkim merama rešavati krizu u Srbiji, koja je dublja i duža od svetske) svom snagom nastavljaju svi koji potom žuljaju fotelje u Nemanjinoj. Svi - demokrate, socijalisti, naprednjaci, liberali, četnici, nacionalisti... uključujuči i Radulovića i njegovu kolaboraciju prilikom uvaljivanja izmena u radnom i privatizacionom zakonodavstvu, koje stvaraju osnovu baš za spomenute "mere" izlaska iz krize, a koje služe samo za spašavanje kapitala stranih banaka (i satiranje domaćih), kao i mužu ono malo preostalih prirodnih, industrijskih i infrastrukturnih resursa u Srbiji. Srbija nije toliko bitna kao tržište (ovde se kapital "vadi" po principu naftnih platformi, buši i crpi dok ima šta, pa onda otplutaj na sledeće nalazište, a domoroci neka sami posle sakupljaju mrtve ribe, ptice i naftu sa obala), nije čak ni za samu ekonomsku nauku, koliko kao deo opšteg oglednog dobra u kome je apsolutni prioritet sprečiti ne restauraciju komunizma ili "socijalne države blagostanja", već baš - postkapitalizam.



Ili da se odmah prebacimo u svet Gibsonove cyberpunk VR-budućnosti: prekvalifikujemo u lo-teke, Džoni Mnemonike i kauboje konzole, posadimo Divlje palme, popalimo Kromu ili Crni LED sprži nas. Napravimo neki novi društveni poredak, nazovemo ga Neuromancijalizam.

Dejzi, Dejzi...

$
0
0

Kako Discovery javlja, u japanskom gradu Nasušiobara veoma je česta pojava deformisanih primeraka belih rada (engl. daisy), što mnogi povezuju sa curenjem radijacije iz reaktora u Fukušimi koji je bio oštećen posle zemljotresa i cunamija 2011. godine. Biljke izgledaju kao da im je više stabljika sraslo u jedan cvet, tj. kao da jedna stabljika ima više ukrštenih cvetova istovremeno. Neki od deformisanoh primeraka podsećaju na usne.


Botaničari smatraju da razlog tome nije radijacija, već da se radi o prirodnoj pojavi koju stručno nazivaju "fašijacija" (lat. fasciation, engl. cresting = grbavost), usled koje dolazi do nenormalnog rasta i izgleda cele biljke ili samo nekih njenih delova, te da ta pojava nije japanska ekskluziva već da je ima (mada retko)širom planete. Kao razlog deformacije najčešće se javlja hormonalni poremećaj, mada mogu da utiču i genetske mutacije, bakterijske, gljivične i virusne infekcije, čak i prirodno okruženje.


OK, kad su već toliko pametni ovi iz Diskaverija, hajde onda neka lepo objasne šta je uzrok srpske fašijacije, mutacije koja je pogodila našu Dejzi: overdoza radikalne radijacije ili napredni hormonalni disbalans?
Dok od njih ne dobijemo zvaničan odgovor, i dalje ćemo se držati poznate, mile & tako nam drage, stare dobre srbopalanačke fašizacije. Nema potrebe da uvozimo strane boleštine samo zbog jednog slova razlike. I domaćih nam je preko glave.
Svom snagom.


Ima ga svako

$
0
0

"Vodio sam puno razgovora i razmenjivao mejlove sa studentima poslednjih nekoliko godina, tokom kojih su se oni naljutili svaki put kada bih im ukazao da kada jednostavno kažu ovo je moje mišljenje to ne znači da, po pitanju teme na koju se ta izjava odnosi, jednostavno uopšte nisu u pravu. Još uvek me zbunjuje činjenica da neki od njih samo na osnovu te četiri reči sebi daju za pravo na potonje beskonačno proseravanje. Ono što me posebno plaši je to što neki studenti smatraju kako obrazovanje koje opovrgava njihove stavove zapravo predstavlja napad na njihova ubeđenja."

- prof. Mik Kalen (koledž Lejk Kaunti u Ilinoju, SAD)


Provodeći u raspravama na internetu mnogo više vremena nego što bi to bilo bezopasno po zdravlje, možemo doći do zaključka kako je "mišljenje" reč koja posle svega stvara najviše nelagode. Mišljenje, ili još gore "ubeđenje", predstavlja masku za svaku loše postavljenu napomenu koja potom burgija kroz društvene mreže. Uobičajeno se smatra, tako su nas učili, da mišljenje ne može biti pogrešno. Verovatno je svakome od nas otac rekao otprilike tako nešto, i u najužem smislu to jeste istina. Međutim, pre nego što čučnete iza svog "Štita Mišljenja", prvo se zapitajte sledeća dva pitanja:
  1. Da li se zaista radi o mišljenju?
  2. Ukoliko jeste, da li je ono zasnovano na nekim informacijama i zašto ga se držite?
Evo male pomoći oko prvog pitanja.
Mišljenje predstavlja sposobnost prosuđivanja nečega: "crna je moja omiljena boja", "mislim da nana ima užasan ukus", "dr. Who je najbolja TV serija"... Sve su to razna mišljenja. Ona mogu biti jedinstvena i samo naša ili čak masovno prihvaćena među ljudima, ali sva imaju nešto zajedničko: ne mogu se potvrditi izvan činjenica u koje veruje onaj ko to mišljenje ima.
Nema ničeg lošeg kada se radi o mišljenjima ovakvog tipa. Problem se javlja kada ljudi svoje mišljenje zasnivaju na zabludama. Ukoliko mislite da vakcine izazivaju autizam, vi zapravo tvrdite nešto što je činjenično pogrešno, a nije mišljenje. Činjenica da i posle svega vi i dalje u to verujete, vašu zabludu ne uvrštava među mišljenja koja imaju težinu, baš kao što ni činjenica da i mnogi drugi imaju isto takvo mišljenje ne doprinosi njegovoj validnosti.
TV voditelj Džon Oliver se u svojoj emisiji pozvao na Galupovo istraživanje po kome jedna četvrtina Amerikanaca uopšte ne veruje da postoje klimatske promene, dodavši:
"Koga bre zabole za to? Činjenica je da vam uopšte ne treba nečije mišljenje. Pa komotno ste mogli da vršite anketu sa pitanjima tipa Koji je broj veći, 15 ili 5?, Da li sove stvarno postoje? ili Da li su ovo šeširi?"
Nešto slično se dogodilo nedavno, kada je pitanje zastave Konfederacije počelo da kruži na sve strane. Možda ste mišljenja kako ropstvo nije predstavljalo glavni uzrok Američkog građanskog rata, ali u teksaškoj Deklaraciji o razlozima secesije (1861) ropstvo se spominje 21 put. Ljudska prava spomenuta su samo 6 puta, od toga u samo jednoj rečenici u kojoj se ne spominju ni ropstvo niti koliko su puta gori ti divni belci u odnosu na crnce. Treba li uopšte podsećati da još uvek postoje oni koji su mišljenja kako je Holokaust izmišljotina, i da taj njihov stav nema apsolutno nikakve veze sa realnošću?

Aušvic-Birkenau: Masa ljudi je bila pobijena, bez obzira na nečije mišljenje o tome

Naravno, ponekad su naučni ili istorijski podaci netačni, nejasni ili postoji potreba za daljim istraživanjima. Svako zna da se voda širi prilikom zamrzavanja (tj. povećava zapreminu prostora koju zauzima ista količina na normalnoj temperaturi). Da li znate zašto, kada se bukvalno ništa drugo na ovom svetu ne ponaša tako? Nemate pojma, baš kao što ni nauka nema odgovor na to pitanje. Evo još jednog pitanja: Koje su rase bili drevni Egipćani? Istoričari još uvek nisu postigli konsenzus oko ovog pitanja, a staroegipatska umetnost je previše stilizovana da bi u njoj pronašli odgovor.
Teme poput ovih predstavljaju onu vrstu stvari koje su zrele za formiranje mišljenja o njima. Voda se širi prilikom zamrzavanja zbog oblika njenog molekula. Egipćani su raseljeni pripadnici afričke crne rase, koji su se naselili duž toka reke Nil. U ovom slučaju, mišljenje može da predstavlja uporište jednog još daljeg i dubljeg razumevanja, ukoliko ima još prostora za tako nešto. Tu ne postoji verifikacija, samo nagađanje - na jedan, nadajmo se, obrazovan način.
Tu dolazimo do drugog pitanja - da li je vaše mišljenje potkrepljeno nekim informacijama, i zašto verujete u to? Iako, tehnički gledano, ovakvi stavovi ne mogu biti pogrešni, moguće je da ne vrede zato što su tanki po svojoj strukturi.

Evo primera:


Recimo da smo sreli nekog fana serije dr. Who, i da on u toj ulozi od svih glumaca najviše voli Dejvida Tenanta. Za sada - ništa sporno. Međutim, nakon nekog vremena provedenog u diskusiji sa njim, taj obožavalac serije izjavi kako zapravo nije gledao nijednu epizodu snimljenu pre 2005. godine, niti je slušao radio verziju iste serije. Pa, moguće je da bi mu Dejvid Tenant i dalje bio omiljeni glumac čak i da jeste gledao ili čuo stare epizode, baš kao što je moguće da bi tada to mogao da bude Tom Bejker, Pol Megan ili neko treći.
U savršenom svetu bi neko na sve ovo mogao da jednostavno komentariše: "Pa, Dejvid Tenant mi se najviše sviđa od svih koje sam gledao." Postoji puno razloga zašto neko nije odgledao starije epizode te serije. Recimo da nisu baš sve okačene na Netflix, iako ih tamo ima zaista puno, radio drame možda koštaju još više itd. Jednostavno, steći ograničeno mišljenje na osnovu ograničenog skupa informacija, predstavlja sasvim prirodnu stvar.
Međutim, ovu idilu remeti pokušaj predstavljanja ograničenog skupa informacija većim nego što to on stvarno jeste. Postoji "određena" razlika između onoga u šta verujete i onoga o čemu nemate pojma. Lako je, na primer, poverovati u tvrdnju da se belci suočavaju sa istom količinom diskriminacije kao i crnci, ali samo pod uslovom da nemate blage veze po pitanju stope nezaposlenosti crnaca u odnosu na belce, ili ne znate podatak da su od 500 izvršnih direktora kompanije Fortune samo njih 5 crnci. Šta tek reći na činjenicu da su od dosadašnja 43 predsednika SAD njih 42,5 bili belci?


Drugim rečima, formiranje mišljenja možete posmatrati kao neki balončić, i u prvih par decenija našeg života svi mi to radimo tako. Međutim, vrlo često u životu dođemo u situaciju da odemo u "beli svet" i tamo otkrijemo kako ono što smo smatrali za mišljenje dobro potkovano informacijama zapravo predstavlja samo malu zamisao zasnovanu na nešto podataka i ličnim osećanjima. Ispostaviće se da su mnoga naša mišljenja zapravo samo neinformisanost ili su u potpunosti pogrešna. Zaista, to što ste u njih verovali uopšte ih ne čini validnim ili vrednim, i apsolutno niko nije dužan da poštuje vaše gledište samo zato što je ono vaše.
Možete da pogrešite ili da nešto ne znate - to se dešava svakome. Međutim, realnost pet para ne daje za to što "osećate". Jednostavno, obrazovanje ne postoji da bi nekoga proganjalo. Oni koji su dezinformisani, ni po kom osnovu ne predstavljaju etničku manjinu koju neko ugnjetava.
Šta sad pa to znači?
Da li je, na primer, "planiranje porodice" (čitaj: abortus) zapravo seckanje mrtvih beba i prodavanje njihovih delića za debele pare? Ne, to nema blage veze sa onim što se zaista dešava. I da, to nije mišljenje - jednostavno, niste u pravu.


***
Stvarno, dokle bre više ti blogpostovi sa "američkom" tematikom? Gde je tu domaća, palanačka muka?!
Sledeći put kada budete ovakvog mišljenja, prethodno porazmislite otkud to da podržavate domaće "mozgove", tako stručne za spašavanje iz krize u čijem su nastanku i opstanku lično debelo saučestvovali (svi, od Miloševića, preko Dinkića do Vučića), koji kao dobitnu formulu izlaska iz krize jedino uvaljuju onu - američku: država mora da subvencioniše opstanak samo velikih banaka i korporacija, a ostali mogu da slobodnotržišno pocrkaju kroz lapot-privatizacije, štednju i ostale racionalizacije. Btw. baš tim potezom su SAD postale najveća marksistička zemlja na svetu, sviđalo se to domaćim "tumačima" poznog kapitalizma ili ne. Porazmislite i otkud to da je u Srbiji zastava Konfederacije iz američkog građanskog rata omiljenija nego kod većine američkih građana? I kako to da je mišljenje domaćih antilevičarskih (neo)liberala favorizacija Hilari Klinton kao kandidatkinje za budućeg američkog predsednika, iako su tamošnji protivnici mišljenja da je ona "levičarka" (kako da ne... levom rukom češe desno uvo i slično)? Ili, kako to da kada neko ovde kaže "Zapad" ili "Istok", jedna polovina Srbije prvo pomisli na Ameriku a druga polovina odmah piša firnajz na Rusiju, iako su Ameri Rusima i na zapadu i na istoku?
Btw. ova poslednja izjava zaista jeste mišljenje a ne "mišljenje", jer predstavlja realnu, geografsku činjenicu.


I još nešto:
Kada sledeći put, povodom "slučaja Radovan Nenadić", budete jednog od sledećih mišljenja - "on mrzi kralja" (koje to republike?), "što mali udaraš na najslabiju tačku pravosuđa, što ne udariš na korupciju i tajkune" (klasičan SNSepuku, ali bot to još uvek ne zna), "aha, prećutao je da je volonter!" (nije, već je pripravnik), "ovo je čista politizacija i još jedan pokušaj napada na Vladu" (...) i ostale baljezgarije koje dokazuju tvrdnju sa gornje slike - vodite računa da vam krokodilske suze za ovim bitangama na vlasti ne natope tastaturu kompjutera, ista crkne a vi posle ostanete bez sredstva za sticanje dnevnog sendviča od pohovane botovine začinjenog bajčetinskim travama. Bez kompjutera više nećete moći da budete botovi. Mišljenje ili ne - to je činjenica.


U pravu je bio stari dobri inspektor Kalahan:
"Mišljenje je kao dupe, ima ga svako."

Dva naličja iste obrazine

$
0
0

Nikada mi nisu bili jasni neki ateisti, jako zabrinuti za svoje horoskope. Pa opet, to je isto kao kada ti i takvi (ate)isti iskazuju poštovanje ili divljenje prema monarhiji i plemstvu (u smislu nasleđenih titula). Otkud to da ateisti podržavaju takvu instituciju?


