Quantcast
Channel: GRAĐANSKI KRUG
Viewing all 1769 articles
Browse latest View live

Vreme izuvanja

$
0
0

Iako je (još uvek) vreme aktuelnog Sajma Knjiga, nekako ga je u off topic bacila promocija najnovijeg izdanja besmislica u produkciji izdavačke kuće "Opposition Books & Hooks Unlimited". Ta knjiga, zapravo, ne postoji: samo su joj korice najavljene, tj. boje koje će koristiti njeni štampari, dok je sadržaj i dalje nepoznat čak i njima samima. Doduše, na požutelim stranicama već je drhtavim rukopisom nažvrljan okvirni sinopsis koji tek treba razraditi u saradnji sa diplomiranim dramaturgom.
Zapleta radi, naravno.

može monolog...

... a može i recitacija

U oprobanoj kraftwerk-pozi "we are the robots", s ljubavlju uskliknuvši stari dobri provereni poklič iz kampanje pred izbore 2007. godine (čuveno "Srbija da radi + pazari moje brašno Tip-5%"), lider najprogresivnije opozicione stranke u Srbiji najavljuje saradnju sa liderom takođe najprogresivnije opozicione stranke u Srbiji. Po teoriji harmonije tonova, žuta i ljubičasta boja zaista jesu komplementarne. Komplementarne boje imaju svojstvo da im se, kada se upotrebe jedna pored druge, povećaju intenziteti tako da ostavljaju jedan harmoničan utisak na posmatrača.
Tamo gde Čedomir Jovanović stade, isteran 2004. godine iz DS od strane Borisa Tadića, tu produži Dragan Đilas učlanjen 2005. godine u DS od strane Borisa Tadića. Barem tako oni sami kažu, ako im je za verovati. Komplementarno, baš kako i treba - iz osnovne u izvedenu boju, pa onda nazad. 
Može i stranku.


Dragan Đilas ovih dana kaže "za mnom braćo i drugovi, pratite me, da menjamo Srbiju". Ukoliko je mislio da se Srbija menja tako što će pratiti takve - grdno se vara. Kada bi to bilo tako, i moguće, Srbijom bi već sto godina vladala dinastija Domanovića umesto svih dosadašnjih, četnokomunističkih. Srbija se menja baš tu gde jeste, ovakva kakva je, a skoro da je nikakva zahvaljujući podebelo i ovoj dvojici učesnika opozicione audicije. Njihovi monolozi i recitacije, mantre, udarničke parole, kuknjave i prenemaganja, devet žutih kučića, pitanja i odgovori, neodgovornost, licemerje, bagaž prepun afera i sumnjivog biznisa, Srbiju neće odvesti ništa dalje u odnosu na ovaj limbo, u kome se predugo nalazi a da to ne ostavi posledice i na nekoliko generacija njenih građana unapred.
Potreba za postojanjem opozicije koja bi uspešno parirala trenutno četnoboljševičkoj koalicionoj ekipi SNS i SPS, eminentna je i bezuslovna. Ko bi to mogao biti a da ne bude isti kao oni protiv kojih je, to je već pitanje na koje se traži odgovor.
Ukoliko je potrebno formirati blok opozicionih stranaka, u ovom slučaju DS i LDP (i još "nekih"), a sproću vlastnih SNS i SPS (i još "nekih"), onda je obaveza, pre svakog jurišnog pokliča "za mnom!", dati onima od kojih se praćenje i podrška očekuje odgovor na prosto pitanje: Ukoliko ste opozicija ovima, zašto ste onda u vlasti sa njima?
Odakle "opoziciji u najavi" pravo da građane latentno prisiljava na ljigavo utoravanje kroz izborno opredeljenje "ili mi ili oni - ili ste za ili ste protiv"?! Podržite nas, ako ste protiv njih, a mi ćemo menjati Srbiju...
Ne možete, čak ni u vicu, biti malo opozicija ovde a malo vlast onde, jer se takvo dete-politika uvek kilavo rađa i bez babica. Ne možete građanima Srbije ponovo podmetati lažnu yin/yang izbornu dilemu, i pritom ponovo intenzivirati prljavu kampanju protiv svih koji su precrtavali svoje glasačke listiće ne želeći da više saučestvuju u licemerju političke kaste koja višegodišnje društvene promašaje i teške kriminalne radnje i dalje krije iza "pametnih naočara", poziva na rad ili juriš, pljuckanja niz Miljacku, fajerstartersko-verskih teferiča po Kosovu, kuknjave za državnim kreditima za pokrivanje minusa u ličnom biznisu (kojim se finansira i lična stranka), usltraselektivne farse o antikorupciji (slepljenim protiv lepljivih prstiju), koncerata Mrkute (kao uslov za asfaltiranje lokalnih puteva i ulica) i svih ostalih proverenih metoda socijalnog parazitiranja.


Ne možete u Beogradu tvoriti žuto-ljubičasti front protiv crveno-plave vlasti, a da u Negotinu, sat vremena po okončanju prošlonedeljnih izbora za novo rukovodstvo lokalnih demokrata, započnu pregovori žutih, ljubičastih i plavih protiv crvenih; u opštini u kojoj žuti i crveni čine lokalnu vlast, dok su plavi i ljubičasti stari znanci iz vremena dok su svi činili neke druge nijanse plave - radikalnu i koštunjavu. I kada vam neko javno to kaže, onda dođemo i do toga da jedan agroodbornik pred svedocima spominje (i više puta to ponavlja) čak i egzekuciju onoga ko je to rekao, dok crveno-žuti kadrovici na to podvriskuju "Otkaz! Isteruj! Prati! Kažnjavaj! Bacaj na groblje!" a njihov nehospitalizovani bašibozuk fizički nasrće na ukućane u sred bela dana (i opet pred svedocima). Da li ste na to mislili, drugovi Dragane i Čedomire?
Kome još treba objašnjavati kako i zašto je formirana vlast u Pančevu, Dimitrovgradu, Rakovici, Vladičinom Hanu, Novom Bečeju... i ko će još poverovati u potrebu formiranja nove opozicije. Protiv koga, možda protiv sebe samih?
Citiram Đilasa: "Samo glas za DS je glas protiv SNS i SPS i da građani ne mogu biti sigurni da, ukoliko budu glasali za druge stranke, one neće ući u koaliciju sa SNS i SPS i prihvatiti njihov način rada." Svaka ti čast, majstore.
Opozicija u najavi ovih dana poziva građane u pomoć, Jovanović ponovo (kao 2007.) vabi intelektualce, Đilas tvrdi da su građani ti koji treba da se udruže - a ne stranke. Pa šta će mu onda DS i LDP, neka se i on sam organizuje u neki kućni savet, savez pčelara ili NVO za zaštitu Beograda od svih daljih njegovih sumanutih ideja i džeparluka?
Da li sve ovo predstavlja previše pitanja, na koja odgovore prosečan građanin Srbije teško može da shvati i svari, ili je stvar daleko prostija i očiglednija - da je odgovor na svu tu silesiju budalaština jedan:
Izađite odmah iz svih koalicija sa onima protiv kojih tražite glas od građana. Vaši odbornici neka im uskrate podršku, funkcioneri neka podnesu ostavke - to je osnovni preduslov svih daljih uslova. Kada to stoprocentno uradite, vratite se po glasove onih na koje računate. Možda vam tada neko konačno poveruje.

Ili...
Kada se sve te vaše boje (osnovne i izvedene) zastava kojima vitlate pomešaju, dobije se mulj crne boje, koji najviše podseća na katranske jame poput onih u Kaliforniji. Problem je što u tim jamama neki budući arheolozi neće naći ostatke riba-dvodihalica, smilodona, mamuta ili dinosaurusa, već će u njima kosti ostaviti jedno celo društvo koje je lažima zaslepila pa potom u mulj odvukla gomila samoproklamovanih Vođa. Ovo je Srbija, nije Holivud, da bi joj egzistenciju krojili dramaturzi iz naćvi, loši režiseri afera, bizMismeni, oslojanjeni pevci i dokazani kriminalci.
Pozivate nas da se udružimo. Mi, građani, a ne (vaše) stranke. Da ne gledamo previše na razlike i da tražimo ono što nas spaja.
Gledaćemo na razlike koje nas spajaju, a ne u vas kojima predstavlja cepidlačenje kada vam se kaže da ne možete nekažnjeno institucionalno propagirati homofobiju, ekocid, tajkune, licemerje, šovinizam prema Romima i siromašnima, pljačke budžeta, džeparoške privatizacije, BusPlus kriminal, političke koalicije sa onima protiv kojih javno pričate da ste, dok se zajedno sa njima po kafanama podsmevate pučanstvu.
Lažno šarenilo još lažnijeg bihromatskog političkog života, kojim se maše pred očima onih koji su do grla u crnom mulju stvarnog života i preživljavanja, nisu rešenje za probleme ovog društva. Dok vaši bukači i partijska pešadija, ovih dana, polako i sve više bljuju vatru i kiselinu po onima koji nisu glasali niti će glasati ni za Vas niti za Njih i odbijaju da o tome ćute, vreme je da shvatite surovu istinu: nisu glasački listići ti koji su precrtavanjem postali nevažeći, već su nevažeća imena na njima koja su to postala svojim licemerjem i opštim saučesništvom u unazađivanju ovog društva. Od Beograda, preko Pančeva, Bečeja, Negotina, Dimitrovgrada, do Vladičinog Hana ili bilo koje druge palanke - da se više ne lažemo.
Možda je poštenije reći: da više ne lažete, ni nas ni sebe.
Kriva ogledala su u cirkusu, čarobna u bajkama, a ona obična - u životu.

****
Corax je sve to lepo provalio, pa danas u Danasu nacrtao:


Po onoj staroj, narodnoj: Kom opanci, a kom obojica.
Idu izbori, vreme je izuvanja.


Zemaljsko vremensko iskliznuće

$
0
0

NIšta mi više nije jasno:
- Visiš po netu do 3, a legneš da spavaš u 2?!
ili
- Legneš pre 2, spavaš 6 sati a probudiš se u 7?!!
Neko mi krade vreme, očigledno.


Sinoć (subota uveče), poslovično neobaveštena kasirka u dućanu, apsolutno ubeđena u svoju istinu odvali: 
- Da znate, od sutra više ne radimo do dvaestri nego do dvaesdva.
- Što, zbog vraćanja sata unazad?
- Ne, tako reko gazda. A vreme neće vrate unazad više, tako rekli na televiziju.
Pošteno.


Možda i jesu rekli da neće, ali su ga ipak vratili. Evrostandardi kažu da se poslednje subote u oktobru letnje vreme vraća za jedan sat unazad, na zimsko računanje. Srbostandardi vele da je vreme vraćeno za ceo kalendar unazad, na neko drugo doba obračunavanja. Zato je samo u Srbiji (na obe strane Zemlje, tamnoj i mračnoj) posle 5. oktobra 2000. godine nastupio 4. oktobar. I to još uvek traje.
Ministarka na partijskom zadatku izjavila je da se letnje/zimskim vremenskim pomerajem (možda je bolje reći "iskliznućem") postiže ušteda od petsto miliona do milijardu evra (citira nekakve američke izvore). O uštedama koje će postignuti igrarijama njene ekipe (u ovim krajevima poznatom i kao "Vlada"), iako samo o tome pričaju, konačni sud daće vreme. Pomerali ga oni koliko hoće, korak napred dva nazad, za sat ili deceniju, lomili kazaljke, navijali u kontra smeru, brisali brojke ili kvarili mehanizam - ali biće tako i nikako drugačije.
Menjali, ne menjali - mandatu ide vreme, i svi oni to znaju. Odatle tolika frka i sluđivanje naroda budalaštinama.