1. Odakle nam kraljevi

Alfa-mužjaci, kolektivna odbrana, rasprave i donošenje odluka o zajedničkim pitanjima itd. - pomenuto se kreće u domenu pretpostavki sve dok kopajući ne natrčimo na nastanak prve veće ljudske zajednice. Nema zvaničnih dokaza o postojanju institucije kraljeva pre toga. Čak ni u malim ljudskim zajednicama, datiranim u vreme oko 4500 godina pre nove ere (procene ovog doba variraju) nema čvrstih dokaza, u arheološkom smislu, o postojanju nečega što bi nauka mogla da okarakteriše kao "palata" ili "duhovni centar". Oba su nastala otprilike u isto vreme, organizovana religija i organizovana hijerarhija. Nastankom i razvojem pisma, u Sumeru oko 3500 god. PNE, već nailazimo na zapise o tome kako kraljevi imaju božansko poreklo (poput starog Egipta, gde su kraljevi bili inkarnacija boga Horusa), ili su od bogova imenovani (u Sumeru, Akadu ili Asiriji), ili su stekli "poverenje nebesko" (poput kineske dinastije Žu, koja je oko 1046. god. PNE taj "koncept" smislila kao izgovor za zbacivanje dinastije Šang sa vlasti). Kraljevski status povezan sa božanskim opstajao je u nekim zemljama sve do 20. veka; u nekima još uvek postoji, naročito u jednom broj muslimanskih zemalja. Dobro porazmislite o ovome: samo stotinak godina ranije, i u nekim evropskim državama su ljudi govorili o božanskim pravima vladara. Dok se u nekim, već pomenutim, muslimanskim zemljama vladari smatraju izabranim od boga, podsetite se činjenice da je britanska kraljica istovremeno i poglavar državne religije - Anglikanske hrišćanske crkve.


Moguće je da veza religijskog i sekularnog vođe datira pre nastanka civilizacije (npr. život u gradovima). Mnoga afrička plemena u subsaharskom pojasu imaju vrač-kraljeve, koji istovremeno delaju u natprirodnom i sekularnom svetu (prizivaju kišu i slično). Narodi u drevnoj Srednjoj Americi pravili su razliku između sveštenika i kraljeva, ali kraljevi su i dalje imali funkciju ritualnog instrumenta koji kontroliše natprirodne sile.
Islamski kalifat je bio izričit u tome da su duhovni i svetovni vođa jedna ista osoba. Islamske države koje su potom nastale od kalifata, nastavile su sa tom praksom izjednačavanja religijskih i državih vođa. Pošto islam nema religijsku hijerarhiju (npr. ne postoji "muslimanski Papa"), verski poglavar je de facto istovremeno i lokalni vladar. Vrlo je malo primera, ako ih uopšte ima, kada je jedna muslimanska zemlja napala drugu kako bi korigovala njen način praktikovanja islama, a da se potom vratila u okvire sopstvenih granica. Iako suniti smatraju da kalif mora da bude izabran, u praksi se to ne dešava jer mnogim muslimanskim zemljama vladaju porodice po principu nasleđivanja krune.
Mnogi običaji koji važe za plemstvo isti su kao oni koji važe za kler. Evo nekih primera: 
- koncept da su plemići bolji ili veći od običnog naroda, baš poput odnosa ljudi i bogova;
- prost narod mora da se klanja ili prostre po zemlji pred plemićem, baš kao što to rade pred likovima i simbolima božanstava;
-  plemstvo je iznad zakona koji važe za normalne ljude;
- oni smatraju kako svi nižeg statusa moraju baš njih da podržavaju, što ih pretvara u društvene parazite - poput većine religija.
Da se sada ne hvatamo i drugih sličnosti plemstva i verskih vođa (poput smešnih kostima, kicoških kapa, prestolja itd), jer je sve to više nego očigledno ako makar malo promrdamo sive ćelije.


2. Čemu poštovanje plemstva

Ukazivanje poštovanja plemstvu predstavlja izdanak poštovanja koje se od nas očekuje prema bogovima i verskim vođama. Tu se radi o neverovatno jako uvreženom osećaju lažne griže savesti, koji je ugrađen u zakone onih zemalja u kojima je priznato postojanje te i takve klase. Čak se i sam Dokins verovatno klanja pred britanskom kraljicom. Ali zašto? Pa ona u životu nije ništa uradila, ni na koji način nije doprinela boljitku čovečanstva; nema ni trunku doprinosa razvoju nauke, književnosti ili umetnosti. Dakle, zašto se klanjati pred osobom čiji je jedini uspeh u životu taj da su je rodili takođe pripadnici plemstva?
Neke od najžešćih rasprava koje sam vodio u životu, nisu bile sa hrišćanima koji podržavaju ideju kreacionizma, već sa ateistima koji podržavaju svoje monarhe. Pogledajte samo Holanđane i Šveđane, koji važe za narode sa jakim uporištem ateizma - i jedni i drugi imaju svoje monarhe i plemstvo sa snažnom podrškom od strane stanovništva. U Japanu, koji je poznat po vrlo izraženom sujeverju ali i velikom broju ateista, i dalje opstaje značajna podrška carskoj porodici, koja je do kraja Drugog svetskog rata tvrdila kako vuče direktno poreklo od Šinto bogova.
Čak je i Martin Luter, taj stub pobune protiv establišmenta, svojevremeno pozivao nemačke kneževe da uguše seljačku bunu iz 1525. godine, kada se vlastela poplašila gubitka imetka pa seljacima nametnula "mere štednje" od kojih je ovima preostalo još samo da umru (mada ni to nisu smeli, jer bi i tako ugrozili zakonski zaštićenu "imovinu" vlastele). Svoj politički pamflet "Protiv seljačkih hordi ubica i lopova" zasnovao je na sopstvenim razmišljanjima o novozavetnim spisima Sv. Pavla. Kada sam na to jednom prilikom ukazao nekim svojim prijateljima luteranima, oni su rekli kako je to sve bila katolička propaganda protiv Lutera - i prokleta da je istorija koja tvrdi suprotno! Međutim, steći ćete vrlo mračan utisak ukoliko uzmete da čitate sva njegova trabunjanja na račun običnog naroda, naročito ako se uzme u obzir nivo varvarizma otpuštenog sa lanca protiv onih koji su za sebe zahtevali bolji život, digli se protiv represivnih zakona i nameta vladajuće bogomdane elite.


3. Popovi i kraljevi zajedno vladaju narodom

Čuveno hrišćansko "okreni i drugi obraz", ne uzvraćaj silom na silu, savet je pučanstvu - a ne plemstvu. Manimo se te fore. Fridrih Niče je to nazvao "judeohrišćanskim ropskim mentalitetom koji je ubrizgan Zapadnoj evropi". Jednostavno, taj ropski mentalitet je posledica religioznih učenja nastalih u narodima koji su bili pod surovom vlašću drugih. Ti narodi su prihvatili ropski mentalitet kako bi opstali pod takvim gospodarima, bez obzira da li su to bili Asirci, Vavilonci, Persijanci, Grci ili Rimljani. Saveti poput "okreni drugi obraz" i "caru carevo" (još jedna hrišćanska fantazija na račun bespogovornog plaćanja nameta) mogu biti korisni robu koga lako mogu prebiti zbog neposluha ili nepoštovanja gospodara. Međutim, to ipak ne predstavlja formulu po kojoj vlast(ela) vlada i kontroliše narod.
Nažalost, ni Luterov prezir prema običnom čoveku nije s njim umro u protestantskim crkvama. Prelistajte samo novine iz doba radničkih pobuna po Britaniji i Americi krajem 19. veka, i videćete koliku su podršku popovi davali onima koji su se iz petnih žila upinjali da robotnjike zadrže tamo gde im je mesto. Puk ima da zna gde mu je mesto i da poštuje one iznad; primeniti to na dečiji rad, opasne uslove rada, prekovremeni rad, niske plate, čak i neke osnovne stvari poput upotrebe toaleta i vode za piće. Danas, neki političari i verski fundamentalisti u Americi smatraju kako su ukidanje obaveznih minimalnih zarada i ograničavanje opšte zdravstvene zaštite koju garantuje država - u skladu sa Isusovim učenjem. Ne dovodi u pitanje one iznad sebe, jer ćeš kao sledeće početi da sumnjaš u božje izaslanike na Zemlji - popove, a nakon toga možda i u Njega samog.
Klizav je to teren - popovi i kraljevi to dobro znaju. Zbog toga se mnoge religije ubiše od posla da prosečnom verniku onemoguće da sam čita i razume svete spise, najčešće tako što ih održavaju na jeziku koji ovaj ne ume da pročita i razume. Baš kao što ni obični ljudi nemaju svoje kopije zakona koje su vladari doneli da važe samo za njih, pa su stoga prinuđeni da se oslanjaju na kler i plemstvo koji će im baš lepo pojasniti kako te zakone treba poštovati u oba carstva - zemaljskom i nebeskom

4. Metastazis

Po podacima sa interneta, 44 zemlje u svetu danas imaju careve ili kraljeve. Od toga, u 16 priznaju Elizabetu II za svog suverena. U ovaj broj nisu ušle zemlje koje priznaju nešto širi opseg plemstva kroz nasledne titule - poput vojvoda, grofova, erlova, paša, sultana itd. Teško je pronaći odgovarajuću referencu, ali tu ulazi nemali broj evropskih zemalja, kao i azijskih i afričkih u kojima još uvek postoje plemenske poglavice. Kada nema kraljeva, tu su i dalje grofovi i slični, čisto da vam pokažu ko je iznad vas. Posebno mučan utisak ostavlja činjenica da se mnoge napredne i atestičke evropske države nalaze na tom spisku. Prema istraživanju iz 2010. godine (Eurobarometar: Demografija ateizma), najjača tvrdnja je "verujem da postoji Bog". Zemlje u kojima se manje od 30% anketiranih tako izjasnilo, i dalje imaju neko zvanje koje se odnosi na titulu kralja ili plemstva; tu spadaju Danska, Holandija, Francuska, Švedska i Norveška. U tim zemljama monarhija ima i dalje snažnu podršku; u njima ne postoji ozbiljna težnja da se odustane od takvog kulturološkog relikta koji razara ljudsko dostojanstvo smatrajući određene ljude boljim i zaslužnijim od ostalih samo po osnovu rođenja i porodičnog nasleđa.
Po meni, institucija plemstva je u mnogim zemljama pogubnija i štetnija od religije, jer je to stanje koje je umnogome prevazišlo religiozno. U Tajlandu, na primer, čak i samo dovođenje monarhije u pitanje vas može na dug period odvesti u zatvor, a tako je i u mnogim drugim državama.

5. Pravo tu ne pije vodu

U mnogim tzv. ustavnim monarhijama, kraljevske porodice su zakonski poistovećene sa nacionalnim suverenitetom. Ukoliko bi ste većinu Evropljana, Kanađana i Australijanaca zapitali da li žive u demokratiji ili ne, oni bi vam dali potvrdan odgovor. Ali to se ne poklapa sa istinom. Zakonsko pravo da donosi zakone i upravlja zemljom podareno je monarhu, a ne građanima. Pravo izabrane vlade da vrši vlast više je dar od strane autoriteta suverena. Koliko vam sve to izgleda blesavo? Sve te države su nastale u vreme kada se verovalo da je kraljevima pravo da vladaju podareno od samih bogova.
Ako ne postoji božanstvo koje je vladaru podarilo mandat da upravlja narodom, odakle njemu onda to pravo? Monarhe niko ne bira. Verovatno ćete reći da postoji opšti konsenzus kako narod "želi" da oni zadrže taj položaj i prećutno im daje pravo da vladaju. Dakle, pretpostavka je da član kraljevske porodice po rođenju ima pravo da vlada, dok običan čovek po rođenju ima obavezu da podržava takav poredak stvari. Ako ovo nije neprirodno i perverzno, ne znam šta onda jeste. "Glasanje" sa 100%-nim uspehom još na sam dan rođenja! Pa opet, baš to predstavlja argument u koji se razumni ljudi ukopavaju kako bi opravdali sopstvenu "veru" u monarhiju.


6. Apologetika Jednovlašća

Bez obzira da li je "jednovlast" božanska, nebeski rukopoložena ili se na nju prećutno pristalo, mnogi filozofi su vekovima smišljali genijalna "opravdanja" za postojanje institucija plemstva i monarhije. Čak i takav ateista poput Ničea, smatra da većina ljudi ima mentalni ekvivalent stoke, te da kod superiornih pojedinaca postoji jako izražena vrednost - on te pojedince naziva "plemstvom". Poput Platona i njegovih kraljeva-folozofa u "Republici", i Niče je verovao u prirodnu aristokratiju koja je zasnovana na zaslugama i ličnim kvalitetima, a ne na društvenom položaju nasleđenom po rođenju. Diskutabilno je da li je on smatrao da su te osobine nasledne (npr. da sinovi plemića suštinski imaju osobine svojih očeva), jer postoje mesta u njegovim radovima koja idu u oba smera. Niče je svakako prezirao nemačku naslednu aristokratiju. Međutim, njega je zanimala permanentnost, kojoj je posvećivao više pažnje nego slobodi, kao i sposobnosti Natčoveka (Übermensch) da vlada onima sa slabijim rezultatima i sposobnostima. (Detviler: Niče i politika aristokratskog radikalizma, 1990)
Međutim, brz pogled na današnje monarhe otkriva, štaviše, jednu vrlo depresivnu ekipu, manje uzgajanu nego nekada, ali i dalje patetičnu kada vidimo resurse koji se nalaze u njihovim rukama. Nećete daleko stići ukoliko smatrate da je Msvati III od Svazilenda nakakav Übermensch, mada verovatno drži aktuelni rekord u toj ekipi po broju supruga; zadnji put ih je bilo 15, ne računajući one sa strane - ali, možda on ipak jeste na neki način über? Šta ćemo sa najvećom aktuelnom kraljevskom porodicom, kućom Vindzora? Oni ne mogu da se pozovu na pravo veličanstvenosti zbog nekih davnih osvajanja. Budimo realni, oni čak i nisu Britanci. Porodica Saks-Koburg i Gota (to su ime 1917. promenili u "Vindzor", u kontekstu rata sa Nemačkom) posedovala je manja vojvodstva pre ujedinjenja Nemačke. Ta loza je prestala da bude engleska 1714. godine, jer u Zakonu o naseljavanju iz 1701. stoji da katolici ne mogu da naslede presto Velike Britanije. Tako je loza preneta na dalekog potomka Džejmsa I, sina Sofije Pfalc, Georga Ludviga koji potom postaje Džordž I 1714. godine. Tako počinje loza šestoro vladara nemačkog porekla (Hanovera), koja je trajala od 1704. do 1901. godine; nastavljena je preko kraljice Viktorije koja je bila polunemica i udata za Nemca. Tim brakom je započeta loza Saks-Koburga i Gote, što je bila krvna linija Viktorijinog supruga Alberta.