Na čuvenom albumu Pink Floyda "The Dark Side of the Moon" (1973) postoje pesme Time i Money. Teško da ovi evročetnoboljševici išta razumeju sa te ploče, osim jednog:
Vreme je novac.

Hronika Palanačkog Uma - VIII deo

$
0
0

Hronike palanačkog uma nastavljamo, tamo gde su zastale pre više od tri godine.

28.01.2010. - Uvod: Umesto uvoda - stil, najviše načelo palanke
30.01.2010. - I deo: Ideal čistog siromaštva; Duh palanke kao duh plemena u agoniji; Palanka, pozorište normativnosti
02.02.2010. - II deo: Odsustvo tragedije - sentimentalizam i sarkazam; Pamfletizam protiv tragedije; Sreća od nesreće kao pra-uzrok determinizma
05.02.2010. - III deo: Ateizam kao načelo javnosti; Smrt i filosofija palanke; Individualizam kao funkcija duha palanke
09.02.2010. - IV deo: Trajni infantilizam duha palanke
12.02.2010. - V deo: Realizam kao plemensko žrtvovanje obogovljenoj stvarnosti; Banalnost - prvo načelo ništavila; Senzacionalizam - drugo načelo ništavila; Razočaranje u životinju; Jesenji nokturno i "svetska pakost" duha palanke
23.02.2010. - VI deo: Nihilizam tamnog vilajeta; Nihilizam filosofije palanke i jezik
23.10.2012. - VII deo (prekoredni): Nacizam palanke ili palanački nacizam?

Idemo dalje.


EGZISTENCIJA KAO BESMISLEN RAD

Duh razočaranja "natkriljuje" zatvoreni svet palanke, on uzrokuje i inerciju koja vlada njime. Ovaj duh ispoljava podmuklu lukavost, jer želi da se razočara, kako bi postigao željeno ravnodušje sveta palanke.
Svet duha palanke je jedan zatvoren i nestvaran svet. Pad, ili demistifikacija ove iluzije (fikcije) završava se velikom ravnodušnošću. Ta ravnodušnost se okreće protiv egzistencije, koju palanački duh oseća kao besmislenu. Egzistencija je stvarna samo ako je iluzionistička, tj. postoji u veri da će se ta iluzija jednom ostvariti, otvorena ka sebi samoj u svom uništavajućem zatvaranju. U tom zatvaranju duh palanke ide i do poricanja same egzistencije i njenog smisla. To je "rad protiv rada", sukob svesti sa bićem.
Iluzija o mogućem "Krajnjem rešenju" stvara iluzionistički stav prema samoj egzistenciji, ravnodušnost koja odbija bilo kakav rad - što je, samo po sebi, takođe nekakav rad. U pitanju je rad na održavanju samog duha palanke kao duha zatvorenog sveta.

Pieter Bruegel the Elder: Land of Cockaigne (1567)

Prevara i gluma, kao načela palanačkog sveta, neprestano se proširuju, vode iz iluzije u iluziju, iz razočaranja u razočaranje. Protiv te "prevare" bori se ravnodušnošću, produbljivanjem pasivnosti. Pasivnost se pravda (objašnjava, definiše) kao ravnoteža smislenog i besmislenog (koji su međusobno zavisni i uslovljeni). Ovo biće paradoksa sveta palanke je biće neutralizovanih sila, koje svu svoju životnu energiju i (bez)smisao troši na održavanje ravnoteže neuravnoteženosti sveta palanke - kao jedinog smisla.
Paradoks je u kruženju krugom u neznanju o tome, čemu potom sledi znanje (spoznaja) da je to bio krug. To znanje je podjednako prožeto preneraženošću o tom "saznanju", kao i "nadom" da je sve to tako samo zahvaljujući nekakvoj "pogrešci" koja se da ispraviti. Na ovaj način je paradoks kružnosti (zatvorenosti, besmislenosti) zapravo neiscrpan, i tom neiscrpnošću postaje kružan - zatvoren u samog sebe.
Filosofija zatvorenog sveta palanke ne poznaje rad (radnju) kao svrhu samu po sebi, pa sledstveno tome ni egzistenciju kao jednu takvu "radnju". Problem zatvorenog sveta palanke leži u tome što egzistencija sama po sebi (po definiciji) ne prihvata ovaj rad, zato što, kao beskrajno otvorena, ne prihvata nikakvu zatvorenost.

LENJOST KAO RAD ZATVORENOG SVETA PALANKE

Rad, kao pokret, služi upoznavanju ograničenog sveta palanke. To je paradoksalan pokret u zatvorenom svetu statičnosti, to je iluzija pokreta i njegove svrsishodnosti. Egzistencija je besmislena, jer je neostvariva kao rad koji ničemu ne vodi. Najviši cilj je biti ravnodušno-nemaran, čak i prema samoj svesti, tj. za svet i svest o njemu. To je rasejanost lenjosti, koja verno sledi duh zatvorenosti sveta palanke.
Apatija dovodi egzistenciju do ravnodušnosti, i prouzrokuje novu vrstu rada koji potiče od umora (beznađa, otupelosti) - volja ne može da dostigne ovaj stepen, oslobođenje od volje ide od lenjosti kao "bez-volje".

 Pieter Bruegel the Elder: Laziness (1556)

Palanačka svest teži da pomiri nepomirivo: egzistenciju sa radom zatvorenog sveta palanke - da ostvari već ostvareno, i tako ga u potpunosti obesmisli. Uzaludnost takvog rada potvrđuje njegovu nemogućnost, zato je "rad-protiv-rada" jedina vrsta rada palanačkog zatvorenog kruga. Palančanin ima apsolutnu iluziju o sopstvenoj svesnosti i trezvenosti, iluziju da razume besmislenost rada i egzistencije i da je zbog toga ravnodušnost (ravnodušje) jedini mogući vid rada (lenjost) i postojanja (ne-rada) u svetu palanke. Ova ravnodušnost (iluzija) je idealizovana, dok je u stvarnosti prožeta očajanjem (iluzijom) bez koga nema ni ravnodušnosti; odatle je ta ravnodušnost zapravo rad protiv iluzije - protiv same egzistencije. Najviši cilj postaje biti ravnodušno-nemaran, ali ne i biti mrtav jer sama suština smrti i konačnosti se ne uklapa u stil palanke kojoj je odlika kolektivno trajanje (u beskraj) ravnodušja, umesto smrti kao izraza personalnog postojanja kroz njegovu determinisanost početkom i krajem. Egzistencija je nepomirljiva sa ovom lenjosti, kao i sa ništavilom (nihilizmom palanke).
Lenjost, kao ne-rad sveta palanke, predstavlja zahtev za vrstom pokreta koji je nemoguć u zatvorenosti tog nepokretnog sveta; zbog toga, paradoksalno, ona postaje zahtev za egzistencijalnim radom, zahtev bića za pokretom. Na ovaj način, apatija egzistencije palanke, dovedena do njenog poricanja (i ravnodušnosti), postaje izvor novih pokreta, rada koji potiče direktno od umora, beznađa i otupelosti, pa zbog toga postaju još opasniji po zatvoreni svet i svest - jer potiču direktno od njih samih.
Lenjost, kao bez-voljnost, predstavlja oslobođenje od volje za spasenjem iz palanke, jer ona potiče iz palanačke svesti i podražava je. U lenjosti umire "volja" svesti. To je jedini oblik smrti koji palanački duh poznaje i priznaje - bezvoljnost kao smrt palanke, njeno nihilističko-kolektivističko poimanje jedino podobnog beskonačnog skončavanja - do predaje besmislu.


Zbog same suštine palanačkog duha, svesti, pasivnosti i lenjosti, nemoguća je njihova apsolutnost kao cilj sveta palanke, njegove zatvorenosti. Čak i automatizam, kao njihova posledica, predstavlja neku vrstu kretanja, rada i egzistencije. Usled toga, palanačkom duhu preostaje, umesto verovanja u apsolutnu zatvorenost njegovog sveta, krajnje i neupitno podavanje tom duhu. Sve ostalo predstavlja neverovanje i "neverništvo" prema apsolutnosti zatvorenog duha i sveta palanke, rad obrnutog smera - od zatvorenog sveta palanke ka otvorenom svetu Sveta, od palanački-postojećeg prema palanački-nepostojećem. Rad, koji u svet palanačke statičnosti uvodi duh pokreta, poguban je po palanku.
Palanački duh ovako postaje sam sebi problematičan; u sebi samom se gubi, kao u svetu koji je izgubio granice stvarnosti. Lenjost stoga neumitno vodi bludnji duha kao jedinom stanju ovog zatvorenog sveta. Bludnja, u koju ovde duh pada, predstavlja čistu nemogućnost palanačke smrti u egzistenciji, njenu agoničnost koja nije traženje smrti već predstavlja njeno odbijanje neprihvatanjem apsolutne statičnosti-zatvorenosti.

***
Uprošćeno prikazano, stvari ovako stoje:

POKRET - RAD - EGZISTENCIJA - SMRT - SVET
ili
STATIČNOST - LENJOST - BESMISLENOST - AGONIJA - PALANKA


Nacistički koncentracioni logori i njihova sovjetska gulag-braća blizanci, predstavljaju primer ideala čistog siromaštva, beznađa, apatije, smrti duha i "rada" koji nikada ne oslobađa. Fabrike u kojoj duh odustaje od borbe i ostavlja prazne ljušture koje statično plešu sve dok ne postanu samo ispošnjeno gorivo za krematorijume. Palanka, namerno na korak do sopstvene savršenosti, kako to ne bi prestala da bude u svom besmislu.
Rezultati nekih naučnih istraživanja, koji su nedavno objavljeni u USA, kažu da su geni donekle odgovorni za lenjost u smislu (ne)bavljenja fizičkom aktivnošću. Moguće, ali važi samo na ličnom nivou. Lenjost o kojoj govori Konstantinović, ima veze sa genocidnim samosatiranjem jedinki jednog besmislenog društva, što je palanka uvek bila - i biće.

U kontekstu priče o statičnom plesu nerada, zgodno zvuče stihovi istoimene pesme grupe Minimal Compact Statik Dancin' (u slobodnom prevodu):

U trenu dok mi nešto odvratno
Gamiže pod kožom
Ne želim da načinim loš pokret
Želim samo pravu stvar

Neko je ispalio metak
Je li to tvoj život
Konačno je sve mirno
Mrtvac je izgleda oprostio

Ples - statični ples
Statični, statični, statični
Paradoks u pokretu
Paradoks emocija

Osećam se kraj sebe
Ja mora da sam ti
Moramo naučiti da prepoznamo 
jedan drugog

Teško da ćemo ikada dobiti odgovor na pitanje da li su Samy Birnbach i MC-ekipa pročitali Filosofiju Palanke ili makar čuli za knjigu i njenog autora. Da li je u pitanju samo slučajnost, klezmer-artizam ili možda ipak...
Ko bi to znao reći?

***
Građanska Srbija - ona, koja se iskreno i aktivno ne miri sa bezdušjem palanačkog besmisla, pre tačno dve godine i dva dana, izgubila je Radomira Konstantinovića, tvorca njenog Manifesta. Nećemo ga nazvati "guruom", kako to estradno rade neozbiljni novinari "ozbiljnih" novina.
Danas, dve godine i dva dana kasnije, ostala je i bez advokata Srđe M. Popovića, jednog od najaktivnijih intelektualaca, koji je do poslednjeg trena bio angažovan na ogromnom zadatku izbavljanja Srbijanskog društva od palanačkog sebe. Nećemo ga euforično nazvati "borcem" za Našu Stvar.


Njih dvojicu ćemo jednostavno zvati Veliki Ljudi koji su svoje živote posvetili oslobođenju Malog Čoveka, onog koji čuči u svima nama i čeka da se otrgnemo lažnog zida palanke koji smo oko Njega podigli. Oko sebe samih (za one koji odbijaju da prihvate realnost i prave se nevešti).

Građanski Krug posvećuje ovaj tekst uspomeni na Radomira Konstantinovića i Srđu Popovića. Hvala im, na svemu.
Idemo dalje, nema stajanja.

H2O13

$
0
0

Pravi naslov ovog posta je H2O13 - ovo je hemijska formula molekula vode koja curi prilikom ceđenja suve drenovine, tog omiljenog sporta svake vlasti u Srbiji.
OK, može i H2013 - Halloween 2013 - kad ste baš zapeli toliko.
Ništa nije nemoguće.


Holivudska mašinerija je 1998. godine u bioskope ubacila sedmi nastavak horor serijala "Halloween: H20" (tačno dvadeset godina posle prvog mesarskog performansa Majkla Majersa nad dežurnom ekipom klipana-žrtava, u režiji Džona Karpentera). Džejmi Li Kertis se tu priseća nekih tehnika upotrebe različitih sečiva u cilju odbrane i samoodbrane telesnog integriteta glumaca, koji uglavnom defiluju kroz film kao na traci za Carnex mesne prerađevine.
I tako, od prvog do sedmog dela - u krug.


Petnaest godina kasnije, koristeći se oprobanim inostranim formulama prestravljivanja i užasavanja domaćeg gledališta, kupivši jednokratno na lizing autorsko pravo na korišćenje ideje, domaća vlast lansira novi, ovog puta osmi, nastavak serijala "Noć veštica". 
Režija: Drugi Premijer i Prvi Sekundant.


U glavnoj ulozi: Energična Drugarica, čiji je cilj ovoga puta da sikirčetom nacepa što više Đilasa u cilju spasavanja preostalog fonda ogrevnog drveta pred nadolazeću zimu.
Mali spoiler: Tokom gledanja ovog filma, obratite pažnju na piljevinu. Na kraju filma ima veze sa...

. . .

Ukoliko vam večeras neki klinci zatreskaju na vrata, nemojte odmah pomisliti kako su to opet oni SNSkojevci koji obilaze glasače i pitaju "Ćeglasatezavučićaminećemosaespees?" - moguće je da su to ipak stvarna dečica maskirana u razne ale, bauke i karakondžule u lovu na slatkiše. Kesica bombona i osmeh su za njih sasvim dovoljni.
Naravno, to važi samo za ostali nenormalan Svet, ne i palanačku Srbiju u kojoj Ministarstvo prosvete zabranjuje "proslavu Noći Veštica u Zrenjaninu ... zbog incidenata od prošle godine kada su se bacale petarde". Verovatno ne bi branili da su korišćeni topovski udari, kašikare i minobacačke granate, tradicionalno inkorporirani u telo i dušu naroda koji je izabrao ovakva ministarstva i ministarke. 
Naravno da su kopirali ruski fazon, koga bi drugog. Nije Toma džabe išao u Moskvu po mišljenje.

Trick-or-VAT!

Zato je ovim parazitima sa slike sve dozvoljeno, pa i da vam treskaju na vrata i upadaju u kuće kako im se ćefne, prete i varaju vas, uzimaju bez pitanja slatkiše, plate i živote. Sa njima nema pregovora - ovi bi zajebali Đavola i Džeka Fenjerdžiju zajedno. Ne pomaže da pred vratima ostavite iskeženu bundevu, simbol još neupokojenih duša koje lutaju ove noći. Neki iz gornje ekipe naročito vole da pobeđuju glasovima koje su devedesetih sakupljali po alejama, parcelama i urnama.

Wikipedia kaže sledeće: 
"Trick-or-treat!", uzvik koji deca koriste tokom Noći Veštica, može se na srpski jezik prevesti sa "Smisalica ili poslastica!" ili u nešto slobodnijem prevodu kao "Daj te slatkiše ili ćemo morati da učinimo nešto pogano ovoj kući i ukućanima!".
Ostalim danima u godini važi sve ovo isto, osim što se ne odnosi na slatkiše već na račune za struju, komunalije, kredite, kamate, PDV, članarine, zdravstveno i socijalno osiguranje, grejanje, održavanje, udžbenike, garderobu, pelene, hranu i ostale iznutrice i iznukučine koje život znače.


BU! ili БУ! - odlučite sami.
Ionako mu izađe na isto.

*** 
Noći veštica, Petkovi trinaesti i Balovi vampira već godinama traju u Srbiji, nikako da prođu. Danas je Sveti Luka, crkvena slava negotinske Biblioteke. U srbistanskoj varijanti Noći veštica koja i dalje traje, protiv ala, bauka i karakondžula neće pomoći čak ni Sv. Beli Luka. Preostaje jedino još kolac.
Onaj Pekićev, naravno.

Saopštenje DS Negotin

$
0
0

Negotin je poznat po velikom broju lokalnih medija - TV i radio stanica (sa informativnim programom), novina, magazina, biltena, foruma, portala... Ili, prevedeno na normalan jezik: ovde ne postoji ništa od navedenog. Ukupan zbir lokalnih medija = 0.
Verovatno je to razlog, zbog koga se novoizabrani odbor Demokratske Stranke u Negotinu obratio i Građanskom Krugu, e-mejlom u kome predlažu da objavimo saopštenje sa njihovog prvog sastanka. 
OK, može.

Da vidimo, što to oni imaju priopćiti pučanstvu:


SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

20. oktobra održani su izbori za predsednika i članove opštinskog odbora Demokratske stranke Negotin. Za predsednika OO DS Negotin izabran je doktor Kristijan Nikolić.
Na prvom sastanku Opštinskog odbora razmatrana je aktuelna politička situacija u opštini Negotin i odnos Socijalističke partije kao koalicionog partnera prema Demokratskoj stranci. Jednoglasno je donesena odluka, da zbog brojnih nepoštovanja koalicionog sporazuma od strane Socijalističke partije i predsednika mr. Milana Urukovića, Demokratska stranka ne bude više deo vladajuće koalicije, tako da će vladajuću koaliciju ubuduće činiti samo odbornici SPS-a i URS-a.
U Negotinu, 3.11.2013.
predsednik OO DS Negotin
dr Kristijan Nikolić

***
Dakle, kako bi se to mladendelićevskim rečnikom dalo iskazati: 
Lopta je u partizanskome šesnaestercu! Hoće li ovoga puta mr. Stojko Poplašen uspjeti zabiti augenthalerovski samozgoditak odluke, ili krenuti u protunapad? Tko će od žutih nogometača i podmetača promijeniti dres, tko biti u zaleđu a tko doživjeti leteću izmjenu te biti udaljen sa terena prekrivenog crvenom travom i ružama umjesto gol i aut linija? Hoće li pasti maškare trabant-zastupnika drugih boja i tabora, tzv. navijačkih odborničkih grupa? Bumo vidjeli vrlo brzo, do lokalnoga glasovanja koncem veljače ostalo je još samo četiri mjeseca.
Negotinske demokrate su se uspjele ukrcati na posljednji vlak prije prvoga snijega.

A može i ovako:

Osse iacta est.
Koska je bačena.

Ne znam da li je ovo prvi takav slučaj u nekoj opštini u Srbiji, da DS svojevoljno i odmah po izboru novog rukovodstva napusti vlast. Možda i jeste.
Kako god bilo, na mesožderima je da povuku sledeći potez.

Kult vatre

$
0
0

Tekst koji sledi, objavljen je kao tematski uvodnik 37. broja časopisa "Buktinja" (septembar 2013.), u celosti posvećenog pojmu vatre.



KULT VATRE

Pojam vatre

Vatra je prirodni, ali i kulturni fenomen. Otkriće vatre donelo je čoveku ugodniji život, sigurnost i tehnološki razvoj. Vatra je antropološki (mitsko-religijski) fenomen, ona je moćan pokretač materijalne i duhovne kulture. Dihotomija vatre ogleda se u tome, što ona predstavlja božansku tvorevinu ali i demonsko oruđe. Postoje mnogi obredi vezani za vatru, koji joj obezbeđuju apotropejsku i lustrativnu moć.
Reč vatra preuzeta je iz drevnog iranskog jezika, potiče od reči atar - koja znači "plamen, vatra". Zastupljena je u mnogim indoevropskim, balkanskim, slovenskim jezicima i označava plamen, ognjište, varnice. Reč oganj je praslovenska, potiče od staroindijske reči agni, koja predstavlja staroindijsko božanstvo vatre. U našem jeziku u upotrebi su obe reči: vatra i oganj.
U mnogim kulturama vatra zauzima veoma značajno mesto; ona je predmet obožavanja i poštovanja - što se vidi iz mitologije, religije, filozofije, književnosti, umetnosti. Sima Trojanović, naš najpoznatiji etnolog, kaže da je vatra "najuzvišeniji simbol duša i celokupne ljudske civilizacije". [1]


Mnogi naučnici svetskog glasa, kao što su Frejzer, Malinovski, Elijade, Hiderle, Levi-Stros, From, Frojd, Jung i drugi, bavili su se proučavanjem fenomena vatre. Za njima nimalo ne zaostaju i daju veliki doprinos našoj nauci i svetskoj kulturnoj baštini, domaći istraživači Sima Trojanović, Milenko Filipović, Jovan Cvijić, Tihomir Đorđević, Veselin Čajkanović, Ljubinko Radenković, Rabija Hasanbegović, Vidosav Stojančević, Tatomir Vukanović, Đorđe Milićević, Živojin Petrović i drugi.
Vatra se poštuje kao svetinja, doživljava kao čudno i moćno biće. Tragovi animističkog shvatanja vatre nalaze se u jeziku: vetra drhti, guta, ljuti se, plamen se poigrava, veseli, liže itd.
Vatra poseduje dvostruki karakter: čoveku pruža toplinu, zaštitu, svetlost, održava život. Simbol je ljubavi, čistog i mudrog. Druga strana prirode vatre je negativna: stihijska, razorna, proždire, uništava, guši. Vatra je božanska, blagoslovena (nebeska), ali je takođe i demonska (đavolska). Mirče Elijade iznosi verovanje koje potvrđuje demonsku prirodu vatre, a to je da ona nastaje u polnom organu veštice. [2]
Različite moći vatre prate razna verovanja i običaji. Svrha običaja je uspostavljanje sklada između ljudske zajednice i njenog okruženja. Veruje se da obredne vatre imaju moć da donesu ljudima, stoci i usevima plodnost i napredak. Obredi sa vatrom prate prirodni tok vremena, koji se poklapa sa kretanjem Sunca (zimski i letnji solsticij), kao i prelaze iz oskudice u obilje (zimske, pokladne, prolećne vatre). Običaji vezani za kalendarske praznike, posvećeni istaknutim ličnostima iz hrišćanskog kulta, sadrže brojne elemente iz predhrišćanskog vremena. Predhrišćansko poreklo obreda sa vatrom, dokazano je na primeru brojnih ritualnih aktivnosti, koje su istovremeno usmerene ka umilostivljavanju i uništavanju bića iz prirode, duhova i duša aktivnih u određeno doba godine.