Edvard I je uveo zvanje Princa od Velsa kao akt potčinjavanja pobunjenika; on je svog sina Edvarda Kernaforna 1301. proglasio Princem od Velsa kako bi negirao pravo na to zvanje jednom pravom Velšaninu. Edvard (sin) je bio rođen u Velsu, čime je opravdavana dodela ovog zvanja. Naravno, u pitanju je Edvard Longšenks "Malj za Škote" (poznat iz holivudskog hita "Hrabro srce" - koji je prepun lažnih detalja, tako da ovo ne uzimajte kao promociju holivudskog prekrajanja istorije). Današnji Princ od Velsa, koji će se zaogrnuti suverenitetom 100 miliona ljudi zarad svoje pretenzije na presto, poznat je po svojoj ljubavi prema čuvenoj "nauci" - homeopatiji... kakav natčovek od lidera, štaviše! Platon se garant okreće u grobu zbog takvog kralja-filozofa. Pa opet, mnogi britanski, kanadski i australijski ateisti će grčevito gristi i grebati da odbrane povlastice jedne nadasve zabludele i beskorisne porodice, smatrajući ih odabranim vladarima Velike Britanije i njenih nekadašnjih kolonija. Teška je ironija da danas slobodni narodi tih bivših kolonija i dalje poklanjaju svoj suverenitet potomcima jedne niže nemačke plemićke porodice, čiji je jedini uspeh taj da se uspešno razmnožavaju; ta familija je upravljala zemljom koja je nekada pokorila njihove, decenijama i vekovima unazad. Pa, u čemu je kvaka?
Kanađani i Australijanci su u svetu poznati po svom pragmatizmu, ali sve to pada u vodu kada krenu sa obožavanjem kraljevske porodice (izvinjavam se, ali poznajem samo jednog Novozelanđanina, a i on je delom Maor i ne podnosi uopšte celu tu frku oko monarhije). Ne vidim nikakvu razliku kada Filipinci rade to isto obožavajući Crnu Bogorodicu, ili Amerikanci koji luduju za aktuelnom ikonom pop-kulture, Džastinom Biberom. Pa te pop-zvezde makar imaju nekakav uspeh iza sebe (nadasve patetično...) koji opravdava njihove obožavaoce. Međutim, monarsi i religijski likovi i pontifi, svi srasli u ulizičko povlađivanje samo zbog visokog položaja na kome se nalaze, koji uopšte nije pod kontrolom mase ljudi od kojih se jedino očekuje da poštuju te moćnike. Nema nikakve razlike između klanjanja kralju i klanjanja bogu, jer je osnovni imperativ isti: potčini se gospodaru koji je (natprirodno) superiorniji od tebe.

7. Izgovori...

Molim vas, samo me ne ubeđujte kako je to običaj ili tradicija, da to i nije neki trošak za društvo, da država od njih ima više koristi nego što je oni koštaju, ili bilo koja druga besmislica koja bi svakom kreacionisti naterala suze radosnice na oči. Neodbranjivo je da se neki ljudi rode privilegovani, u svetu bez bogova koji bi odredili ko bi ti ljudi trebalo da budu. Svi mi radimo pod Ničeovim judeohrišćanskim ropskim mentalitetom (videti Genealogiju morala i S one strane dobra i zla). Toliko smo duboko internalizovali pitanje obaveze da služimo našu "gospodu", da sada smišljamo nelogična opravdanja za nešto što je toliko neodbranjivo. To je poput čitanja divnih i podsticajnih misli iz Epiktetovih "Diskursa" o potrazi za boljim i moralnijim životom, a onda iznenada shvatite kako se on nikada nije pobunio protiv ropstva, čak ni dok je i sam bio rob. A možda samo nije mogao da shvati kako je moguće da postoji i neki drugačiji sistem od onoga u kome je živeo?


8. Amara

Za postojanje plemstva ne postoji ubedljivo opravdanje koje pritom poštuje ljudsko dostojanstvo. Svi smo jednaki kada se rodimo. Da li Nadljudi zaslužuju veće privilegije od ostalih, ostavljamo kapitalistima i humanistima da o tome raspravljaju do mile volje. Međutim, samo religija i natprirodne sile mogu pravdati razliku u pravima po rođenju. Mnogi ateisti su zaglibljeni u poziciji Ničeovog "blaga" ropskog mentaliteta, pokušavajući da opravdaju gospodstvo privilegovanih: "Mi volimo naše kraljeve koji vladaju nad nama. Naći ćemo načina da ih opravdamo. Oni su deo naše tradicije i mi se njima ponosimo." Ali, tako razmišlja svaki teista. "Mogu da verujem u boga iz bilo kakvog klimavog razloga, jer je to moje lično uverenje."
Kraljevi i plemstvo su došli sa pojavom organizovane religije, iz koje vuku korene. Oni se međusobno podržavaju, iako se svako od njih trudi da preživi smrt onog drugog. Religije su se menjale pod kraljevima i kraljevi su menjani zbog religije, ali obe te institucije imaju isti cilj - poslušnost vernika i sledbenika: da plate porez, da rade u korist palate i katedrale, ako treba i da umru zarad još veće slave kralja, zemlje ili boga. Taj tumor treba iščupati iz korena.
Civilna struktura koja podržava plemstvo ili nasledne titule, predstavlja anatemu za ljudsko dostojanstvo i ne sme da ima opravdanje i podršku po bilo kom osnovu. Krajnje je vreme da se ratosiljamo tog tereta u našem društvu i našoj svesti. Sve se to pojavilo sa religijom, i bez nje da ga podrži, nema opravdanja za dalje održanje takvog sistema. Odbaciti religiju i ukinuti podršku plemstvu, sve to podseća na jednu Geteovu misao:

- Niko nije beznadežnije porobljen od onih koji pogrešno veruju da su slobodni.


***
Postoji daleko kraća verzija prevoda ovog teksta na srpski jezik, sublimirana u jednoj jedinoj slici bez reči, koja izgleda ovako:


Tu su svi, nebitno da li se radi o Evropi ili Africi: kralj, vrač, rusko bogoposlanstvo, članovi drugih naslednih loza i ladoleža, skroz desno je lik koji je zauzeo pozu poput Ludog Džorža kraj Crne Guje. Tu je neizostavno i onaj što godinama namerno igra na foru kako liči na Nikolu Pašića, podstrekača Crne ruke. Ceo vek i kusur kasnije poruka je apsolutno jasna.
Opet.

Samoproglašena dinastija koja je kraljevsku titulu otela od svojih prethodnika tako što im je ubila poslednjeg u lozi (ni ta loza nije bila ništa bolja od pomenute konkurencije na svinjarskom tržištu, nepun vek ranije), koja je dobila poverenje od strane ruskog boga da makne poverenike švapskog boga iako su se nekada zajedno borili protiv onih kojima je moć poverio turski bog. I koja je sav imetak stekla post-legalno, regicidom prethodnog baštinika prava na žuljanje dupeta u Belom dvoru, čiji je glavnii greh bio što je rođen u suparničkom klanu. OK, i zato što su njegovi vozovima plašili krave a strujom vampire, neka vam bude. Ovih dana smo svi bili svedoci neverovatne količine kiča i licemerja na račun svih građana Srbije, verujućih i neverujućih, podržavali oni takvu isfabrikovanu srBotradiciju ili ne.
Problem sa ovim parazitima je daleko veći nego što se to na prvi pogled čini: ako ste pomislili da je to najureni sudski pripravnik koji je ukazao na bahatost sudije koji sebi bez imalo stida i straha dopušta privatizaciju javne funkcije, i da je taj prevremeni raskid pripravničkog staža kazna u znak osvete što taj pripravnik "mrzi kralja" - kako mu danima dežurni idi(b)oti pišu na društvenim mrežama - onda još uvek niste dovoljno promrdali male sive ćelije.

U pitanju je nešto drugo, na šta još uvek niko javno ne ukazuje: ni po koju cenu se ne sme spominjati samozvani "prestolonaslednik" ili "kralj" (zavisi kako ga ko tituliše) jedne države koja nije monarhija već (kakva god, ali makar nominalno je još uvek demokratska) republika, u društvu koje je iako duboko klerikalizovano i dalje Ustavom definisano kao sekularno. Dakle, ne ateističko, već kao država svim zakonima razdvojena od crkve. I baš u tom i takvom društvu, "sekularnoj republici", zatrpani smo anketama koje svakodnevno pokazuju kako danas "najveće poverenje u narodu" i dalje imaju feudalni relikti "kruna", "crkva", "domaćin" i "vojska" (kvaziprotokolarno čudno okićena nekakvim gajtanima, sabljama, peruškama i sličnim kičerajem). Ti relikti su žestoko inkroporirani u pozni vulgarni kapitalizam koji ih zloupotrebljava radi hipnoze onih kojima cedi suvu drenovinu iz bušnih džepova. Da, onih istih koji na ovim prostorima nikada nisu dizali seljačke bune protiv svojih lopova, ali vavjek zarad tuđih.



Stvar je prosta - Crnođorđijanci su pre jednog veka imali pomoć Crnorukaša da dođu na vlast; danas članovi konjičkog kluba "K&C" ponovo jašu ovaj narod, i to oni uopšte ne kriju. Ali, zašto bi, kada niko u ovoj državi ne reaguje na jednu organizaciju koja predstavlja direktnu pretnju Ustavnom poretku, po samoj koncepciji svog postojanja? To pakovanje spomenutog konjičkog kluba zove se "Krunski savet" (koji ima field-office koji se odaziva na komandu "Monarhistički pokret"), u kome sedi nemali broj istaknutih državnih funkcionera povezanih sa najužim vrhom vlasti ove zemlje. Funkcioneri su jedne republike od koje primaju platu da u svakoj prilici javno promovišu rušenje postojećeg sistema i uvođenje nekog drugog, jednovlasnog.
Po medijima se provlači nebuloza o "Islamskoj državi koja preti bezbednosti Srbije", što je očajnički pokušaj odvraćanja pažnje od finansijske katastrofe društva, ali niko ne spominje ovu domaću pretnju, daleko eksplicitniju i realniju. Ukoliko se očigledni pokušaji rušenja legalnog društvenog sistema proverenom metodom sitnih koraka i incidenata (hiperefikasno praktikovani tridesetih godina 20. veka negde u Miteleuropi), ne smatraju organizovanom pretnjom po društvo i državni poredak, onda nema mesta ni čuđenju tolikom zanimanju za "noviju istoriju", pri čemu ti zanimanti uopšte ne misle na neki relativno blizak vremenski period već apsolutno na štivo i "udžbenike" koji se danas masovno u Srbiji štampaju, prepuni prekrajanja i namerno iskrivljenih istorijskih činjenica, čega se ne bi postideo čak ni mr. Holivud. O da, zaista je moguće zamisliti bioskopski blokbaster "Povratak Hrabrog Srca", u kome glavni lik ima bradu do kolena i lenonke, opasan je redenicima punim projektila za samostrel, dok trubači iz Guče pozivaju na ustanak i odbranu brda i šuma oko Bajčetine od nadirućih Turaka, Švaba, Komunista, GMO viskija i gradonosnih oblaka.
Umalo da zaboravim - i promaje.
Kad već sebe smatraju rasnim konjima, uzgajanim za samo jednu svrhu - da nasleđuju sami sebe, odakle im bre pravo da sve ostale smatraju magarcima? I to su stekli rođenjem? Ako nije tako, zašto onda iza imena češće ističu redni broj nego prezime, kao da su (božemesakloni) verzije nekog softvera a ne živi ljudi.
Ne, ništa od ovoga nije smešno.
Uvredljivo je za zdrav razum, do bola.


Famozna i raskalašna, medijski do bljutavosti prežvakana proslava rođendana osobe koja nema jedan jedini minut radnog staža, predstavlja samo još jedno bacanje prašine u oči raji. Čisto da se ničeanska stoka iznova pozabavi nebitnim likovima i događajima, po internetu beskrajno laprda o Karađorđević-pudlicama, koje prikazuju nalickane po izložbama obesti i čiji je jedini zadatak da budu prgave kada im se nešto ne udovolji pa puštaju neke nerazumljive i poluartikulisane zvuke, ili arlauknu "Čutite!". I sve to samo da se ne bi neko nezgodno zapitao šta za to vreme rade stvarne gazde, Kaparandžići, ili doveo u sumnju njihov bogomdani povlašćeni položaj, možda mu čak na pamet pala i nekakva seljačka buna?



Rehabilitacije, restauracije, reforme, privatizacije, vaučerizacije, racionalizacije... sve su to delovi opšte grabeži i panike što vladaju ne samo u tranzicijski usijanom društvu poput srpskog, već i u zemljama daleko naprednijim i "ozbiljnijim" od ove naše prćije. To se da dobro videti, iz priloženih linkova.

Jasno je da nekome u poslednje vreme zaista dogoreva. Čak i da se ne bavimo nagađanjima kome, šta i zašto, sve mi se više čini da pitanje nad pitanjima, na koje ćemo morati veoma brzo da nađemo ozbiljan odgovor, glasi:
- Šta posle?

7 years (in one night)

$
0
0

Usamljen,
napet,
dok oni samo pričaju
i prolaze.
Onaj ti se čak nije ni nasmešio!
A ti čak i ne želiš
još jedan dan.
Na kraju završiš sa sedam godina
za jednu noć.
Sediš u stolici,
gledaš u prazno.
Pomisliš na pokret,
ali od toga ništa.
Jer sama pomisao
je sasvim dovoljna.
Počneš da sanjaš
širom otvorenih očiju.
Posle nekog vremena
otvoriš oči, shvatiš
da uopšte ne spavaš.
Jer sedam godina je upravo prošlo
za jednu noć.


Tuxedomoon
(Half mute, 1979)

*
Građanski krug blog
30.07.2008. - 30.07.2015.

Ko za sedam godina nije shvatio zašto je na ovom blogu tekst Žuta mrlja ubedljivo najkliktaniji, to neće moći ni za jednu niti za još 1001 noć. O da, rame uz rame s njim idu napredno-poplavna 11. zapovest, Zanati najstariji o Politici i helikopterima koji više nikad ne polete, ili skupštinska Narodna kuhinja... ali jasno je ko je #1, daleko ispred ostalih.
Elemdaklem, da ponovimo još jedared čuveni test očinjeg vida:



Posmatrajte ovu sliku 30 sekundi, širom otvorenih očiju i bez treptanja. Ne mrdajte, mada slobodno možete o tome da mislite dok posmatrate. Zatim preklopite oba oka, istovremeno.
Šta vidite: žutu ili slepu mrlju? Šta gledate, šta vidite a šta želite da bude?

**
OK, bio je to test iz 2009. godine.
Evo sličnog, savremenijeg, iz 2015.


Dakle, treba ponoviti sve iste korake kao prilikom starog testa s tim što je krajnji zadatak drugačiji. Ovog puta treba gledati u sliku, zažmuriti pa onda naglo progledati i odgovoriti na pitanje "Šta vidite - pun mesec ili prazan mesec?" tj. šta biste želeli da vidite - fejsbuk fotke sa ili bez pokrivalica.
Mala pomoć: Za petak 31. juli 2015. astronomi najavljuju tzv. Plavi mesec. Gledali mi ili žmurili, biće tamo.

***
Kako god bilo, naša dijagnoza je neumoljiva:
Posle sedam godina situacija je gora nego što je bila. Stvari se ni na koji način ne mogu preokrenuti ili popraviti za jednu noć, ali sedam godina je sasvim dovoljno vreme. Pa opet, ništa. Rikverc. 
Da, tako je jedared i Miško vozio vezanih očiju pola kilometra u rikverc...
VERUJEMO!


(... u mozgu nastaje ispravljena slika onoga što posmatramo ...)
Čini mi se da i dalje nije bitno ono što jeste, sedam godina ili još jednu noć kasnije.

Neofeudalizam

$
0
0

U savremenom korporativnom svetu, rahmetli feudalizam je zapravo još uvek živ i zdrav - i duhom i telom.


Pitanje: Koji je to najdugovečniji i najstabilniji ekonomski i društveni sistem u istoriji ljudskog roda? Ne, to nisu ni kapitalizam, ni socijalizam, niti silne diktature. Odgovor glasi: feudalizam.
Feudalizam je bio osnovni politički sistem u srednjem veku (IX-XV stoleće). Taj sistem je, najvećim delom, nastao tako što su vladara/kralja u to doba morile dve silne muke: 1) nije mogao da spreči narod da svaki čas diže bune, 2) nije mogao lako da vodi brigu o celokupnom svom posedu (zemlja, država). Kako bi ti problemi bili rešeni, smišljen je sistem u kome on daje određene delove svoje zemlje (feudi), svojim najvažnijim plemićima, baronima i biskupima, u zamenu za njihovu lojalnost i službu. Seljaci (kmetovi) su smatrani za klasno dno dna, i umesto da je njima davana zemlja u zamenu za lojalnost, oni su bili prisiljavani da je obrađuju a njen vlasnik im je nudio zaštitu. Briljantna ideja, koja je "ubila dve muve jednim udarcem", rešavajući tako oba kraljeva problema: stekao je tako kontrolu i nad zemljom i nad narodom, podjednako.
Iako konceptualno "briljantan", feudalizam zapravo predstavlja uvrnutu hijerarhiju vlasti, prava i moći, koja se od monarha spuštala naniže, tako stvarajući isprepletenu mrežu obligatornih odnosa koja je gazila skoro svako zamislivo ljudsko pravo. I tako, sa rastom trgovine i industrije, feudalizam je postepeno utirao put nastanku klasnog sistema kao dominantnog oblika društvenog raslojavanja. Različiti ljudi imaju različito mišljenje o feudalizmu, i njegovo poreklo zavisi od njegovog značenja: usko gledano, feudalizam je sistem u kome slaba centralna vlast distribuira svoju moć preko onih koji je podržavaju. Snaga ovakvog sistema se ogleda u tome da tako delegirana lokalna vlast lokalne probleme rešava daleko brže nego što bi to uradila centralna. Po jednom drugom mišljenju, feudalizam, tj. feudalno društvo, predstavlja vrstu militarističke hijerarhije gde kralj/vladar nudi pojedinačne feude na upravljanje plemstvu, u zamenu za vojnu službu po potrebi (tih "potreba" je u to vreme bilo na pretek). Feudalno društvo je stvoreno sa samo jednim ciljem: da obezbedi sigurnost. Vladari su želeli da osiguraju kontrolu nad svojim sve većim kraljevstvima, baš poput mudrih seljaka koji su obrađivali zemlju za plemstvo i tražili zaštitu od razbojnika, pljačkaša, varvara. Međutim, za obične ljude je to imalo previsoku cenu: zarad sigurnosti, odustali su od slobode.


Džejkob Sloun tvrdi "sve što je bilo staro sada je opet novo", komentarišući porast uverenja da savremene društveno-političke strukture sve više podsećaju na one koje su postojale u feudalnom društvu, i da se takav koncept može nazvati neofeudalizam. Među stavke za koje on tvrdi da su u savremenom društvu povezane sa neofeudalizmom, spadaju i klasne podele, globalizacija, imigracija, politika otvorenih granica i "neo-korporatizam".
Skot Pauel kaže da su fundamentalni feudalni odnosi predstavljeniosnovnim oblicima trampe, koji definišu svaki feudalni odnos - "zemlju za lojalnost". U toj trampi gospodar vazalu poklanja teritoriju (feud) u zamenu za razne vidove njegove lojalnosti. Svaki put kada gospodaru zatreba vojska da brani neki širi cilj, vazal je bio u obavezi da obezbedi danak u vitezovima i vojnicima sa svog poseda; zauzvrat, on od svog gospodara dobija zaštitu svega što poseduje. Ukoliko vazali istog gospodara međusobno ugrožavaju posede jedni drugima, obaveza gospodara je da u tom slučaju arbitrira pa čak i demonstrira svoju vojnu silu ukoliko to bude neophodno. Ovakav tip odnosa je postojao na svim nivoima hijerarhije srednjevekovnog feudalnog društva, od kmetova i zemljoradnika preko vitezova, barona, grofova i vojvoda, pa sve do kraljeva i careva.
Aglaja, "Moderna feudalna država?":
- Feudalizam je takav sistem u kome političku i ekonomsku moć drži relativno mala grupa vlasnika kapitala, koji dopuštaju da na njemu radi ili ga koristi masa bezemljaša radi sopstvenog opstanka. Ti bezemljaši imaju malo ili nimalo sopstvene političke moći, ali na taj način stabilizovan sistem njima garantuje skup osnovnih prava. Još od mračnog srednjeg veka, Evropu je činio niz feudalnih država koje su bile izuzetno stabilne tokom vekova, sve dok moć nije polako prešla u ruke sve većih grupa ljudi. Takođe, neka veoma stabilna azijska društva, poput Japana i Kine, u osnovi su bila feudalna.
Osnovni ugovor u feudalnoj državi je saglasnost većine naroda da ostane relativno neobrazovana, nesofisticirana i neambiciozna. Oni će teško zatražiti nešto više od posla kojim će nahraniti, obući i skućiti svoje porodice. Oni očekuju osnovni nivo pravednosti unutar svoje klase, garantovanu zaštitu od strane gospodara, možda i po koju državnu beneficiju - zdravstvenu zaštitu, besplatno obrazovanje, pravo na odlazak u penziju pre smrti (iako sve tri postoje u modernoj feudalnoj državi, one nisu tradicionalno i originalno feudalne). Zauzvrat, vlasnici kapitala smeju da budu bogati, žive ugodno i odvojeno od većine naroda, dokle god povlače poteze koji omogućavaju osnovno izdržavanje bezemljašima. Iako za većinu ljudi ovakav odnos izgledna krajnje nekorektan i ekstremno represivan, on se nedvosmisleno kroz istoriju pokazao kao najuspešniji u smislu čiste dugovečnosti.


Stiv Lavlejs, "Korporativni feudalizam: Kraj nacionalnih država":
- Feudalizam se razvio u srednjem veku kada su komunikacije i transport bili slabi i nepouzdani. Kraljevi su imali slabu kontrolu nad svakodnevnim problemima širom svojih zemalja, tako da su veći deo vlasti u svojim rukama držali lordovi i baroni. Granice, na kakve smo danas navikli, nisu postojale a umesto njih tu su bili posedi i lojalnost. Tokom vremena, tehnološki napredak je omogućio nastanak nacionalnih država, a nacionalne granice su portale daleko čvršće. Čak i danas, mnogi na stvari i dalje gledaju u okvirima nacija i granica; međutim, vremena se menjaju.
Taj isti tehnološki napredak koji je izgradio nacionalnu državu, sada je vodi u propast. Internet i savremene komunikacije omogućavaju kompanijama da imaju zaposlene i dobavljače bilo gde u svetu. Kontejnerski transport je omogućio proizvodnju robe na najjeftinijim mogućim lokacijama. Putovanje avionom je omogućilo ljudima širom sveta da dožive isto kulturološko iskustvo, na istim referentnim tačkama. To znači da neka firma može da ima sedište u Delaveru, projektuje robu u Kaliforniji, proizvodi je u Kini, preveze je norveškim brodom registrovanim u Liberiji, i prodaje je širom sveta. Tehnička podrška se možda nalazi u Indiji, a rukovodioci mogu da čuvaju svoj zarađeni novac u Švajcarskoj ili na Kajmanskim ostrvima. Sve se to dešava svakodnevno, i posledice toga već počinjemo da osećamo. Konačno, sve to će dovesti do povratka feudalizma. Dok moć multikorporacija raste, ubrzo ćemo videti kako nacionalne države sve više slabe: korporativna oligarhija će postati nova norma.
Apsurdistan Den, "Feudalizam u Americi?":
- Pojam "feudalizam" nam priziva slike kraljeva u ogromnim utvrđenim zamkovima, vitezove u oklopima koji brane kraljevstvo, siromašne seljake koji obrađuju zemlju od svitanja do sumraka. Feudalizam je bio stroga hijerarhija u srednjevekovnoj Evropi, jedan nadasve represivan politički i ekonomski sistem s početka X, a koji je nestao okončanjem XV veka.
Osim što nije nestao. Feudalizam ne duguje svoj uspeh samo striktnoj separaciji između različitih društvenih klasa, već činjenici da je stanovništvo prihvatilo takav svoj položaj u društvu. Fora koja prodaje "Američki san" glasi: dugotrajan naporan rad omogućava čoveku da izdržava svoju porodicu i dozvoljava mu da uživa u svim pogodnostima kućevlasništva. Ali, i kmetstvo je najčešće definisano kao sistem gde su ljudi vezani za zemlju na kojoj rade kako bi otplatili poreze svojim gospodarima...
Da malo ubrzamo stvari i prebacimo se u moderna vremena. Svako iole inteligentan mora da se zapita: Zato radim to što radim, gde radim? Deo nas u dubini duše zna da još uvek radimo zbog onog popriličnog bonusa kome se svi zaposleni u industriji nadaju krajem godine. To je onaj bonus koji će nas jednog dana osloboditi stega tiranije korporativnog ropstva, omogućiti nam da uradimo nešto daleko prijatnije, poput vođenja sopstvenog biznisa ili investiranja u posao nekog drugog. U osnovi, to će nam garantovati slobodu da jednog dana živimo svoj život po sopstvenim pravilima, a ne da zaglavimo na poslu do ranih jutarnjih časova ili vikendom, ili da robujemo služeći druge. U stvari, teško da bilo ko od nas kapira da je svoj život potpisivanjem ugovora pretvorio u kmetstvo. "Ali, ako ništa drugo, ovaj posao mi je pružao najbolju šansu da se oslobodim tog savremenog ropstva..."
Neko je jednom rekao: "U savremenom svetu, korporacija je gospodar a većina zaposlenih je izgubila osećaj robovanja baš poput srednjevekovnih seljaka koji nikada nisu ukapirali da su kmetovi."


Ras, "Korporacije su manifestacija feudalizma":
- Nasuprot uvreženom mišljenju, u korporacijama nema ničega modernističkog. Štaviše, one su naslednici fenomena feudalizma.
Korporacije vuku korene iz srednjevekovnih esnafa i monopolskih prava. To pravo se takođe naziva i "istraživanje i registrovanje patenata" i nema blage veze sa proizvodnjom dobara i pružanjem usluga. Posedovalac tih prava, koji je obično bio neki kraljev rođak, pod milim bogom nije radio ništa. Dakle, korporacije su bile samo nova forma nastojanja elita da održe svoje feudalne povlastice u XIX veku. Kako Ted Nejs tvrdi, slabo je poznato da, dugo posle donošenja američkog Ustava i usvajanja Zakona o ljudskim pravima (Bill of rights), mnoge aspekte odnosa poslodavaca i radnika uređuju strukture opšteg prava koje i dalje forsiraju principe privilegija i hijerarhije nastale u feudalnom društvu poznog srednjeg veka.
Politikolog Karen Oren pojašnjava:
- Originalne gospodare, uglavnom zemljoposednike, odavno su pregazili biznismeni i menadžeri. Međutim, stare privilegije još uvek opstaju i prenose se gotovo netaknute na njihove naslednike. Moć poslodavaca nad zaposlenima se smatra za strogo privatan odnos, u kome nije nužna primena normalnih ustavnih prava. Prema tome, zajedničko pravo dopušta određene izvršne mere koje su neprihvatljive u drugim sferama društvenog života. Upravo to predstavlja atmosferu u kojoj je feudalna praksa preneta u moderno doba nominalnog kapitalizma i demokratije.


Retki su politički sistemi koji su pokazali prilagodljivost i dugovečnost feudalizma. Taj sistem zasnovan na ličnim odnosima, lokalnoj upravi i ustanovljenoj hijerarhiji, pokrivao je nekoliko kontinenata tokom više od 1500 godina. Feudalizam je nastao na praksi, presedanima, estetskom i vrednosnom kodu, koji se razvio u "viteštvo" na Zapadu tj. "bušido" na Istoku. Lin Nelson smatra da je feudalizam nadmašio mnoge vekove, tako da čak i u savremenom društvu postoje institucije koje su zadržale jake feudalne elemente. Treba uvek imati u vidu osnovne karakteristike feudalizma, one lako uočljive, koje su prenete u savremeno društvo.
Viktor Bejns smatra da je savremeni život izgleda "de-evoluirao" u jedno čudno i teško definisano stanje ekonomske egzistencije:
- Ukoliko ste bogataš ili vlasnik uspešnog biznisa, možda će vam biti dobro (u ekonomskom smislu). Međutim, ako ste pripadnik nekadašnje srednje radničke klase, biće vam daleko lakše da se prepoznate u pitanjima poput "Šta se dođavola desilo sa radnim mestima? Gde su nestala? Od kog sranja ćemo sada da živimo?"
Sve su to pitanja koja mnogi danas postavljaju. Toliko o štednji za penziju - ljudi se danas trude da prežive od nedelje do nedelje, iz meseca u mesec. To je to neimenovano stanje ekonomske egzistencije: feudalizam modernog doba.