Značenje vatre u mitologiji i religiji

Na svim kontinentima, kod mnogih naroda, postoje slični mitovi o nastanku vatre. Najčešći motiv u mitovima je krađa vatre (od bogova, demona ili životinja), a to čini kultni junak, donoseći ljudima božanski dar. Npr. mit o Prometeju koji govori o krađi vatre, ili o Svetom Savi kao kultnom junaku koji lukavstvom krade vatru od Anatema. [1]
U nekim mitovima vatra je nastala od Sunca (npr. u australijskim), u nekima je slučajno otkrivena (kao u bušmanskom mitu, gde žena nalazi vatru a njen je muž krade). Po indijskoj mitologiji (Upanišade), čovek postaje od vatre, i kada umre u nju se vraća. Vatra je obično u mitovima i legendama povezana sa vodom, Suncem, zmijom, zmajem, kamenom.
Na psihološkom planu vatra simbolizuje unutrašnja psihička stanja, potrebe i osećanja. Plamen vatre je simbol čovekovog srca, duše, ljubavi, strasti. U mnogim obredima inicijacije koristi se crvena boja kao simbol vatre, ali i sakralne zrelosti (ovu tezu zastupaju From i Jung). U religijskom smislu plamen vatre je simbol pročišćenja i prosvetljenja. U Starom Zavetu, Bog se javlja u vidu vatre, u Velikom Sudu vatra je simbol Hrista (Elijade).
U indijskoj mitologiji Agni je bog ognja, ogn je svetlost. Božanstvo vatre je imalo ulogu posrednika između ljudi i bogova, nosilac je poruke - grčki angelos je "anđeo, poslanik" (Trojanović).


Slovenska Mitologija poznaje boga ognja - Svaroga.
Indoevropski narodi pokazivali su poštovanje prema vatri, praveći velike lomače - "svete vatre" ili "večite vatre" bile su poznate Grcima, Rimljanima, Persijancima, gorele su u hramovima i imale svoje čuvare. U kući je vatru čuvao domaćin. Vatra na ognjištu bila je predmet kulta, ona je sveta, prinosile su joj se žrtve za napredak i zaštitu kuće. Vatra sa ognjišta nije obična; ona je čista, čedna, božanska i zato se održava i gasi na poseban način.

Ognjište kao kultno mesto

Kod naših naroda, ognjište je obično popločano, sa udubljenjem u kome gori vatra. U staroj srpskoj kući ognjište se nalazilo u samom središtu kuće (Trojanović), što simbolično izražava njegovu mitsko-religijsku važnost (predstavlja centar sveta).
Ognjište nije samo mesto gde se sprema hrana i okuplja porodica, ono je sveto mesto, ima ulogu oltara, žrtvenika; zbog toga je kultno, što potvrđuju mnogi običaji, obredi, tabui i verovanja vezani za ognjište. Ognjištu se prinosi krvna žrtva (npr. kokoška); ukoliko se na njemu kuva pređa, onda je to beskrvna žrtva - u vidu hleba, soli, žita, vina ili se stavlja metalni novac (Čajkanović).
Na tom svetom mestu često se gatalo, bajalo, i to predmetima povezanim za ognjište, kao što su: verige, sadžak, vatralj, mašice. Ovi predmeti su takođe kultni, korišćeni u religijskim i magijskim obredima ili lečenju (Rabija Hasanbegović).
Vatru su čuvali da se ne ugasi, nije se pozajmljivala (zarad dobrobiti porodice).


Ognjište je središte domaćeg kulta i na njemu se vrše mnogi obredi prelaza, od rođenja pa do smrti (npr. običaji o rođenju deteta - za prvo kupanje, šišanje - treba da obezbede zdravlje, rast, napredak detetu ili da mu pomognu da progovori, prohoda). Ovi obredi na ognjištu vezuju dete za porodicu i kuću, jer ono treba da produži porodični kult. Ognjište je simbol porodične zajednice, ali i integrativni činilac društva; takođe je i simbol veze sa kultom predaka i kultom mrtvih.
U mnogim starim religijama ognjište je središte duša; da tu borave duše predaka, potvrđuje i veoma stari običaj sahranjivanja pod pragom, na ulazu u kuću.
Kod nas, kada se nova porodica oformi ili deli od zajednice (zadruge), u novoj kući, domaćin ritualno pali vatru. "Zlom čoveku" rasturalo se ognjište, a iz zajednice proterivan je kletvama.
Kada mlada napušta roditeljsku kuću, ljubi ognjište - što predstavlja opraštanje od njenih predaka. Prilikom ulaska u mladoženjin dom, obilazi tri puta ognjište - što simbolično predstavlja uvođenje mlade u "novi" porodični krug. Ovim neverbalnim ritualom mlada iskazuje poštovanje muževljevim precima, zaštitnicima kuće i svih njenih članova.
Običaji vezani za Božić, Đurđevdan, Petrovdan i Poklade, ispunjeni su obrednim vatrama, što potvrđuje činjenicu da je vatra simbolička korespodencija sa dušama predaka, koje treba da nam obezbede zaštitu, napredak i blagostanje.

Vatra u godišnjim običajima i magijskim radnjama

Naš najpoznatiji etnolog, Sima Trojanović, napisao je studiju o vatri, kojom pokazuje da ćemo ritualno paljenje vatri i svetkovine sa upotrebom vatre bolje razumeti ako obrede posmatramo kroz godišnje običaje, jer tako dolazimo do kosmološkog značenja vatri. U zimskom  periodu, vatre se pale za Božić, Zadušnice, Bele poklade; ovi obredi prate prirodni tok vremena, koji se poklapa sa kretanjem Sunca.
Krsna slava posvećena je svecu zaštitniku, proslavlja se u krugu porodice uz odgovarajuće rekvizite: sveća, kolač, žito (koljivo), tamjan, ulje, vino. Po etnologu M.Milićeviću "bez krsne sveće, krsno ime se ne može slaviti". Veselin Čajkanović smatra da je praznik predaka, a patron porodice, vrhovni nacionalni Bog.


Za Božić, ovaj čuveni etnolog kaže "da je u vezi sa kultom predaka, i osnov je celokupne srpske religije", gde badnjak predstavlja idola, nekadašnjeg mitskog pretka, božanstvo htonskog sveta. Njegovo spaljivanje, simbolično predstavlja spaljivanje samog božanstva, koje na taj način umire i ponovo se rađa (poput Feniksa). Ritualne radnje za Badnje veče i Božić (24. i 25. decembar, tj. 6. i 7. januar), posvećene su dušama predaka (koje su tokom zimskih dana svuda oko nas), spremanje hrane i pića (mešovita žrtva), bacanje oraha u uglove prostorije, posipanje kuće slamom, paljenje sveće, radnje oko vatre, na ognjištu (nalaganje badnjaka), džaranje, darivanje, gašenje vinom, zabrana davanja vatre sa ognjišta (kako se ne bi "dala" sreća iz kuće) - imali su isti cilj: da se umilostive duše predaka, koje treba da obezbede porodici napredak i berićet.
Na zadušnice (pokretan praznik), žene na grobovima pale zadušne vatre. Veruje se da će sveća, koja se pokojniku tada pali, njemu obezbediti svetlost tokom cele naredne godine.
Paljenje kultnih vatri na Bele poklade (proštene, takođe su pokretan praznik) poznato je mnogim narodima Evrope: Francuska, Belgija, Nemačka, Austrija, Švajcarska itd. (Frejzer); imaju za cilj zaštitu od zlih sila. Ove vatre imaju različita imena: alalije, lile, oratnice, ljevke, ljarge, i prate ih mnoge pesme i igre. Ove se vatre preskaču, kako bi se ljudi sačuvali od požara. U Homoljskim selima vatre se pale na jednom mestu, tu se odigra kolo, a zatim se svi raziđu kućama da pokladuju (večeraju).


Etnolog Sava Milosavljević zabeležio je krajem 19. veka običaj zajedničkih vatri u Homolju. Alalije, ili praštanje kao zajedničko podušje: svako domaćinstvo kome je neko umro u protekloj godini, donosi drva za zajedničku vatru, žene donose hranu "da bog da prosti", a zatim sa upaljenim svećama igraju oko vatre. [3]
Ove vatre nazivaju se "priveg"i pale ih mrtvima za dušu, deli se kultna hrana: med, mleko, jaja. Varijante ovih vatri zabeležio je Slobodan Zečević u okolini Zaječara, Negotina i Tekije. [4]
U Tekiji se na pijačnom trgu ložila velika lomača, od nekoliko kola drva, i oko nje se igralo. U Resavi su se palile velike vatre na seoskom igralištu. Verovalo se da na priveg dolaze duše umrlih i zajedno igraju sa živima. Ovaj običaj deo je posmrtnog kulta i potiče iz predhrišćanskog vremena, kada su pokojnike spaljivali na lomači, verujući u čistilačku moć vatre. Takođe se verovalo da će se pokojnik na taj način lakše i brže pridružiti svojim precima. Vremenom je došlo do spajanja oba rituala u biritual.


Igranje oko vatre je tipičan deo kulta mrtvih. Igra se u krugu. Igrom se uspostavlja veza između živih i mrtvih (pomažući duši pokojnika da se pridruži precima). Ove igre imaju duboke korene, u najstarijim slojevima kulture, i predstavljaju kult predaka.
U našim narodnim verovanjima igranje u kolu posebno je privlačno za pokojnike.
Jedna od osnovnih briga živih je da pokojnicima preko paljenja vatri doture svetlost. Zajednički obed predstavlja žrtvu precima, njihov karakter je izrazito htonski, a htonska bića obezbeđuju plodnost - klasičan primer je mit o Orfeju i Euridici.
Vatri u čast mrtvih, u našim krajevima ima i o drugim praznicima: za Mladence, Blagovesti, Cveti, za Uskrs. Veliki Četvrtak se npr. smatra opštim praznikom mrtvih. Tada se pred kućama pale vatre za dušu pokojnika (pali se onoliko vatri koliko ima pokojnika iz te kuće). Vatre se lože slamom od burjana, a kad vatra izgori odlazi se na groblje i deli hrana "za dušu". Ovaj praznik se na vlaškom zove "Žoja mare", a u Resavi "Fokorelje". Svrha običaja pokazuje da je jedan od ciljeva ovih vatri bilo i grejanje duša mrtvih, pošto se veruje da na drugom svetu vlada hladnoća.
Obe grupe stanovništva Istočne Srbije poznavale su paljenje vatri, iz kulta mrtvih, ali su Srbi brže zaboravili svrhu paljenja ovih vatri, pa je proces nestajanja običaja bio brži. Stanovnici vlaške govorne grupe Istočne Srbije bili su uporniji u očuvanju etničkog individualiteta, praktikujući stare običaje.
Stanovnici vlaške govorne grupe Istočne Srbije nisu u potpunosti Sloveni ili Romani, niti direktni potomci tračkih plemena, ali očigledno je da imaju zajedničkih crta sa svima njima. Zato su u svojim običajima sačuvali mnoge slovenske rituale, koje su poneli iz jakog slovenskog substrata svoje etnogeneze. Po svemu sudeći, to je slučaj sa paljenjem obrednih vatri u čast mrtvih. (4)
Vatre su ložile devojke na Đurđevdan (23.april / 6. maj), rano ujutru, verujući da će im obezbediti sigurnu udaju.


Na Jeremijindan (1./15. maj) paljene su vatre koje su trebale da oteraju zmije. Verovalo se da sv. Jeremija ima moć da ukroti zmije. Praznik posvećen ovom svecu ima duboke korene u mnogo starijem kultu Tračkog heroja - mitskog junaka, koji predstavlja božanstvo mrtvih, i čiji su atributi zmija, konj, pas. Tračko božanstvo je prikazivano kao jahač na belom konju, ili zmija obavijena oko stabla. Zmija kao demonska životinja, zastupljena je u prolećnim obredima sa vatrom, ona predstavlja duše predaka a paljenje vatri ima za cilj da ih otera. U širem kontekstu, običaj pomaže očuvanju kohezije u zajednici.
Kultne vatre "lile", paljene su i na Ivandan (26. jun / 7. jul). Tada se ne obavljaju nikakvi poslovi u vinogradu, jer se verovalo da će se osušiti. Vatre su paljene na raskrsnicama ili kod kuće, protiv veštica i drugih demonskih bića. Čobani su ih palili radi zaštite stoke i udeva. Devojke su ložile tzv. živu vatru, koju su dobijale kresanjem varnice sa ognjila, igrale su u kolu okićene vencima od cveća, pred zoru odlazile su kućama, noseći po ugljen sa vatre i njime kadile kuću i staje protiv bolesti. Ivandan je jedan od šest praznika, koje je crkva posvetila ovom svecu. Po narodnom verovanju, postoji ukupno dvanaest sv. Jovana u godini; naučnici smatraju da način praznovanja Ivandana sadrži tragove starijeg praznika posvećenog solarnom božanstvu, koji se svetkovao u vreme letnjeg solsticija.
Paljene su vatre "buktinje", "lile" i "kresovi" za Petrovdan (29. jun / 12.jul) i to u periodu od četiri dana pre praznika posvećenog vrhovnim apostolima Petru i Pavlu, i tri posle svetkovanja. Ovaj period strogo je tabuisan (zabrana rada u vinogradu, pranja rublja, branja konoplje). Preskakane su obredne vatre kako bi sv. Petar pomogao da se veštici spale krila. Veruje se da je sam sv. Petar žnjeo noću i palio "lile" kako bi video dok radi. Za vatre je korišćena trešnjeva kora, za koju se verovalo da štiti od zlih očiju.


Ljudi pale kultne vatre kada svetkuju tzv. ognjevite svece: Ilindan (20. jul / 2. avgust), Ognjenu Mariju (17. / 30. jul), sv. Panteliju (27. jul / 9. avgust), Blagu Mariju (22. jul / 4. avgust), za koje su verovali da upravljaju munjama, gromovima; zato postoje tabuisane radnje, jer ako se ne poštuje njihov praznik, Ognjena Marija pali vatrom, a sv. Ilija bije gromom.
Postoji verovanje u narodu: kada grmi, sv. Ilija vozi kočije i bije đavole. Etnolog Sima Trojanović smatra da je sv. Ilija bog vremena, a petao njegov amblem kojii najavljuje dan i predskazuje promenu vremena. Pretpostavlja se da je sv. Ilija naslednik Peruna, boga-gromovnika kod starih Slovena, a petao je posvećen Perunu kao i biljka perunika. Ovu biljku ljudi stavljaju na krov kuće, kao zaštitu od groma. Tragovi Perunovog kulta očuvani su i u nekim toponimima.
Paljenje vatri u zimskom i letnjem solsticiju praćeno je određenim ritualnim radnjama (igranje, razuzdano ponašanje, preskakanje vatre, provlačenje kroz vatru ljudi i stoke), koje imaju za cilj da zaštite zajednicu od bolesti i podstaknu plodnost, što potvrđuje činjenicu da je ovaj kult povezan i sa agrarnim kultom.


Vatrom protiv vampira

Kod mnogih indoevropskih naroda - Graka, Rimljana, Germana, Kelta, Slovena - postojao je običaj spaljivanja pokojnika. Ako živi žele da se obezbede od povratka pokojnika, onda je spaljivanje najbolji način, jer je samo vatra u stanju da potpuno uništi demona. Herakle, jedan najvećih antičkih junaka, napao je zmiju Hidru koja je imala više glava, i nikako nije mogao da je ubije jer bi na mestu jedne odsečene glave izrasle bar dve nove. Ugarcima vatre ispekao je sasečeni vrat Hidre i tako je ubio. "Živim" ugarkom ubija sesvako zlo, otuda verovanje da se zmija mora spaliti kako ne bi oživela.
Balkanski narodi su verovali da svaki čovek može da se povampiri (zli ljudi, oni koji su umrli nasilnom smrću, bez sveće i kađenja, ako ih je ubio grom, ako je preko pokojnikovog tela preletela ptica ili prošla mačka), a da se spaljivanjem može učiniti bezopasnim.
Podaci iz 14. veka govore o ponovnom iskopavanju pokojnika da bi ga spalili, kako se ne bi povampirio. Dušanov Zakonik brani ovakve postupke "kao teško sujeverje, ljudi koji vradžbinama uzimaju iz grobova te ih spaljuju, to telo koje toučini da plati vraždu, a ako bude pop na to došao da mu se ukine popstvo".

Vatra u obredima prelaza

U životnom ciklusu ćoveka vatra ima veoma značajnu ulogu. Paljena je u svim važnim životnim situacijama i kritičnim prilikama (venčanje, trudnoća, rađanje, šišanje, smrt).
Zbog svojih apotropejskih i lustrativnih svojstava, vatra se koristi kao odbrana i kao čistilačko sredstvo; ona ima i treću moć, a to je preobražajna. U svim obredima prelaza vatra ima magijsku ulogu. Da bi pojedinac prešao iz jednog statusa u drugi, vatra kao sredstvo preporoda - uvek pomaže (npr. smrt u jednom i rođenje u drugom stanju). Naučnik Mirče Elijade smatra da je vatra sredstvo transformacije (npr. kada od nezrelog, nedoraslog člana, čovek postane zreo, punopravan član zajednice, ili kada vatra pomaže da se iz statusa živog člana zajednice pređe u status predaka).
Bio da se radi o zajednici ili o pojedincu, kada se zlu ne može suprotstaviti iskustvom ili razumom, pripadnik tradicijske kulture koristi magične radnje u kojima vatra ima ključnu ulogu.
Sima Trojanović je u svojoj obimnoj studiji o vatri posvetio značajno mesto tzv. živoj vatri, koju su ljudi u tradicionalnoj kulturi koristili za lečenje (ljudi i stoke). Živa vatra se dobija trenjem: drvo se tare o drvo, ili se drveni štapić vrti u udubljenju drugog komada drveta, kresanjem ognjila o kamen, udaranjem čekićem po komadu gvožđa (tzv. gvozdeni oganj), propuštanjem sunčevih zraka kroz zakrivljeno staklo. Živa vatra se koristi na graničnim mestima (međa raskrsnica, direk, vrata), u vreme mladog meseca, u ponoć, povoljnim danima (nedelja, ponedeljak, četvrtak). Osobe koje "vade živu vatru" su "čiste" (časne, poštene, zdrave); obično su to starije, poštovane muške osobe.


Magijska logika lečenja ljudi i stoke ritualnim provlačenjem kroz "živu vatru", zasniva se na verovanju u čistilačku i spasonosnu moć vatre. Ovaj običaj primenjivan je u Škotskoj, Engeskoj, Irskoj i Nemačkoj (u slučajevima kuge ili rasprostranjene stočne bolesti); kod nas je ovaj običaj poznat kao "goveđa bogomolja" (o čemu su pisali naši etnolozi).
U ljubavnoj magiji vatra se koristila za postizanje željenog cilja, tj. da se zadobije željena ljubav voljene osobe (npr. "kako gori ova vatra, tako da izgori njegovo srce za mene"). Vatra, žar, vatralj i pepeo su sintagma nemuštog govora ljubavnih čini, a postupci su zasnovani na imitativnoj magiji (protiv uroka, zlih očiju).
Kađenjem dimom tamjana, zapaljenim đubretom, svećom, bosiljkom, postiže se zaštita od dejstva raznih demona (vampira, nekrštenog, babica, veštica, karakondžula i đavola).

Tabui vezani za vatru


Zabrane i ograničenja imaju za cilj da pravilno usmere i regulišu ponašanje ljudi u odnosu na vatru, kako ne bi došlo do skrnavljenja njene božanske prirode.


Vatru ne pali neumivena osoba, u vatru se ne pljuje, vatra se ne sme proklinjati niti udarati nogom. Kraj vatre se ne smeju izgovarati imena demona, trudnica ne treba da gleda u vatru da joj dete ne bude crveno ili da ima "žaravo lice", deca "ne valja" da se igraju vatrom da noću ne bi mokrila u krevet. Vatra se ne pozajmljuje iz kuće noću, ni petkom, niti ako je u kući trudna žena (da je ne zadesi nesreća na porođaju), kao ni određenim ljudima za koje se sumnja da su demoni (zduhaći, veštice i slično).
U našem narodu se veruje da postoje ljudi koji imaju posebne moći u odnosu na vatru (kao npr. zduhać), i koji su umeli da je prave i kontrolišu. Ovo verovanje ima duboke korene u indoevropskoj kulturi, gde su ljudi vatre imali svetu dužnost - da je pale i čuvaju na ognjištu. Gospodari vatre bili su u vezi sa božanskim i demonskim svetom, znali su kako da postupaju sa moćima vatre (stvaralačku i isceliteljsku moć vatre koristili su šamani, alhemičari, vračevi).
U našem narodu postoji izreka: Ko lako upali vatru, majka mu se obradovala na rođenju.