***


Karađorđevići ili Krkobabići, feudalizam starog kova ili neofeudalna dinastička demokratija, feudi ili "kvote" za postizborne raspodele koalicionog plena, odricanje od sloboda u zamenu za "bezbednost" ništavila zasnovanu na čistoj mitomaniji i strahu, renesansa korporativnog nacionalizma koji btw. nikada nije postojao pre... kako god bilo, svi bi oni da poseduju vaše guzice. Živote, ukoliko vam preteška reč ubija slušni nerv.
Kronizam, tj. povlađivanje i imenovanje na funkcije po čisto rodbinsko-ortačkoj vezi, predstavlja jedan od stubova na kojima je feudalizam vekovima opstajao. Baš taj isti, kronizam, nalazi se na rednom broju 13 liste koju je njen autor Lorens Brit nazvao "14 odrednica fašizma".
I ne samo #13...

Pa se vi sad češite i gde vas ne svrbi, onako akontativno neofeudalno.

Just a fool's hope

$
0
0

Poštovani gospodine Vilmet,

Zahvaljujem na pismu koje ste mi uputili, u kome pitate da li su totalitarizam, obožavanje vođa i slično zaista u porastu, te navodite kako to nije slučaj u Britaniji i Americi.
Moram Vam reći da verujem, ili se bojim, da ako posmatramo svet u celini - te stvari itekako jesu u porastu. Ne sumnjam da će Hitler uskoro biti uklonjen, ali samo u korist jačanja Staljina, angloameričkih bogataša i svih sorti minifirera poput De Gola. Širom sveta nacionalni pokreti, pa čak i oni koji su nastali kao otpor nemačkoj dominaciji, izgeda poprimaju nedemokratsku formu i okupljaju se oko nekakvog nadčovečanskog Vođe (poput Hitlera, Staljina, Salazara, Franka, Gandija, De Valere i raznih drugih), oni kao da prihvataju teoriju po kojoj cilj opravdava sredstva. Svet kao da se kreće u smeru centralizovanih ekonomija koje naizgled "funkcionišu" u ekonomskom smislu, ali nisu demokratski organizovane i kao da imaju tendenciju uspostavljanja kastinskog sistema. Rame uz rame s tim idu užasi emocionalnog nacionalizma i trend neverovanja u postojanje objektivne istine, zato što se sve činjenice moraju uklopiti u govore i proročanstva Firera koji nikada ne greše. Na određeni način, istorija je već prestala da postoji - na primer, već ne postoji "istorija našeg doba" koja bi bila univerzalno prihvaćena, egzaktne nauke postaju ugrožene čim prestane potreba vojske za angažmanom naučnika na nekom zadatku. Hitler može da tvrdi kako su Jevreji započeli rat, ali ukoliko on pobedi to će postati zvanična istorija. On ne može da kaže kako su dva i dva pet, jer, recimo, zbog potreba balističkih proračuna to mora da bude četiri. Međutim, ukoliko stvorimo svet kakvog se pribojavam, svet sa samo dve ili tri superdržave koje nemaju moć da međusobno pokore jedna drugu, dva i dva itekako mogu da postanu pet ukoliko Vođa to želi. Koliko ja vidim, to je smer u kome se zapravo krećemo, mada on, naravno, nije nepovratan.
Nešto i o tome koliko su Britanija i Amerika imune na gore navedeno.
Šta god da pacifisti i slični kažu, mi još uvek nismo skliznuli u totalitarizam - i to je veoma obećavajuće. Duboko verujem, a to sam i napisao u svojoj knjizi "Lav i Jednorog", u engleski narod i njegov kapacitet da centralizuje ekonomiju a da pritom ne ukine slobodu. Međutim, moramo imati na umu da Britanija i Amerika još uvek nisu doživele pravo iskušenje, one ne znaju za poraze ili tešku patnju, te da mora postojati ravnoteža između dobrih i loših pojava u društvu. Kao prvo, postoji velika ravnodušnost prema raspadu demokratije. Da li shvatate, na primer, kako u Engleskoj niko mlađi od 26 godina nema pravo glasa i da očigledno veliki broj ljudi tog starosnog doba uopšte za to ne haje? Kao drugo, činjenica je da su intelektualci uopšteno gledano totalitarniji od običnih ljudi. Engleska inteligencija se u globalu suprotstavila Hitleru, ali samo po cenu prihvatanja Staljina. Većini njih su potpuno prijemčive diktatorske metode, tajna policija, sistematsko falsifikovanje istorije itd. dokle god smatraju da je to u korist "naše" strane. Štaviše, činjenica da u Engleskoj ne postoji fašistički pokret zapravo znači da mladi u ovom trenutku traže svog Firera na nekom drugom mestu. Ne možete biti sigurni da se to neće promeniti, niti možete biti sigurni da za deset godina običan narod neće misliti poput intelektualaca danas. Nadam se, čak verujem u to da neće, ali čak i tada ne isključujem mogućnost da to bude po cenu sukoba. Možda će neko jednostavno objaviti kako je sve zarad opšteg dobra (pritom ne ukazujući i na loše simptome), i tako samo doprineti da budemo korak bliže totalitarizmu.
Takođe ste me pitali, ukoliko smatram da je svetski trend kretanja ka fašizmu, zašto onda podržavam rat. Ako je to izbor između dva zla - da li bih onda podržavao svaki rat. Dovoljno sam upoznat sa britanskim imperijalizmom da bi mi se ratovi dopadali, ali bih ga ipak podržao ukoliko je protiv nemačkog nacizma ili japanskog imperijalizma, i to samo kao manje zlo. Isto tako bih podržao i SSSR protiv Nemačke, zato što verujem da Sovjeti ne mogu u potpunosti da se odreknu svoje prošlosti, da tamo i dalje ima dovoljno originalnih ideja Revolucije koje ih čine fenomenom sa daleko više nade nego što je to nacistička Nemačka. Mislio sam, i naročito mislim od kako je počeo rat, još 1936. ili tako nekako, da je naš cilj bolji, ali i da moramo da nastavimo da ga činimo još boljim. 
To podrazumeva i stalnu kritiku.

Srdačno Vaš,
Džordž Orvel
18.05.1944.


Bilo je to proročansko pismo Džordža Orvela, tri godine pre nego što je započeo pisanje i pet pre zvaničnog objavljivanja romana "1984", u kome je pokušao da pojasni svoje teze oko kojih je kasnije sagradio radnju svoje knjige. U pismu on proročanski upozorava na uspon policijske države koji će neminovno uslediti posle okončanja Drugog svetskog rata, bez obzira na to ko će na kraju pisati istoriju.
Orvelovu nadu, da običan narod neće popustiti manirima okoštale elite, u knjizi nalazimo u Vinstonovim rečima: "Ukoliko uopšte postoji nada, naći ćete je među prolovima."

Nacionalno udruženje nastavnika Engleskog jezika i magazin TES su 31. jula ove godine objavili listu od 100 knjiga koje bi svaki srednjoškolac trebalo da pročita pre nego što završi školovanje. Na prvom mestu se nalazi roman "1984". Orvelov sin Ričard Bler, koji je pokrovitelj "Udruženja Orvelijanaca", kaže da su romani njegovog oca "danas podjednako aktuelni, baš kao što su to bili kada ih je on pre mnogo godina pisao", i nastavlja: "Mlade ljude treba ohrabriti da čitaju Orvela, jer ih on uči da razmišljaju, da zapisuju svoje misli kao pojedinci i ne plaše se da to javno izraze."
Profesorka jezika sa Kembridža, Gabrijel Klif-Hodžis, na to dodaje: "Ukoliko pročitaju ove knjige, biće u poziciji da donose odluke zasnovane na informacijama o tome da li žele da pročitaju ostala dela tog autora ili žanra. Ali ako ne pročitaju - neće znati, niti će imati tu šansu."


Prvih 10 knjiga sa liste:
  1. Džordž Orvel: 1984
  2. Harper Li: Ubiti pticu rugalicu
  3. Džordž Orvel: Životinjska farma
  4. Vilijem Golding: Gospodar muva
  5. Džon Stajnbek: O ljudima i miševima
  6. Džoana K. Rouling: serijal knjiga o Hariju Poteru
  7. Čarls Dikens: Božićna priča
  8. Džerom D. Selindžer: Lovac u raži
  9. Čarls Dikens: Velika iščekivanja
  10. Džejn Ostin: Ponos i predrasuda

***
U Srbiji, uopšteno gledano, danas nema antitotalitarne nade - ni među nacionalmitomanski ošamućenim prolovima niti među nastavnicima koji bi "1984" prepisali kao obavezno štivo, pa makar na recept. Mladi ljudi danas imaju pravo glasa, ali to ih zanima taman koliko i čitanje Orvela ili bilo koje od ostalih 99 knjiga sa gornje liste. Danas su jedino bitne kriptofašističke bajke, nacionalističke teretane, licemerna parazitska kasta nedodirljivih, herojski patriotski masovni zločini... i četničke freske koje niču na svakom ćošku; naravno, obavezno uz "saglasnost svih stanara" zgrade.


"Just a fool's hope", reće Gandalf.

Poslednji dan Ane Frank

$
0
0

Na dojavu anonimnog cinkaroša, gehajmštatpolicioti 4. avgusta pre 70 godina upadaju u jednu stambenu zgradu u Amsterdamu gde hapse jevrejsku porodicu Frank i njihove prijatelje, izbacuju na ulicu i uteruju u kamion, "za primer" prolaznicima i komšijama odvode u lokalni nacistički logor. Porodica Frank je iz Nemačke prebegla u Holandiju još tokom prvih godina od dolaska nacista na vlast. Situacija se iznova pogoršala kada su nacisti okupirali i susednu zemlju. U strahu od deportacije u konclogor, od 1942. do 1944. porodica Frank se 25 meseci krila u pregrađenom prostoru u prizemlju zgrade, koji je imao zazidane prozore i izolovane zidove kako se iznutra ne bi čuo neki zvuk koji bi nacistima i njihovim džukelama odao nesrećne ljude.




U septembru 1944. petnaestogišnju Anu i njenu sestru Margo iz Holandije deportuju u nemački Bergen-Belsen, gde početkom marta 1945. godine obe umiru od tifusa, samo dva meseca pre spasonosnog dolaska savezničkih vojnika.
Majka im umire u fabrici smrti Aušvic, u januaru 1945. godine.



National Geographic: "The final days of Anne Frank" (full documentary 1:27:19)

Kada su ruski vojnici ušli u Aušvic, Anin otac, Oto Frank, bio je jedan od deset preživelih logoraša koje su tamo zatekli. On je ujedno i jedini član porodice Frank koji je živ dočekao kraj rata. Kada se vratio iz Rusije u Amsterdam, njegova nekadašnja službenica, holanđanka Mip Giz, predala mu je Anine papire koje je uspela da skloni prilikom pretresa i hapšenja. Od tih beleški Oto Frank je potom sastavio i 1947. godine objavio čuveni "Dnevnik".
4. avgust je bio poslednji dan Ane Frank. Posle toga, do svoje tragične smrti 8 meseci kasnije, za totenkopf ljudolike zveri ona je bila samo još jedan redni broj istetoviran na levoj ruci - i ništa više.


Život dobitnice Nobelove nagrade za mir za 2014. godinu, sedamnaestogodišnje Pakistanke Malale Jusafzai, koja je morala da pobegne iz svoje zemlje kako bi spasila živu glavu od fašista u XXI veku, umnogome podseća na životnu priču Ane Frank. Po mnogim kriterijumima Ana Frank bi danas važila za blogera, baš poput Malale Jusafzai.
Mislite o tome kada vas zbog dnevnika, blogpostova, tvitova ili fejsbuk statusa pozovu na informativno ćaskanje. Ili mutavo blenete dok odvode druge.
Za početak.

Braća po materini

$
0
0

Danas je jednima Dan mladosti. Tim povodom prave paradu, umesto u duginim, obučeni u uniforme kaki-maskirne boje od miline koja ih obuzima.
Danas je drugima Dan žalosti. Zavijali su kao vukovi pre dvadeset godina, zakrvavljenih huškačkih očiju, i zato danas prave kontraparadu kukumavčenja nad zlom sudbinom onih koje su 'ladno predali u nemilost danasparadirajućih, da bi im posle u markama naplaćivali hleb&vodu malogranične dobrodošlice. Onako bratski, pošteno.


Bitno je:
I jedni i drugi su se 12. marta 2003. godine upisivali u knjigu radosti, crvenim hemijskim olovkama koje su pokupili iz svojih komiteta pre nego što su postali četnici, ustaše, kozaci, patridioti, domobrani, dupeljupci, legalisti i ostali naciorgiusi.


Da se ne zaboravi i ovo:
Na dan 4. avgusta 1944. godine, nacističke gazde balkanskih fašidžukela su tokom lova na Jevreje u Amsterdamu uhapsile porodicu Frank, zajedno sa malom Anom ih sve deportovali na jednu od tada najpoznatijih turističkih destinacija sa koje nije bilo povratnih karata, slanja razglednica ili sređivanja urlaub-utisaka. U Bergen-Belsen.
Baš poput radotugovatelja ovdanašnjih, naslednika i baštinika radih da raseljavaju, malo pokrižokrštavaju, malomnogo istrebljuju i malonajviše da zatrpavaju svoju pogan, te dokaze sopstvenih smrdljivih kopijica Konačnog rešenja koje su tako zdušno praktikovali od 1941. do 2000. - od Jasenovca i Banjice, preko Vukovara, Lore, Srebrenice i Batajnice, do fruškogorskih jama sa krečom. Opet bi, jer odavno nisu. 
Tvrd vam stojim, što bi rekao Basara: da oni prvi nisu danas organizovali paradu posvećenu vojnoelementarnoj nepogodi, ni ovi drugi ne bi istog dana izmislili dan žalosti za ljudima zbog čije zle sudbine im se niti jednog jedinog trenutka, do dana današnjeg, nije zadrmala šubara na glavi.
 
Hrvatska strojnica u hrvatsko dupe! Stupati stupaj, MIGati MIGaj!
SrBski se prdež iz Guče čuje! Trešti, od žalosti i parade jače.
Na zvuk sirena, svi četnici ustaše.

U Negotinu su danas po ulicama zavijale sirene sa vatrogasnih kola. Tačno u podne.
Opet neki piromani, naokolo gore njive... ili štagod već. Odavno nisu.