Gatanja pomoću vatre

Neprestano izloženi hirovima prirode i nesigurni u ishode svojih poslova, ljudi su gatali pomoću vatre (njom se proricalo vreme smrti, uspeh u ljubavi, poslu i slično). Ako vatra neće da gori, veruje se da u kući ima neprijatelja. Kada vatra "zapišti" veruje se da će u kuću stići kakav glas; da bi glas bio veseo, mora muško dete da štapićem džarne vatru. Kada se ugljen u vatri ispravi, veruje se da će doći gost; što je ugljen veći, gost je ugledniji.
Kod mnogih naroda, u različitim kulturama i istorijskim epohama, snovi o vatri imaju identično značenje: da predskazuju budućnost. Ako se sanja veliki požar, to znači da će biti velikog zla: bolest, smrt bliskog itd. Ako neko sanja malu vatru, onda je to sreća i blagostanje.


Savremeni psiholozi u mnogome podržavaju značenje vatre, koje ima u mitologiji, religiji i folkloru.

Vatra u jezičkim formama

Korišćenje reči "vatra" u kratkim jezičkim formama (kao što su kletve, zakletve, bajalice, poslovice i zagonetke), pokazuje kako je jezik u jednostavnim oblicima sačuvao ono drevno, mitsko-religijsko shvatanje vatre.
Veliki doprinos etnolingvistici dao je Sima Trojanović, kroz veoma brižljivo i detaljno uređen Atlas, u kome je data geografska rasprostranjenost reči "vatra" i "oganj", na srpsko-hrvatskom jezičkom području. Reč "vatra" dominira u Vojvodini, Šumadiji, Zapadnoj i Jugozapadnoj Srbiji, Bosni, Hercegovini i nekim delovima Hrvatske (Lika, Dalmacija). Reč "oganj" (koja označava vatru na ognjištu) koristi se u Istočnoj i Južnoj Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori, u delu Hercegovine i Hrvatske, kao i u Sloveniji. Trojanović analizira značenje reči "vatra" i "oganj" u našem narodnom i književnom jeziku, i to na osnovu sintagmi i izraza (npr. bol, strast, uzbuđenje, oružje).
U kletvama, vatra se priziva kao moćni izvor nesreće, koja se rečima usmerava na omrznutog, sa uverenjem da će se određenom slikovitom formom i uz određene magijske radnje, želja i ostvariti. Uvređeni, poniženi i nemoćni koriste vatru u svojim kletvama kao moćno oružje, npr. "kuća ti se zapalila", "živa ga munja spalila", "ognjište mu se ugasilo", "vatra te izgorela", "oganj te izeo".
Ljudi su se zaklinjali onim što im je najdragocenije i najsvetije (bog, deca, zdravlje, sreća, obraz, duša). Vatra i oganj u zaklinjanju imaju istaknuto mesto: "vatre mi", "živoga mi ognja", "tako mi sunca i žive vatre", "izgoreo ako lažem" itd.


Bajalice (basme) predstavljaju stare magijske verbalne formule, koje imaju za cilj otklanjanje uzročnika zla (demoni, zle sile, bolest). One sadrže u sebi vatru, kao važan i moćan sastavni element. Vatra ima apotropejsku, čistilačku moć, ali predstavlja i bitan atribut kulture "ljudskog" sveta, nasuprot "neljudskom" (htonskom), koji se opisuje kao pust, hladan, lišen vatre. Primer koji dočarava demonski svet: "idi u pustu zemlju, gde petao ne peva, gde pas ne laje, gde mačka ne mjauče, gde vodenica ne melje, gde vatra ne gori". U obredima bajanja vatra se javlja kao "bajalački rekvizit" uz predmete povezane sa vatrom, kao što su vatralj, preklad, ocilo. Primer: baje se na mestima magične snage (raskrsnica ili ognjište), uz svetlost sveće ili vatre od "živog uglja".
Analiza ovih kratkih arhaičnih govornih formula pokazuje nam bitna narodna shvatanja vatre i omogućuje nam da shvatimo suštinske elemente, ne samo naše srpske, nego i šire praslovenske i indoevropske mitologije vatre.
Basme i poslovice nam otkrivaju činjenicu da je vatra važno civilizacijsko dostignuće i bitna oznaka kulture uopšte. Ukoliko je vatra kontrolisana, od nje je korist velika, a ako se pojavi u vidu stihije, uzrok je nesreće ljudi. Kao elementarna opasnost, poredi se sa vodom (u poslovicama). Njeno mitološko poreklo vidi se iz poređenja sa zmajem (zagonetke). Animističko shvatanje vatre vidi se u primerima: "živa vatra", "oganj živi" (kletve, zakletve).
Dihotomija vatre ogleda se u poštovanju kao svetinje, božanstva koje donosi blagostanje, a istovremeno izaziva strah zbog svoje razorne moći.
Deci su davana imena poput Ognjenka, Vatroslav, Ignjat, Plamenka, koja su imala zaštitnu funkciju. Neki toponimi vezani su za vatru. Ona je simbol znanja i veština.


Postoje razne vatre, koje nastaju u prirodi (kao što su vulkanske), preko vatri koje se pale u hramovima, do vatri na ognjištima koje ljudi koriste za pripremu hrane.
Kult vatre je veoma star, prethodi dinastiji Ahemenide i epohi Zoroastra. Persijski sveštenici i mudraci imali su zadatak da u hramovima održavaju vatru mirisnim grančicama sandalovog drveta i mehovima. Pre nego što se sveštenik pojavi pred oltarom vatre, prvo obavlja ritualno umivanje svetom vodom. U Persiji postoje ostaci hramova posvećenih kultu vatre (u Palmiri, Persepolisu i Ispahanu).
Elementi drevne mitologije i religije ipak su najbolje sačuvani u obredima i običajima, što se vidi u primerima koji su navedeni u ovom tekstu.
Vatra u antropološkom smislu, kao kulturni fenomen, predstavlja simbol znanja i mudrosti; ima veoma važnu ulogu u čovekovom materijalnom, duhovnom i socijalnom svetu. Zbog svega toga kažemo da vatra ima kultni karakter. 

Emila Petrović
etnolog-kustos Muzeja Krajine



Ključna literatura:
[1] Sima Trojanović: Vatra u običajima i životu srpskog naroda (Srpska Kraljevska Akademija, Beograd, 1930)
[2] Mirče Elijade: Kovači i alhemičari (GZH, Zagreb, 1982)
[3] Sava M. Milosavljević: Običaji srpskog naroda iz sreza Homoljskog (Beograd, 1913)
[4] Slobodan Zečević: Priveg i druge vatre u Istočnoj Srbiji (Razvitak br.3, Zaječar, 1966)


Ring of fire

$
0
0

U prilog tekstu o Kultu vatre:


Zapaljene su prve navijačke baklje.


Lepa sela su baš lepo gorela.

Gorelo je Sarajevo.

Goreo je Dubrovnik.

Onda su opet na red da gore došla sela, olujno.


Goreli su CK, MUP, Generalštab, RTS, bolnice.


Rasplamsana je Mirina "Večna vatra" na Ušću. Još uvek tinja.

Gorela je Skupština.


Goreo je Hilandar.


Gorela je američka ambasada.



Goreli su ne-naši kompjuteri, knjige, istorija, kultura, kola, totemi.


Svima je prajdonosno pokazano ko su čuvari vatre a ko zakona.


Gore radnici, nezaposleni, penzioneri, gladni i oni siti svega, supruge i deca, komšije, školski drugovi, diskoteke, vikendice.


Goreli su i naši JDP, Narodno Pozorište, bioskop Kozara.

Gori Jug, gori Sever.
Sa Istoka i Zapada takođe se vije neki dim.

***
Zatvoren je pun krug inicijacije kolektivnog ludila, u kome su i dalje gutači vatre i klovnovi, dobre sluge i loši gospodari. Srpska olimpijska vatra besmisla vratila se tačno na ono mesto odakle je krenula pre 25 godina - na stadione.
Već 25 godina zasedaju i razni bezbedonosni odbori, i još toliko će. Jedino što su ikada radili, i postizali, bilo je dolivanje ulja i ples sa vatrom. Nije ni čudo, tamo su uvek sedeli jedino šibicari.


Vreme je za novi krug, novi početak.
Samo, kakav?

RTMUPS

$
0
0

Saopštenje MUP Srbije
- Tanjug 08.11.2013.

Predostrožnost: MUP snima vaterpolo, fudbalsku i košarkašku utakmicu!

Službenici MUP-a Srbije snimaće i fotografisati učesnike utakmica koje će se tokom vikenda igrati u Beogradu.


Na plivalištu "Tašmajdana" sutra od 17 sati odigraće se međunarodna vaterpolo utakmica u okviru kvalifikacija za Ligu šampiona ekipa "Crvena zvezda" i "Pro Reko" iz Italije.
Fudbalska utakmica Jelen Superlige Srbije "Rada" i "Crvene zvezde" biće održana u nedelju, 10. novembra u 13 sati na stadionu fudbalskog kluba "Obilić", saopštio je MUP.
Takođe, snimaće se i košarkaška utakmica ABA lige ekipa "Crvena zvezda" i "Cedevita" iz Hrvatske u nedelju od 17 sati u hali "Pionir", navedeno je u saopštenju.

***
Ne znam da li je pismenost obavezna u pres-službi MUP-a, ali u Tanjugu jeste.

Da li ste nekada čuli za klub "Tašmajdan", koji ima svoje plivalište? 
Neće se odigrati i snimati utakmice, već će biti odigrane i snimane, baš kao u drugoj rečenici (onoj "fudbalskoj").
MUP će snimati i fotografisati učesnike utakmica...
Učesnici utakmica su igrači, sudije, delegati, treneri i ostali koji sede na klupama za rezerve. Ukoliko su oni problematični i od njih se očekuju neredi, onda OK - neka ih snimaju. Ukoliko su u saopštenju mislili na "navijače" - onda tu neko brka pojmove. Navijači nisu učesnici utakmica, već njihovi posetioci, gledaoci. To što neke od "navijačkih" bandi imaju neutaživu želju da zaista budu učesnici, veći od samih sportista, nije dovoljan razlog da ih MUP, svojim saopštenjem ovako napisanim, u tome podstiče. Ukoliko će zaista snimati sportiste, dok huligani po tribinama pale logorske vatre i razbijaju glave, neka im je halal.

U tom slučaju, jedini moguć zaključak je sledeći:

Premijera unutrašnjih poslova Ivicu Dačića treba imenovati za generalnog direktora Medijskog javnog servisa Srbije.
Tako će direktni prenosi svih utakmica ići samo na jednom kanalu. RTV pretplatu ćete ubuduće plaćati u najbližoj stanici Policije. Oni će sigurno znati kako da je naplate u celosti, bez mnogo buke ni oko čega.

Ili to, ili neka nauče kako se pišu saopštenja za javnost.

p.s.
Shodno bezbedonosnoj proceni, "Rad" i "Crvena Zvezda" će se nogometati na Arkanovom stadionu "Obilića", koji se nalazi u ulici Gospodara Vučića.
No further comments.


Predizborno podsećanje

$
0
0

Virus zaraznog predizbornog besnila ponovo se pojavio u ataru lovišta Negotin.

Podsetnik
Pre tačno četiri godine, i sedam dana pride.

Otisak Nedelje 08.11.2009. - Post #268 
Predlog #5 - Svinjarije


Deo populacije negotinske, onaj što malo slabije barata srBskom gramatikom, kada kaže "svinjarija" najčešće misli na farmu svinja ili slično. Odskora se misli i na grip, nema veze kako stojite sa gramatikom. Pogledajte kako ovu stvar prate neki mediji:
Vreme, br.957, 07.05.2009. - Strah od kuge
Danas, 05.11.2009. - "Planule" vakcine i maske iz apoteka
Danas, 06.11.2009. - Srbija ima snažan nadzor nad gripom
Vreme, br.983, 05.11.2009. - Druga žrtva
Vreme, vesti - Pet žrtava gripa
Vreme, vesti - Sedam žrtava gripa
Vreme, br.983, 05.11.2009. - Tomica Milosavljević: Odgovornost mora da postoji


Doživotni ministar, pa i preko toga, poručuje da treba da se razboli 3 miliona građana da bi kupio vakcine po 5€ komad. Jašta izvučeno iz konteksta, ali kontekst je još gori kada je ovaj ministarski monument zdravlja u pitanju. Jedino što nije isprepucao nekog novinara, u stilu Velje Ilića. Samo to još nedostaje.
Aman, nije trenutak za zajebanciju, u redu. Ali, ne zajebavam se ja nego Oni. Neka kažu, koliko je do sada obolelih od H1N1 (i tačnu cifru od toga postradalih), kao i koliko je obolelih od običnog "redovnog" gripa, pa i deathtoll za to.
Morbidno.
Mislim da se naši političari uopšte ne boje svinjskog gripa: jagnjeće brigade su to. A vole i vola na ražnju, k'o ludi.

Dosetnik:

Otisak Nedelje 27.12.2009. - Post #299
Predlog #2 - Kultursocijalizam



Znamo (nažalost) isuviše dobro kako izgleda kada crveni u istu rečenicu stavljaju reči "kultura" i "narod". Skoro da nije bilo razlike u odnosu na onaj Kulturbundt, ili Teatar Mržnje. Teror, crveni ili crni, izađe mu na isto. Bioskope i magacine - u crkve. Razvaljuj, Nikodime!
Strašno je indikativno to, što već po drugi put od 2000. do danas, SPS ulazi u lokalnu vlast sa strankom koja u svojoj skraćenici ima slova D+S, ponaša se po istoj matrici i navlači je. 2001. godine su ušli u koaliciju sa DSS, gde je njima pripala (da citiram Magistrovu izjavu iz tog vremena) kultura, sport, omladina i ustanove, a koalicionom DSS-u kvaziprivreda. Danas je situacijia slična, osim što koalicionom partneru (DS) nedostaje jedno S, a SPS-u je konačno pripalo JP za građevinsko zemljište.
"Kultura potiče iz naroda...", kako da ne. Ako su trubači Nebojše Sejdića kultura, onda je i Mokranjac turbofolker. Sve ovo spada pod kulturu, po definiciji "drugova". Koliko to ništa ne razume, stravota jedna.
Dakle, na pitanje "ko je to narodu oduzeo kulturu, da bi je ovi sada vraćali" - ne znamo odgovor? Ma kako da ne. Šezdeset i kusur godina nije toliko veliki vremenski period da bi se zaboravilo šta se sve radilo i šta se sve ovde, u Srbiji, nazivalo i prozivalo kulturom, a šta šundom. Sumnjam da je griža savesti u pitanju. Šta "A Gerovka?!", imate opet neki problem sa njom? Pa ona i nije imala od koga da nauči da radi drugačije, nego od ovih reformatora, posle nje. I pre, isto nam se hvata.
Osim folirantske i pozerske, po njima pompezne, zapravo suštinski obične parolaško-kontramitingaške rečenice sa početka, navedene aktivnosti Doma kulture spadaju u redovan posao te institucije. Nažalost, u takvim vremenima živimo da je čak i to vredno hvale. A jeste, da ne preterujem. Da se razumemo: Luča i Strahinja sa (drug)ovima nemaju veze, osim što (ovaj) drugi nikako da sebi prizna koliko ga crveni zloupotrebljavaju i iskorišćavaju za svoje ciljeve. Da prežive još jednu izbornu zimu, pa makar to bilo i u Jakobsfeldu.

Appendix


Insajder B92 - serijal Kupoprodaja zdravlja:
"Pandemija svinjskog gripa bila je praktično lažna, ali je vakcina protiv ovog virusa ipak puštena u promet i to bez dovoljnih ispitivanja da li je štetna ili ne. Na prodaji vakcine farmakoindustrija je zaradila milijarde evra."

Kupoprodaja zdravlja - 1. deo
Kupoprodaja zdravlja - 2. deo
Kupoprodaja zdravlja - 3. deo 

(oktobar-novembar 2011. godine)

***
Danas, baš kao pre četiri godine, ponovo kreće negotinska predizborna histerija. Potpaljene su stare strasti & frustracije, vatre unutrašnjih sukoba & spoljašnjih pritisaka, kopaju se rovovi & odvodni kanali za ispuštanje viška nepoželjnih kadrova & biografija, dižu se novi zidovi starih torova & obora, pljušte saopštenja & klevete, ubrzano odrađuju i završavaju poslovi & poslići. Ne zna se šta naredni meseci donose, neki drugovi će zaista teško podneti još jedno Veliko Iščekivanje izbornih rezultata do marta, tog najopasnijeg meseca na ovim prostorima. Uskoro će lokalni izbori biti zvanično raspisani, Vlada će uvesti još jedan Organ, posvađane frakcije istog tražiće ćoškove po okruglim stolovima
Placebo narodnog veselja, igara i kolača - serviran užeglo-hladan.


Današnji tekst je predviđen za lokalnu upotrebu, posvećen humanoidnim supozitorijama svih nijansi krasnaje. Izdaje se bez recepta, kao uvod u još jedan novi početak stare i uvek iste priče, čiji će nastavci slediti neverovatnom brzinom. Ovaj kanal ne možete promeniti, niti odvratiti pogled od ćorave kutije domaće proizvodnje, na kojoj ne postoji dugme ISKLJ .
Ukoliko vam tekst isprva nije sasvim jasan, ne vidite vezu gripa, stočnog fonda i lokalne politike, nije vam jasno ko koga i čime, u kakvom su to odnosu boljšoja kultura i lokalni izbori, tj. čemu bre sve to?! - ne brinite. To samo znači da niste zaraženi i da jeste normalni, za razliku od onih na koje se tekst odnosi. Umetnuti linkovi su tu da vam olakšaju hvatanje priključka na "fabulu radnje".

Protiv virusa svinjskog ludila još uvek niko nije uspeo da izmisli zaštitu.
Ni tavariš Kasperski.

Milonga serbica

$
0
0

ARGENTINSKI TANGO

Spominje se ovih dana, nekako tiho, iznuđeno, ali više kao negacija: neće biti ovde argentinskog scenarija! Neće biti bankrota!
Šteta.


Kroz štampu i izjave političara i stručnjaka, provlače se podaci o daljem rastu spoljneg duga, naročito javnog i naročito u poslednjih nekoliko godina, čime se potkrepljuje teza o neracionalnoj državi i neophodnosti da se sve čime država upravlja što pre proda, kako bi se rešili tog balasta i troška koji nas uvlači u sve veće dugove. Namerno se ne kaže da su rasprodajom privrede uništeni izvori iz kojih je država ubirala svoje prihode.
Da li će država moći da servisira ovako velike i skupe dugove, a da se dodatno ne zadužuje?
Da li je uopšte smisleno to raditi, u situaciji kada privreda ne beleži nikakav rast već dugo vremena? Jedini rast beležimo u nezaposlenosti, siromaštvu i dugu. 
Taj naš spektakularni rezultat nije posledica uplitanja države kao takve u privredne tokove i odlučivanja, kako to stalno pričaju novoobogaćeni sposobni privrednici i stručnjaci njima na usluzi, nego korišćenja partokratski upravljane države za stalnu pljačku građana. Postojala je ovde i država koja je decenijama razvijala privredu, u kojoj je rastao standard građana, koja je imala razuman udeo spoljnog duga u svom bruto društvenom proizvodu. Istina, ta se država nije zvala Srbija nego Jugoslavija i taj se sistem nije zvao liberalni kapitalizam, nego socijalizam.

Na staro nema povratka, sa tim smo načisto. Cela operacija promene sistema je urađena doktrinom šoka i na zgarište se ne možemo vratiti. Prepuštanje sentimentu za prošlim, bilo bi samo gubljenje vremena.
Šta bi zapravo bio najveći rizik po državu i njene građane, ukoliko bi bankrot (odustajanje od vraćanja dugova) bio izbor? Postali bi kreditno nesposobni. Sada smo na pola koraka od toga, znači nije to razlog za odustajanje. Živimo u pravno ipak uređenom svetskom poretku, pa znamo da poverioci na neki način moraju biti namireni. Argument protiv bankrota, po kome bi poverioci mogli da se namiruju iz našeg plodnog zemljišta ili rudnog bogatstva, bio bi razuman, kada ne bi imali da ponudimo nešto drugo. A mi imamo, samo se pravimo da to nije naše! Onolike pokradene, opljačkane pare – jednom opljačkane kroz ratove, inflaciju i izvlačenje iz tada jakih preduzeća, pa još jednom oplođene i opet iznete iz zemlje kroz pljačkašku privatizaciju. Ta su sredstva veća od ukupnog javnog i privatnog spoljnog duga. Zašto su nedodirljiva? Zašto ni jedna vlast ne traži opljačkanu društvenu imovinu nazad? Ne znaju, ne smeju ili imaju interesa?

Argentinski tango je divna, neprolazno lepa, strasna igra koja se dugo uči i vežba.

Argentinski scenario, za koji su neki ljudi u toj zemlji imali hrabrosti i ljubavi prema svojoj domovini i građanima, uči se kraće i ne uvežbava se. Izvede se! A onda se dalje ne ide sunovratno tranziciono, nego promišljeno, izračunato i onako kako je najbolje za najveći broj građana. A to sigurno i dokazano nije neoliberalni put.


Ljiljana Latinović
Građanski Savez

***
Srpska pipirevka (Milonga serbica)

Tango (milonga) u svojim korenima sadrži plesnu improvizaciju, kombinaciju afričke igre candomba, kubanske habanere i evropske polke.
Fraza u engleskom jeziku "it takes two to tango" (za tango je potrebno dvoje), odnosi se u prenosnom značenju na smišljenu ljudsku akciju, delovanje, u kojoj partneri aktivno saučestvuju - u tandemu, bilo da sarađuju ili su u opoziciji. Kao primer takvog delovanja uzet je tango, vrsta plesa koji se najčešće vezuje uz Argentinu (iako to nije samo ondašnji specijalitet). Ovaj idiom naročito je medijski raubovan pošto ga je Ronald Regan izgovorio tokom pregovora sa Leonidom Brežnjevim, na temu kontrole nuklearnog arsenala. Reganu i ostalim "plesačima" su pesmu "It only takes two to tango" posvetili The Stranglers na svom albumu "La Folie":

Potrebno je dvoje za tango, 
da započnu ples, 
ili povedu rat. 
Dvoje je bilo dovoljno 
da se popnemo 
na vrh majmunskog drveta.