Atomski dani

$
0
0

I tako, prođoše atomski dani... sedamdeset godina kasnije.

#1 - No more Hiroshimas


Svake godine, od 6. do 9. avgusta, organizacija CND (Campaign for Nuclear Disarmament) obeležava dane upisane među najtragičnije u istoriji čovečanstva, upozorava da se ono što se tada dogodilo ne zaboravi i nikada više ne ponovi. Tih dana 1945. godine, američka vojska je prvo 6. pa potom i 9. avgusta bacila dve atomske bombe (Little Boy i Fat Man), jačine 20 i 22 kilotone, na japanske lučke gradove Hirošimu i Nagasaki. Po prvi put u istoriji ratovanja (pa i nauke), nuklearno naoružanje je primenjeno na živim ljudima i to prvenstveno civilima. Oba grada jesu bila strateški važna za japansku vojnu industriju, naročito pomorsku, što je komandi američke vojske bilo dovoljno da ih proglasi legitimnim vojnim ciljevima. Rat u Evropi je već bio gotov, a Japan je već bio na samom kraju bilo kakvih rezervi za dalje vođenje rata, ali to nije bilo dovoljno da se Amerikanci uzdrže od upotrebe oružja "sjajnijeg od hiljadu sunaca" koje je u dva trena pomračilo Zemlju izlazećeg Sunca.
Povod za upotrebu atomskih bombi bio je više nego jasan: sprečiti dalji gubitak vojnika i tehnike (rat na Pacifiku se previše odužio, uz vrtoglav skok cene po koju su ga Amerikanci vodili), vojno poraziti Japan i prisiliti ga na predaju, konačni kraj II svetskog rata.
Razlog: naravno - Rusi. Njima je trebalo jasno staviti do znanja da se previše ne zanose potencijalnim ulaskom u rat na Dalekom istoku, uz Kineze zajedničkim napadom na Japan i zauzimanjem nekih od njihovih severnih ostrva (najbližih teritoriji SSSR) - sve je to ionako postalo očigledno potonjim sukobom u Koreji; kao drugi, daleko važniji razlog, bilo je sprečavanje Staljinove alavosti glede Berlina, Nemačke pa i dalje na zapad Evrope.
U otkačenom svetu, kakav je ovaj naš danas, ne nedostaje povoda i naročito razloga previše sličnih (ako ne i identičnih) onima od pre 70 godina, sa potpuno istim akterima globalnog vrzinog kola.
Japanski umetnik Isao Hašimoto je 2003. godine napravio animaciju, u kojoj slikom i zvukom na mapi Sveta markira svaku od nuklearnih detonacija, počev od projekta "Menhetn" u Los Alamosu tokom jula 1945. pa sve do pakistanskih proba u maju 1998. godine. Na mapi nisu prikazane severnokorejske nuklearne probe iz 2003. 2006 i 2013. godine jer, iako o njima na sva usta pričaju dinastije Kim i Buš, stručna javnost i dalje nema validnu potvrdu da su to zaista bile probe nuklearnog naoružanja.
Kako god, vredi pogledati jer se iz animacije vidi ko sve testira nuklearno oružje, u kojoj količini i gde. Neke od prikazanih lokacija zaista deluju uznemirujuće za one koji tamo žive:


Svet je uspeo da kako-tako izboksuje zabranu biološkog i hemijskog naoružanja; nuklearno se i dalje uporno ne da, jer biznis je biznis. Baš zato - nikad više Hirošima.

#2 - The War Game



Ratna igra je dokumentarno-igrani film britanskog režisera Pitera Votkinsa, snimljen 1965. godine. Za razliku od onog holivudskog iz osamdesetih godina (War games), u kome neki klinci prčkaju po kompjuterima američkog sistema odbrane i umalo izazovu 3. svetski, pardon - 1. nuklearni rat (verovatno i poslednji), radnja ovog filma se dešava u Engleskoj sredinom 20. veka, u vreme najveće napetosti oko tzv. Kubanske krize, kada sovjetske bombe počnu da padaju na Britansko ostrvo. Film je snimljen u formi crno-belih TV vesti. Posle scena razaranja i smrti, koje su kao preslikane sa američkih fotografija Hirošime i Nagasakija, slede klasična paranoja i ludilo - kojima bi svakako prethodila Orvelova 1984, iz kojih bi potom mogla da nastanu Bardžesova 1985, Brinov Poštar, Poslednja bitka Hodorovskog ili bilo koji nastavak Pobesnelog Maksa. Gomile leševa, ruševine, radijacijska bolest, kontaminirana hrana, vojska u haosu, policajci koji na ulicama streljaju pljačkaše po kratkom postupku... Autori filma su se trudili da dočaraju situaciju posle bombardovanja nuklearnim bombama, koristeći iskustva i dokumentaciju sa terena - pored Hirošime i Nagasakija, podjednako iz razorenih britanskih gradova posle nacističkih i nemačkih, posle savezničkih bombardovanja.
Po premijeri, Ratna igra je ubrzo dobila brojna priznanja i još brže bila sklonjena u bunker od strane BBC koji je finansirao čitav projekat. Kako i zašto - pitanja su koja dobrim delom sama sebi predstavljaju istovremeno odgovor. Votkinsov pomoćnik, Majkl Bredsel, smatra da su britanske vlasti bile debelo uzdrmane saznanjem koliko je ta zemlja zapravo nepripremljena za stvarnu situaciju oslikanu u filmu. Prikazivan je samo po bioskopima u UK i inostranstvu. BBC ga konačno po prvi put emituje tek 1985. godine, mada je 1983. imao TV premijeru i nekoliko projekcija po američkim bioskopima.
Ratna igra je 1966. godine dobila Oskara za najbolji dokumentarni film. 


The War Game The US TV premiere 1983. (59min)

Tačno...
- 70 godina od bombardovanja Hirošime i Nagasakija
- 50 godina od snimanja i zabrane
- 30 godina od (konačne) BBC TV premijere
... film Ratna igra prikazan je 6. avgusta 2015. godine u Londonu, na "Dan Hirošime".

#3 - Nagasaki nightmare

Eno ih, gore, stalno na nebu
Tako lepi u oku generala
Jednom su, i opet će
Pokriće ih smrtonosnom kišom
Poput riba, pecaće svoju mrtvu decu
Sinove i ljubavnike, ljubavnice i kćeri
Oblaci poniženja što vise sa trešnjevih grana
Bljesak, slepilo, i potom ništa više
Jedan za drugim, još uvek umiru tamo
Jer Tama vlada Zemljom izlazećeg Sunca
Šta smo to naučili? Ma koga je još briga!
Previše je ćutanje lako, u strahu od straha
Oni umiru, i žive
A mi stojimo, i dopuštamo
Da se smrtonosna kiša ponovi?
Čovek stvori moć
Čovek stvori bol
Smrtonosnu kišu
I opet će
Nagasaki moru





CRASS "Nagasaki nightmare" 
(Nagasaki nightmare 7'', 1980)

#4 - Nijyuu Hibakusha

Cutomu Jamaguči je imao 29 godina, kada je izjutra 6. avgusta 1945. na nebu ugledao hiljadu sunaca kako odjednom sjaje iznad Hirošime. U to vreme je bio zaposlen kao inženjer u kompaniji Micubiši, angažovan u brodogradilištu u Hirošimi. Kada je čuo brujanje američkih aviona, koji su tih dana stalno nadletali grad, podigao je pogled ka nebu i video kako iz jednog od bombardera ispada nešto okačeno o padobran. Zatim je usledio "ogroman magnezijumski bljesak i zvučni udar", kako je on kasnije pričao. Uspeo je da skoči u obližnji kanal, ali bio je usisan u vazduh i odbačen u baštu na drugoj strani ulice. Kada se osvestio, na sve strane je bila tama, mećava pepela i otpada koji su padali sa neba, i ogroman pečurkast oblak nad gradom. Jamaguči je imao teške opekotine po rukama i licu, napukle obe bubne opne, privremeno zaslepljen.
U trenutku eksplozije nalazio se na manje od 2 milje (oko 3km) od epicentra eksplozije.


Hirošima

Pored Jamagučija, bombu su preživele i njegove kolege sa posla, Akira Ivanaga i Kunijoši Sato - sva trojica rođeni u Nagasakiju.
Dan kasnije, 7. avgusta, njih trojica uspevaju da se probiju do železničke stanice, u nadi da će nekako uspeti da se vrate u rodni grad, što im uspeva posle putovanja koje je trajalo celu narednu noć. Za to vreme, oči Sveta bile su uprte u Hirošimu. Američki predsednik Truman objavljuje postojanje nuklearnog oružja u rukama njegove vojske i kaže da su "upotrebili jednu od fundamentalnih sila Univerzuma, od koje Sunce dobija svoju moć, protiv onih koji sebe nazivaju Zemljom izlazećeg Sunca i koji su započeli rat na Dalekom Istoku", zapretivši da će "kiša smrti sa neba tek uslediti ukoliko se Japan odmah ne preda".
Kada se Jamaguči 8. avgusta ujutru, sa železničke stanice zaputio direktno u bolnicu, lekar koji mu je bio dugogodišnji prijatelj nije mogao da ga odmah prepozna zbog povreda. Baš kao ni njegova porodica posle toga. Majka ga je nazvala "duhom u zavojima". Iako teško povređen, blesav kako to samo Japanci umeju da budu, Jamaguči narednog dana odlazi na posao u sedište Micubiši kompanije. Svom direktoru uporno pokušava da objasni šta se desilo u Hirošimi, jer ovome nikako u glavu ne ide kako to jedna bomba može da uništi čitav grad, pritom ga ubeđujući da je poludeo. Usred najžešće rasprave oko toga šta se zaista desilo u Hirošimi, ponovo - bljesak.


Nagasaki

Jamaguči je jednom prilikom, godinama kasnije, izjavio za britanski Independent: "Bio sam ubeđen da me je atomska pečurka sve vreme pratila, od Hirošime do Nagasakija."
Iako je ova bomba bila jača od prve, broj direktno stradalih i šteta koja je pričinjena bili su nešto manji od onih u Hirošimi, prvenstveno zahvaljujući tome što se Nagasaki nalazi na brdovitom terenu koji se spušta skroz do mora.
Jamaguči je doživeo udar atomske bombe po drugi put.
Jamaguči biva teško povređen i prima kancerogenu dozu radijacije po drugi put.

Jamaguči se nalazi na manje od dve milje od epicentra eksplozije po drugi put.
Jamaguči je preživeo udar atomske bombe po drugi put.
Iako je svoj dom našao potpuno razoren, njegova žena i sin su bili živi i sa samo nekoliko manjih povreda; uspeli su da se prilikom eksplozije sklone u neki tunel. Dok je bio na poslu, Jamagučijeva žena je po gradskim apotekama tražila melem za njegove opekotine, i to je spasilo i nju i dete koje je povela sa sobom. Čudna igra sreće - da Jamaguči nije preživeo Hirošimu i bio povređen, njegova žena bi možda ostala kod kuće i verovatno stradala.
U narednim danima, događaji su počeli da uzimaju svoj danak od Jamagučija: usled velike količine radijacije kojoj je bio izložen, opala mu je sva kosa, rane i opekotine zahvatila je gangrena, konstantno je povraćao, nije mogao ni da jede niti uzima tečnost. Bio je spreman "da pređe na drugu stranu", kako je kasnije pričao.



Za razliku od mnogih koji nisu bili te sreće, Jamaguči je tokom narednih meseci uspeo polako ali sigurno da se povrati i oporavi. Život mu se konačno vratio u normalu. Neko vreme je radio pri američkoj vojsci kao prevodilac tokom okupacije, potom kao učitelj, da bi se na kraju vratio u svoju matičnu firmu Micubiši. Bavio se i pisanjem poezije. Pored sina koji je preživeo atomski udar, tokom pedesetih je dobio još dve kćeri - žive i zdrave, na oca. O svom iskustvu nije želeo da govori javno sve do 2000. kada je objavio memoare i priključio se pokretu za zabranu atomskog oružja. Tokom govora u Ujedinjanim nacijama 2006. godine, rekao je: "Kada neko dvaput preživi udar atomske bombe, njegova je sudbina da o tome javno govori." Umro je 2010. u 93. godini života, u (trešnjevom) cvetu mladosti - da parafraziramo Topaloviće.
Cutomu Jamaguči nije jedina osoba koja je doživela i preživela obe atomske bombe. Pomenuti dvojac njegovih prijatelja i kolega, Ivanaga i Sato, bili su takođe u oba grada, ali Jamaguči je jedini koji se oba puta zatekao na manje od dve milje od nulte tačke. Od njega je "uspešniji" samo Šigejoši Morimoto, koji je od centra eksplozije u Hirošimi bio udaljen samo pola milje (oko 750m). Smatra se da je 165 ljudi imalo sreću da doživi i preživi oba udara, ali Jamaguči je jedini kome je to japanska država javno priznala, nazvavši ga niđju hibakuša - "onaj koga su dva puta bombardovali".


#5 - Bombardovanje Negotina

Koristeći izvore i činjenice na način na koji je to radio Piter Votkins prilikom snimanja svog filma, ekipa sa Public Radio International napravila je aplikaciju u kojoj možete preko Gugl mape pronaći svoj grad (ili neko drugo mesto), pa ga onda lepo ošinete bombom od dvaes' kilotona žive mere, baš poput one iz Hirošime. Posle pritiska na crveno dugme, sedite i gledajte kakav ste belaj i nesreću počinili. 



Očigledno je da bi nuklearni udar na Negotin imao posledice po susednu Rumuniju i Bugarsku.
Istoričar Aleks Velerštajn sa Stivensovog instituta za tehnologiju, otišao je korak dalje, pa je napravio NukeMap simulator, koji je zapravo prethodna aplikacija nadograđena opcijom odabira vrste i jačine bombe, sa nešto preciznijim i detaljnijim rezultatima takvog "poduhvata".
Postoji čak i 3D verzija simulatora, ukoliko mislite da vam nije dosta i one prve.



Elem, simulator je iščitao podatke o broju stanovnika u Negotinu, označio radijalne zone vatrenog (180m), prvog vazdušnog (340m), radijacijskog (1200m), drugog vazdušnog (1800m) i termalnog (1900) udara bombe poput one u Hirošimi, ukoliko bi je neki manijak aktivirao u vazduhu 600m iznad "Hajduk Veljkovog rimskog bunara iz 19. veka" u samom centru Negotina. Od pobrojanih (po poslednjem popisu) 10673 stanovnika Negotina, odmah bi stradalo oko 4700 a bilo teško povređeno oko 2500 ljudi. Naravno, ove brojke su ipak samo procena, jer simulator ne uzima topografske podatke u obzir (mada to Negotinu u ravnici ne bi mnogo pomoglo). Baš kao što ni onih 30% manje atomski ošinutih Negotinaca od toga ne bi imalo neke vajde.
Za one četnički ošinute još uvek nisu napravili drugi simulator posledica osim svakodnevice.
Postoje razne budale koje smatraju kako bi jedna atomska bomba rešila sve probleme palanke kao što je Negotin (ili bilo koje druge srbistanske). Na njihovu žalost, NukeMap simulator nije zamišljen kao nadražajno pomagalo onanisanju pred monitorom za takve idiote, već da bi čak i neko ko živi u psihorupama i vukojebinama svih meridijana uz pomoć računara stekao stvarnu sliku šta nas sve čeka ukoliko neka usijana budala zaista pritisne crveno dugme u Kremlju, Vašingtonu, Pjongjangu, Teheranu ili nekoj od ostalih nuklearnih prestonica sa animacije Isao Hašimota.
Ko nije sposoban da reši probleme u sopstvenoj glavi ne treba da rešava ni tuđe tako što će ih praviti ostalima, pa makar to bilo i čaršijskim laprdanjem o vlaškoj verziji projektaMenhetn, ili bacanju Dečaka i Debeljka na Vlašington. Enolu Gej po mehanama nećemo spominjati, da se navijači ne bi osetili prozvanima. Ionako su nabaždareni na tu za njih "prejaku reč".



p.s.
Gledam sliku onog čičice Jamagučija, prosto mi dođe da počupam uši svakome ko tvrdi da Atomski Mrav ne postoji.

M.A.R.K.13

$
0
0

Marko, 13:
  1. I kad izlažaše iz crkve reče mu jedan od učenika njegovijeh: Učitelju! Gle kakvo je kamenje, i kakva građevina!
  2. I odgovarajući Isus reče mu: Vidiš li ove velike građevine? Ni kamen na kamenu neće ovdje ostati koji se neće razmetnuti.
  3. I kad sjeđaše na gori Maslinskoj prema crkvi, pitahu ga sama Petar i Jakov i Jovan i Andrija:
  4. Kaži nam kad će to biti? I kakav će znak biti kad će se to sve svršiti?
  5. A Isus odgovarajući im poče govoriti: Čuvajte se da vas ko ne prevari.
  6. Jer će mnogi doći na moje ime govoreći: Ja sam; i mnoge će prevariti.
  7. A kad čujete ratove i glasove o ratovima, ne plašite se; jer treba to da bude; ali to još nije pošljedak.
  8. Ustaće narod na narod i carstvo na carstvo; i zemlja će se tresti po svijetu; i biće gladi i bune. To je početak stradanju.
  9. A vi se čuvajte; jer će vas predavati u sudove i po zbornicama biće vas, i pred kraljeve i careve izvodiće vas mene radi za svjedočanstvo njima.
  10. I u svima narodima treba da se najprije propovjedi jevanđelje.
  11. A kad vas povedu da predaju, ne brinite se naprijed šta ćete govoriti, niti mislite; nego što vam se da u onaj čas ono govorite; jer vi nećete govoriti nego Duh sveti.
  12. I predaće brat brata na smrt i otac sina, i ustaće djeca na roditelje i pobiće ih.
  13. I svi će omrznuti na vas imena mojega radi. Ali koji pretrpi do kraja blago njemu.
  14. A kad vidite mrzost opušćenja, za koju govori prorok Danilo, da stoji gdje ne treba (koji čita da razumije): Tada koji budu u Judeji neka bježe u gore;
  15. I koji bude na krovu da ne silazi u kuću, niti da ulazi da uzme što iz kuće svoje;
  16. I koji bude u polju da se ne vraća natrag da uzme haljinu svoju.
  17. Ali teško trudnima i dojilicama u te dane!
  18. Nego se molite Bogu da ne bude bježan vaša u zimu.
  19. Jer će u dane te biti nevolja kakova nije bila od početka stvorenja koje je Bog stvorio dosad, i neće ni biti.
  20. I da Gospod ne skrati dane niko ne bi ostao; ali izbranijeh radi, koje izbra, skratio je dane.
  21. Tada ako vam ko reče: Evo ovdje je Hristos; ili: eno ondje; ne vjerujte.
  22. Jer će izići lažni Hristosi i lažni proroci, i pokazaće znake i čudesa da bi prevarili, ako bude moguće, i izbrane.
  23. Ali vi se čuvajte: Eto vam sve kazah naprijed.
  24. Ali u te dane, poslije te nevolje, sunce će pomrčati, i mjesec svoju svjetlost izgubiti.
  25. I zvijezde će spadati s neba i sile nebeske pokrenuti se.
  26. I tada će ugledati sina čovječijega gdje ide na oblacima sa silom i slavom velikom.
  27. I tada će poslati anđele svoje i sabraće izbrane svoje od četiri vjetra, od kraja zemlje do kraja neba.
  28. A od smokve naučite se priči: Kad se već njezina grana pomladi i stane listati, znate da je blizu ljeto.
  29. Tako i vi kad vidite ovo da se zbiva, znajte da je blizu kod vrata.
  30. Zaista vam kažem da ovaj naraštaj neće proći dok se ovo sve ne zbude.
  31. Nebo i zemlja proći će, ali riječi moje neće proći.
  32. A o danu tome ili o času niko ne zna, ni anđeli koji su na nebesima, ni sin, do otac.
  33. Pazite, stražite i molite se Bogu; jer ne znate kad će vrijeme nastati.
  34. Kao što čovjek odlazeći ostavi kuću svoju, i da slugama svojima vlast, i svakome svoj posao; i vrataru zapovjedi da straži.
  35. Stražite dakle; jer ne znate kad će doći gospodar od kuće, ili uveče ili u ponoći, ili u pijetle, ili ujutru;
  36. Da ne dođe iznenada i da vas ne nađe a vi spavate.
  37. A što vam kažem, svima kažem: stražite.
(jevanđelje po Marku 13. poglavlje, prevod Daničić-Karadžić)
...

"Hardware: M.A.R.K.13" je filmska distopija britanskog režisera Richarda Stanleya, snimljena pre četvrt veka (1990) kao niskobudžetna replika motiva iz Terminatora, Zelenog Sunca, Aleje prokletstva i priča FIlipa K. Dika. Radnja filma se odvija u postnuklearnom svetu: u jutarnje sunce, na koje upozorava radio glas Angry Boba (Iggy Pop), se ne gleda osim kroz tamne naočare i spuštene prozorske kapke; zemlja je pretvorena u ozračenu pustinju tamo gde su se dalekometnim vatrenim kopljima gađali braća džinovi Merk i Mosk, po kojoj stalkerovski lutaju samo Nomadi (Carl McCoy) što sakupljaju delove razlupanih bojnih robota i prodaju ih kao staro gvožđe; ledene kape na polovima su se otopile, ulicama poplavljenih gradova šibaju taksi gliseri koje voze filozofi (Lemmy Killminster); vlada javno razmatra usvajanje zakona o sterilizaciji dok tajno radi na uvođenju novih oružja, uključujući i robote-ubice model M.A.R.K.13 iza kojih se krije tajni genocidni plan kontrole populacije na planeti.
Bivši vojnik Mo (Dylan McDermott), odnese glavu robota koga je otkupio od Nomada, svojoj devojci Džil. Ona, bivajući avangardna varioc-umetnica, od tog krša napravi instalaciju, svojevrsnu umetničku inkarnaciju boginje Kali. Robot oživi, pa počne belaj činiti po komšiluku. Džil provali da se uopšte ne radi o kršu sa bojnog polja, već o odbeglom prototipu M.13 o kome bruji TV. Kada sazna o kakvom se tipu robota radi, Mo zaintrigirano baci okce na biblijsko jevanđelje po Marku, trinaesto poglavlje (Mark, 13) gde u 20. stihu pronađe rečenicu "no flesh shall be spared": niko (živ) ne bi ostao. Potom sledi klasičan terminatorski razvoj radnje gde izgine pola glumačke ekipe, da bi Džil na jedvite jade uspela da izvuče živu glavu provalivši fabričku grešku u robotu, koji je osetljiv na vlagu - polije ga tušem, on zašmercuje - i rikne.
Na kraju filma, TV spiker objavljuje da je vlada usvojila program proizvodnje novih robota...
Pored jasnih T-cyberpunk elemenata, kroz priču se provlači kritika kriptofašističkih i totalitarističkih fiks-ideja mnogih vlasti, baš kao i pasivno ovcimističko prihvatanje istih od strane pučanstva - aktuelno pre 25 godina, baš kao i danas.
Poster za ovaj film ima nadasve zanimljivu poruku:
- You can't stop progress. 

Bogami, biće od ovoga odličan SNS plakat za naredne izbore.

Evalasigamajci, naš napredni napredak nećete zaustaviti:
- drvorede ćemo listom saseći, sve dok ne napravimo pustinju
- Beograd će biti pod vodom pre nego što se otope polovi
- traka za serijsku proizvodnju (ro)botova radi punom parom, imamo sve modele naoružane otrovima, burgijama, testerama, hladnim i toplim naoružanjem, bejzbol palicama, sprejevima, lepkom za plakate i pljuvačkom
- uskoro završavamo sa kolektivnom sterilizacijom mozgova, potom prelazimo na (pre)ostale delove vaših tela
- možda su se Merk i Mosk već pokačili, ali ima da se zna ko je pravi prijatelj obojici
- Motorhead, Ministry, Public Image Limited, Iggy Pop, GWAR i slični trovači GMO muzikom, nemaju blagoslov za nastup na metohu srBoslavlja
- Marko Trinaesti je malo dete za Aleksandra Prvog i Jedinog
- a trudnima i dojilicama je ne samo teško nego i grđe
- niko od krvi i mesa neće biti izuzet ili pošteđen napretka
- jer ja ne volim da lažem
- zato stražite, budite na oprezu, k'o što smo nekad bili na Rajni
... i neću više ništa da čujem.
Napredak ne možete da zaustavite.

Vaistinu, neki ljudi nikada neće priču od smokve naučiti: zeleni plodovi sa neposečene smokve i ladna beogradska voda nikako ne idu - ni u leto, ni u zimu, ni u usta. Inače, zna se šta sledi... Još jedna konferencija za medije, u nizu.

hardmeatware store - nekad i sad

Gospodar Vučić tvrdi da je otprilike u vreme kada su po Maroku i Londonu snimali film "Hardware", u toj istoj britanskoj prestonici radio kod nekog Indusa u gvožđari (hardware store) koja je za baksuza baš u to vreme bila mesara. Nema šta, no meat shall be spared - of lies.
Sličnostima nikad kraja.

Civiližicija

$
0
0

Ubrzo po dobijanju nezavisnosti od Britanske imperije, 15. avgusta 1947. godine, buduća Republika Indija upada u vrtlog unutrašnjih sukoba između Indusa i Muslimana, što dovodi do odvajanja zapadnog i muslimanskog Pakistana od ostatka zemlje. Od Indije se 1972. odvaja tzv. "Istočni Pakistan" pretežno naseljen muslimanima, od koga nastaje današnji Bangladeš. Mesecima pre proglašenja nezavisnosti bivše engleske kolonije, u tadašnjoj Indiji tinjali su sukobi između Muslimana, Indusa i Sika. Vreme nezavisnosti bilo je istovremeno vreme razdvajanja bodljikavom žicom i barikadama; preko 17 miliona ljudi je raseljeno, oko milion njih je izgubilo živote u sukobima, koji su započeti pre nezavisnosti i nastavili se potom, ponajviše oko spornih provincija Pandžab i Kašmir. Iz Indije je odmah po razdvajanju 1948. godine (veliki "uspeh" Britanaca koji su, napuštavši Indijski potkontinent, povukli demarkacionu liniju za samo sedam dana, i to nazvali granicom), u Pakistan prebeglo oko 9 miliona indijskih muslimana; iz Pandžaba, sa druge strane, početkom 1948. beži preko 5 miliona Indusa i Sika u Indiju.
15. avgust 1947. godine, pored indijske nezavisnosti, obeležava i jednu od najokrutnijih i najdugotrajnijih ironija dekolonizacije tzv. Trećeg sveta: Indija, sa svojih 4500 godina postojanja i tradicije, sa tadašnjih 415 miliona stanovnika, prestala je da bude britanska kolonija i postala nezavisna država; nažalost, bila je to pirova pobeda koja je otvorila društvene, istorijske i geografske rane koje još uvek u potpunosti nisu zarasle. Novonastala nezavisna Indija, samo nekoliko meseci kasnije (u proleće 1948) bila je podeljena na dve države. Dani nezavisnosti, postali su dani sukoba, izbeglica i žica.
Lider pokreta za nezavisnost i "otac indijske nacije", Mohandas Karamčand "Mahatma" Gandi, bio je u januaru 1948. godine ubijen od strane jednog hindu nacionaliste zbog "prevelikih simpatija prema muslimanima". Gandi je Indiju video kao jednu naciju bezbroj religija, kultura i naroda. Pored svog svetski poznatog nenasilnog načina borbe za slobodu, Gandi je bio apsolutni kritičar i protivnik zapadne civilizacije, za koju je smatrao da će svojom pohlepom, industrijalizacijom i alavom potrošačkom tržišnom strkom uništiti Indiju.


Kada je jednom prilikom Gandi posetio London, neki novinar ga je upitao:
- Šta mislite o Zapadnoj civilizaciji?
Dobra Duša mu je kratko odgovorio:
- Bila bi to dobra ideja.

Šašav odgovor na glupo pitanje - ali samo na prvi pogled. Treba poznavati smisalice koje su česte u Engleskom jeziku, ali i samog Gandija koji je u odgovor uneo i filozofiju. Smisao novinarevog pitanja je bio "Šta mislite o zapadnjačkom modelu civilizacije?", gde je ključna reč civilisation bila imenica. Gandi je u odgovoru mislio na civilisation kao glagol civilizovati, kao da je pitanje glasilo: "Šta mislite o civilizovanju Zapada?"
Bila bi to dobra ideja.


Izraz "paki", koji se u to doba prvenstveno odnosio na izbeglice i doseljenike iz Indije, trajno je odomaćen u Engleskom jeziku i danas se pežorativno odnosi na sve "ofarbane" podanike Krune, poreklom iz nekadašnjih kolonija u Severnoj Africi i Aziji - od Egipćana do Burmanaca.
Zaista, baš kao 1947. tako i ove 2015. godine, Zapadna civilizacija nikako da odustane od ograda i žica. Današnji višemilionski talas izbeglica samo je još jedan u beskrajnom nizu povoda za pucanje ventila samokontrole i izlivanje starih frustracija nastalih vulgarizovanom decivilizacijom Zapadne civilizacije.

Glupost nema granica, i ne mogu je zaustaviti žice postavljane u njeno ime.
Indeed.

Farme, životinjske

$
0
0

Neki intelektualci, Staljinovi protivnici koje lično poznajem, tvrde da "Životinjska farma" šalje poruku kako se svaka revolucija na kraju uvek završi loše po autsajdere, i zato "dođavola s njom - živeo status kvo!" Ja sam lično knjigu čitao kao da se striktno odnosi na Sovjetsku Rusiju, i ne bih sad da tu dajem nekakve velike izjave ne račun revolucionarne filozofije. Impresioniralo me, zaista, da levičari koje poznajem u tolikom broju ponavljaju ovu kritiku nezavisno jedni od drugih - kažem impresioniralo, jer meni tako nešto nije palo na pamet dok sam čitao Vašu knjigu. I još uvek mi se ne čini tako. Šta Vi velite - koje od ta dva gledišta je bliže onome što ste nameravali da nam poručite?
- Dvajt Mekdonald, decembar 1946.


Odgovor na Vaše pitanje vezano za "Životinjsku farmu":
Naravno da mi je prvobitna namera bila da napišem jednu satiru na račun ruske revolucije. Međutim, hteo sam da to ima i jednu širu dimenziju - smatram da takvi tipovi revolucija (nasilne i zavereničke, predvođene obesvešćenom masom gladnom moći) mogu jedino da vode ka promeni gospodara. Moja je poruka da revolucije mogu doneti radikalno poboljšanje samo ako su mase svesne i sposobne da smaknu svoje lidere čim ovi završe posao koji im je zadat. Prekretnica u priči se dešava kada svinje na farmi zadrže svo mleko i jabuke za sebe (baš poput pobune u Lenjingradu i Kronštatu 1921. godine, kada su se revolucionari pobunili protiv svojih vođa usled gladi i represija; Trocki i Tuhačevski su tu pobunu žestoko ugušili, ali, na kraju, promene u ekonomskoj politici Sovjeta su morale da budu sprovedene). Da su ostale životinje bile tada svesne kako se tome treba usprotiviti, to bi zaista bilo u redu. Kada neko pomisli kako ja branim status kvo, razlog tome je, po meni, zato što su postali pesimističniji i smatraju kako ne postoje druge alternative osim diktature i/ili kapitalizma bez mešanja države u ekonomiju. Što se tiče trockista, oni su dodatno zakomplikovali stvar osećanjem kako su odgovorni za sve što se u Sovjetskom Savezu dešavalo do 1926. godine i da se do tog vremena zaista desila "iznenadna" degeneracija Revolucije. Ja mislim da je ceo taj proces ipak bilo moguće predvideti - a neki, poput Bertranda rasela, to i jesu predvideli - i to zbog same prirode boljševičke partije. Ono što sam pokušao da kažem je: 
"Ne možete imati revoluciju ako ona nije zarad vas samih, jer ne postoje nikakve dobroćudne diktature."
- Džordž Orvel, decembar 1946.


***
Bila je ovo još jedna od Orvelovih prepiski povodom njegovih knjiga, poput one iz 1944. između njega i Vilmeta oko "1984", objavljenih 2013. godine u knjizi "Džordž Orvel: Život i pisma".


17. avgusta 1945. godine, objavljeno je prvo izdanje Orvelove "Životinjske farme" u Britaniji. Iako su u vreme pisanja knjige bile jasne njegove asocijacije na boljševički crveni "dobroćudni" teror, ništa dobroćudnija nije ispala ni ova današnja alternativa u vidu (pseudo)laissez-faire vulgarkapitalizma koji uživa u uplitanju države samo i jedino za njega, a ne za ošamućenu postrevolucionarnu masu u tranzicionom rikvercu. Da li smo kapitalistički gradili "progres" ili nam je on bio komunistički nametnut, sasvim je svejedno kada sagledamo posledice po sadašnjost i naročito budućnost ljudskog društva. Napredak se ne ogleda u odlasku na Mars, ukoliko tamo ne bude imao ko da ode - u manjoj, i u daleko većoj meri ukoliko ne bude onih koji su svesni potrebe da se izađe iz rovova u sopstvenim glavama pre nego što se zakorači velikim koracima za Čovečanstvo.
I naročito, otresti se bezbroj životinjskih farmi kojima nas Velika Braća tako vešto i dalje varaju.
Nisam siguran da se dva najveća rijaliti šou programa slučajno zovu tako, po Orvelovim delima.

Noć i dan

$
0
0

Tekst koji sledi nije izgubljeno poglavlje romana Filipa K. Dika "Čovek u visokom dvorcu". 
Mada...

Veče



Voditelj: 
Gutenabend majn damen und heren, poštovani cušaueri und kibiceri erstedojčnacionalfernzen. Hojtenaht u našem študiju, samo za vas, gostuju her Kancelar und njegovi najbliži saradnici!
(gromoglasan aplauz publike u studiju, desnom rukom uvis)
Komercijalno vreme je zlato, pa da ga ne trošimo uludo, krenimo odmah sa pitanjima našim gostima. Alzodakle, majnfjura, kako se osećate ovde u študiju Erste Ti-Fau? Šta ćete nam danas reći, za početak?



Kancelar:
Ja verujem da danas delam u duhu Tvorca Svemogućeg: suzbijanjem jevrejštine, Ja se borim za Božje Delo!
Hteo bih sada da citiram jednoga čoveka većeg od Mene, grofa Lerhenfelda: on je na poslednjoj sednici Landtaga rekao da ga to što se oseća "kao čovek i kao hrišćanin" sprečava da bude antisemita. Ja na to dodajem - to što se Ja osećam kao hrišćanin, upućuje Me da budem ratnik moga Gospoda i Spasioca. Upućuje Me na jednoga čoveka, koji je usamljen i sa samo nekolicinom sledbenika, prepoznao te Jude, ko su oni, i okupio narode da se protiv njih bore; i taj čovek je, Božja istina!, bio najveći ne zbog patnje već zbog te borbe. Moja bezgranična hrišćanska i ljudska ljubav Mi omogućiše da čitanjem tih reči uvidim kako se kroz Njega sam Gospod javio u svoj svojoj moći, i poslao pošasti da iz velikog hrama razjuri to leglo guja otrovnica. Koliko je strašna bila ta Njegova bitka za svet bez jevrejskog otrova. A danas, dve hiljade godina kasnije, iz najdubljih osećanja, Ja sam to shvatio više nego iko, zbog čega je to On prolio svoju krv na krstu. Kao hrišćaninu, nije Mi dužnost da im dopustim da Me prevare, već je Moja dužnost da budem ratnik istine i pravde! A kao čoveku, dužnost Mi je da se pobrinem da ovo društvo ne doživi isti katastrofalni kolaps poput te drevne civilizacije od pre dve hiljade godina - civilizacije, koju su ti isti Jevreji doterali do ruševina.



I ako nešto ukazuje da činimo ispravnu stvar, to je onda osećanje nelagode koje svakoga dana sve više raste. Kao hrišćanin, Ja imam obavezu i prema svom narodu. Kada ujutru izađem na ulicu i vidim taj narod koji u redovima čeka, taj grč na njihovim licima, ne bih bio hrišćanin već Sotona lično ukoliko ne bih osećao sažaljenje prema njima, ako ne preduzmem nešto, baš poput našega Gospoda pre dve hiljade godina, protiv onih koji danas pljačkaju i eksploatišu taj jadni narod!

Voditelj:
Odlično rečeno, gospodine kancelaru! Ali, kako narodu otvoriti oči da to uvidi i priključi se borbi Pravednika, kako svet u to ubediti?



Kancelar:
Najbolji način da efikasno kontrolišete ljude je da im malo po malo uzimate slobodu, svaki dan, da im narušavate prava hiljadama sićušnih i skoro nevidljivih ograničenja. Na taj način, ljudi neće uopšte primetiti da su im slobode i prava zakinuti sve do one tačke sa koje se one više ne mogu povratiti.

Voditelj:
Gospodine ministre informisanja, imate li vi neku ideju koja bi pomogla našem Kancelaru?



Ministar informisanja:
Ukoliko izgovorite neku dovoljno veliku laž i uporno je ponavljate, ljudi će u nju na kraju poverovati. Ta laž može opstati dokle god Država uspeva da zaštiti narod od političkih, ekonomskih i vojnih posledica koje ta laž sa sobom donosi. I tako, postaje vitalno važno za samu Državu da upotrebi svu svoju moć protiv disidenata, zato što je istina smrtni neprijatelj laži, pa je shodno tome i istina najveći neprijatelj Države!

Voditelj:
Ohoho, evo već imamo i uključenje prvog gledaoca u program! Na liniji je neki gospodin Mohandas Karamčad, koji zove čak iz Indije - pa nas u ovom trenutku, poštovani gledaoci, posmatra ceo svet! Izvolite, gledaoče.



Gledalac #1, koji se predstavlja kao "Gandi":
Neka greška ne postaje istina višestrukim ponavljanjem priče o tome, niti istina postaje greškom samo zato što to niko ne prepoznaje. Istina postoji, čak i kada nema javnu podršku. Istina je samoodrživa.

Voditelj:
O-ke, laku noć. Koja je ovo budala...




Kancelar:
Ja bih da dodam i ovo: neka laž bude što veća i što prostija, uporno je ponavljajte, i oni će u nju na kraju poverovati. Evo, i ministar zdravlja bi mogao nešto o tome. Ajde, kaži i ti neku...



Ministar narodnog zdravlja:
Što vam više nešto radimo, sve ćete manje verovati da vam to radimo!



Kancelar:
Ja mislim da propaganda mora da bude popularna i da se prilagođava najmanje inteligentnima među onima do kojih namerava da dosegne.



Ministar vazdušnog saobraćaja i nebeske mehanike:
Šefe, i ja bih da dodam nešto, u prilog svemu što do sad rekoste.
Elem, prirodno je da prost narod ne želi rat; međutim, na kraju krajeva, lideri su ti koji kreiraju politiku jedne nacije, tako da je neverovatno lako narod uvući u tu igru bez obzira da li se radi o demokratiji, fašističkoj diktaturi, parlamentu ili komunističkoj diktaturi. Nebitno da li se oni bune ili ne, ali ljude je neverovatno lako uvući u igru vezivanja za vođe. Jedino što treba da učinite je da im govorite kako su napadnuti, i da optužite pacifiste za manjak patriotizma čime celu zemlju dovode u opasnost. Ova fora pali na isti način u ama baš svakoj zemlji.

Voditelj:
Lepo, lepo rečeno, nema šta. Aha, evo imamo poziv! Posle toliko javljanja gledalaca direktno u program, usled čega se naša emisija otegla čak i preko termina za reklame, dopustićemo još samo ovom jednom cušaueru da postavi ajnfrage i da podršku našim gostima, pa onda zatvaramo liniju za dalje pozive. Izvolite...



Gledalac #2:
Alo, ovde Nelson Mandela, zovem iz Kejptauna. Samo bih hteo da kažem, apropo večerašnje teme emisije, da kao hrišćaninu, nije mi dužnost da im dopustim da me prevare, već je moja dužnost da budem ratnik istine i pravde...

Kancelar (vidno naduren, upada gledaocu u reč):
Alobre, to sam Ja inspirativno rekao još na početku emisije, ti plagijatoru nijedan što si! Nemoj da sam te uhvatio kako ovo širiš po WeltNetzu kao svoje reči, istrebiću te k'o švajnpest...

Voditelj:
Ali, majnher Kancelaru, molimbite! Smirite se, pa to je samo finfkolonaški provokator - znali smo da će takvih biti; goniometarske ekipe su sve vreme bile spremne, Geštapo je već na licu mesta i... evo, javljaju mi iz režije da je ta bitanga Mandov uhapšen! Uspeli smo da ga sprečimo pre nego što je uzviknuo već spremljenu parolu "Kancelaru pederu!" koju su malopre pronašli u tajnoj fijoci njegovog stola, napisanu na papiriću na kome je limunskom kiselinom bila nacrtana Davidova zvezda u potpisu.

Kancelar:
Ja, ja, nadasve efikasno! To je jedan od razloga što hojtenaht u študio nisam doveo i ministra policije, on svakoga trenutka u svakom pogledu radi svoj posao na zer uspešan način, o čemu ćemo pričati u sutrašnjoj emisiji u istom terminu.

Voditelj:
A i taj provokator... stvarno svašta, da kopira vašu misao netom izrečenu, kao hrišćanina i čoveka. Inače, niste doveli ni ministra vera večeras u študio. Da li biste nam, možda, mogli nešto da poručite u njegovo ime na tu temu?



Kancelar:
Naturliš! Ima da se zna sledeće - jedina religija koju poštujem je islam, jedini prorok kome se divim je Muhamed!

Voditelj:
Ali, majnfjura...

Kancelar:
Niks aber, šlihtaro voditeljska! Genug, ovo je plaćeni termin a Ja sam oslobođen plaćanja poreza na majn Kampf odlukom Vlade, tako da sada završavamo emisiju. Najn - Ja završavam emisiju, a ti dosta više! Šlosdajneklape, švajnhundu fernzenski, umalo da ti promakne onaj špijun u program i oplete Me! Jozef - ne ti bre M, nego ovaj G - ministre, smenjuj ovo čudo dok ga nisam lično poslao na urlaub u Ojšvic! Und ruhedort, Ih werde niht etvas cu gehoren!


Ministar informisanja:
Javol!



Kancelar:
Jašta si, kahm... Alzodaklemolimbite, majnliblingcušauern, hojtenaht emisiju završavam i odjavljujem Ja lično, uz misao koju ću podeliti samo sa vama: Mi, vođe, nismo svesni koliko smo srećni što ti, narode, ne misliš ama baš ništa.
Und ject, aller cu irem aufgabe! Hajl Ja!!!

Publika u studiju, u delirijumu:
Hajl Ti! Du-hajl, Du-hajl!!

Glas nove voditeljke (u pozadini):
Gutenaht, laku no-oć...


***
Bila je to, na svu sreću, samo fikcija.
Da se mi ipak vratimo u stvarni život.

Gluvo doba noći


Nemanjina jedanaest, sedam i petnaest ujutro. Uobičajeni radni dan.
To mu je posao, to mu je radno mesto. Obično nije gužva na parkingu kada dođe, kasnije tu bude gužva...



Deco, vreme je za još jednu dozu istine.
Svaka sličnost je njihova namera.

Viewing all 1770 articles
Browse latest View live