Gospodar Vučić tokom svojih helloweenskih ispada po medijima u po bela dana & noći tavne (čemu nikad kraja), posle raznih konsternacija i sličnih trabunjanja, sada rado poteže babarogu "argentinskog scenarija" - tj. bankrot države. U situaciji u kojoj se Srbija danas nalazi, gde socijalno osiguranje (ko ga ima) naplaćeno po metodi obavezne TV pretplate ne podrazumeva obavezno i socijalnu sigurnost građana sluđenih silnim "scenarijima", novo strašilo je uvek dobrodošlo. Priča o pravdi i antikorupcijskoj borbi polako i sve više bledi, potrebno je naći novu šarenu lažu, promeniti metodu zamajavanja i obmanjivanja pučanstva: vreme obećanja i blaženosti neznanja je prošlo, ušli smo u period otrežnjenja i strahova. Nismo ni stigli da zagrizemo jabuku saznanja, i nju su prodali, ali će nam zato dežurni mozgovi do u sitna crevca objasniti kakav je (bio) njen ukus.
Pored tanga, dvoje je dovoljno i za saradnju, pogodbu, svađu i sve ono drugo o čemu Stranglersi pevaju. Još jedna istoimena pesma (Hoffman/Manning, 1952) kaže sledeće:

Možeš sam da oploviš svet,
da odremaš ili budeš sebičan,
da sebi natovariš dugove.
Zaista ima puno stvari koje možeš sam.
(ali)
Za tango je potrebno dvoje.

Argentinski scenario može da podrazumeva razne stvari (i implikacije), ne samo bankrot države već i asocijacije na: vojnu huntu (miljenicu US administracije, pa i drugih), nestajanje ljudi, eskadrone i stadione smrti, kamiondžije, govedinu, nadripatriotsku idiotariju na Malvinima, Maradonino drogiranje...
Pričati o argentinskom scenariju i domaćoj razuzdanoj i opustošenoj ekonomiji, a istovremeno u rukama imati uzde oružanih i obaveštajnih službi (koje predstavljaju takođe jedan od nezaobilaznih elemenata pomenutog "scenarija"), najblaže rečeno predstavlja bezobrazluk. Ili nešto prikriveno, daleko opasnije.
Američki komedijaš Džordž Karlin smatra: 
"Potrebno je dvoje za tango. Zvuči zanimljivo, ali prosta logika kaže da je za tango zapravo dovoljan samo jedan igrač. Potrebno je dvoje da zajedno plešu tango, verovatno, ali i jedan plesač je sasvim sposoban da to uradi sam, za sebe."

"Neko" ovde opasno solira, improvizuje, i to u zemlji u kojoj su igre postale jedina zamena za hleb i kolače, podjednako. Na taj način, domaća asocijacija na temu tanga i argentinskog scenarija, postaje varijacija: "milonga smrti" koju treba odigrati - i nekako preživeti.

19111312

$
0
0

Šta je sve to sluđeni Građanin Pokorni mogao da sazna po tzv. medijima, na današnji 19. dan 11. meseca 13. godine 1. veka 2. milenijuma?


19. novembar je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad decom. Zabrana nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja u ustanovi odnosi se na svakog - decu, učenike, zaposlene, roditelje i treća lica. Potrebno je decidirano navesti i nadležnog ministra i političare, jer nasilje nad decom ima i prikrivenu, pokvarenu i posledično dalekosežnu formu - možda i goru od one eksplicitne.


Na čelo beogradskog Organa volšebno je dospeo Lažni Gradonačelnik Siniša Mali. Nije bitno koliki je, da li je Organ ili Car, Siniša ili Šćepan, lažni ili PRC original - bitno da je to neko koga (beo)glasači hoće mimo sopstvene izborne volje. Pored njega, u Organu je i sve više (čitaj: ponovo) neizostavni drug Čoki; na njegovu veliku žalost, ne na vrhu - opet, kao 1996. kada se naljutio na Miru Marković pa odsekao člansku knjižicu SPS, i opet, kao 2003. kada se "nadao" da će još tada postati ono što je danas Gospodar Vučić: Prvi, a da nije prvi. Kadjetvrdočović zaista nema sreće sa tim vrhom, čak ni iz trećeg pokušaja.
Takođe, LDP "obaveštava" Prvog da odustaje od organskog saučesništva jer je Đitler otrovao Čedu zatekavši ga u krevetu sa Vučićem, i to posle izuvanja. Sipao mu je živak u uho, možda i pokoju bubu. Istovremeno, Dragan Đilas objavljuje da je Beograd umesto privremenog organa dobio prinudnu upravu, da u njoj umesto dve demokrate dobijaju samo jednu organelu te da je o tome odlučio Gospodar lično, metodom kafanskog preturanja po jelovniku. To reče, pa objavi narodu sitog svega i svih njih. Btw, pomenuta žuta Organela će, naravno, obavezno raditi u interesu (beo)građana - baš kao i ostatak višepartijskog jednoćelijskog Organa.
Goran Vesić je usput nestao u prevodu, biće namiren funkcijom sekretarice Organa i još po nekim foteljicama, ne preterano bitnim za pučanstvo.
Ua GMO! Samo Organski dolazi u obzir - i ništa drugo.


Košarkaši CrveneZvezdeFMP uspeli su juče da pobede PartizanSPS u produžetku dostojnom kosovskih izbora; VučićSNS i ĐilaDS zato danas prave korake i duple lopte - u ofsajdu. U našoj košarci je i tako nešto moguće. Takođe, Božepravde Mihajlović je konačno otišao iz domaćeg fudbala, a revnosni dužnosnik SNS iz Vaterpolo saveza.
Gospodara Vučića za selektora fudbalske i vaterpolo reprezentacije, i tačka!


Ponovljeni su lokalni izbori u Kosovskoj Mitrovici. Glasački listići, po nalogu OEBS, nošeni u Kosovo Polje, na brojanje & prebrojavanje. Vučić i Vulin "ne shvataju" odluku o brojanju glasova van Kosovske Mitrovice, ali bitno je da gradonačelnik ne bude "neko" koga neće građani. Potresmozga Pantić je daleko precizniji od svojih gospodara: "neko" je ili Albanac ili "Tačijev omiljeni Srbin - Oliver"; čak ni Šojić - samo je Pantić jedini spas za severnu obalu Ibra.
Kao da sav normalan svet ne zna da se Tačijev omiljeni Srbin preziva Julin.


Danas je zabeležen zemljotres u Kosovskoj Mitrovici, jačine 4,5 nečega (Politika ne piše koju su skalu primenili, da takvom cifrom slučajno ne preplaše novoposlušnog vlasnika agroliberalnonaprednih naćvi). Juče je takođe zabeležen jedan potres, jačine 3,7 (ovog puta) Rihterove skale. 
Dakle, juče 3,7 a danas 4,5: sve smo bliže cenzusu, po nekim skalama.


Da li Srbija istovremeno može da naMIGuje Rusiji i prepusti se članstvu u NATO? Ili se opet radi o čuvenim mamcima od šper ploče, onim iz '99? O tome će odlučiti neoskojevci, kada porastu i u 70. godini postanu punoletni članovi Nove komunističke partije Jugoslavije. Do tada će samo upadati na tribine o odnosima Srbije i NATO, prekidati ih u proverenom maniru pobratima Firera Davidovića Obraznog.



Danas je Dan artiljerijskih i raketnih jedinica Rusije i Belorusije, kao i Međunarodni dan muškaraca. Ovo mu nekako ide zajedno, da ne razdvajamo.



WTO - ne, nije u pitanju Svetska trgovinska organizacija, ona iz Dve kule. Ali zato jeste World Toilet Organisation, a današnji dan je Međunarodni dan toaleta. Prošlogodišnji praznični slogan im je bio "I give a shit, do you?", ovogodišnji je prepušten Organu na volju.
Ubode ga u dnevnu palanačku politiku, k'o prstom.


***
U utorak 19. novembra 2013. godine, na blogu Kolumnista.com objavljen je članak "Dosta!", autora Aleksandra Bećića:


Opoziciji, kvaziopoziciji, vlasti:
Stvarno, dosta! Dosta pretvaranja kako ste kao opozicija zabrinuti za narod. Taj isti narod vam ne veruje, jer ste se pokazali kakvi ste bili, dok ste bili vlast. Dosta pretvaranja kako ste na vlasti, zato što brinete za narod. Dosta skrušenih izraza lica, značajnog klimanja glavom, dosta optuživanja da su oni pre vas bili mnogo gori a vi ste fantastični i sve ćete da promenite na bolje. Onako - prostim rečima da kažem - zajebali ste nas. Tako nam i treba. E, zato je dosta.

Blago je stari, narodni izraz za stoku. U zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu, političari su zaista njeno najveće blago.
Stvarno, kada pogledate čega se sve nakupilo samo u tom jednom 19. danu 11. meseca 13. godine 1. veka 2. milenijuma, kako da vas ne spopadne 19. nervni slom
Stvarno, dosta.

Dreadlords, mirno!

$
0
0

U Srbiji je u pripremi novi Zakon o privatizaciji.

Radna verzija Nacrta novog zakona o privatizaciji predviđa privatizaciju društvenog kapitala kroz prodaju stečajnih dužnika. Taj proces se mora okončati do kraja 2014. godine - što, u tako kratkom roku, nije moguće organizovati. Odustaje se od tendera kao metoda privatizacije, već se prodaja kapitala, odnosno imovine subjekta privatizacije sprovodi putem javnog nadmetanja (aukcije) uz prethodno javno prikupljanje ponuda.
Radi se o nameri sadašnje garniture tranzicione nomenklature u Srbiji da uzurpira društveni kapital i u potpunosti isključi radnike iz procesa upravljanja i prodaje društvenog kapitala. Agencija za privatizaciju tako postaje opšti vlasnik društvene imovine u Srbiji. Ovim se način privatizacije društvenog kapitala u Srbiji približava načinu privatizacije u fašističkoj Nemačkoj 1933. godine; tako se stvaraju preduslovi za fašizaciju društva u Srbiji. "Radnička klasa" u Srbiji, zadovoljna isplatama minimalne cene rada i povezivanjem radnog staža, ne može biti brana ovom društvenom procesu. Istovremeno, fašističke parole postaju sve učestalije na beogradskim ulicama.
Tokom 90-ih godina, „samoupravljači“ se nisu ponašali kao radnici već kao „Srbi“ masovno organizovani u podršku Slobodanu Miloševiću. Pauperizacija i slabljenje sindikalne i političke organizovanosti radničke klase, danas ponovo dovodi do pada njene klasne svesti i otvaranja prostora za razne populističke političke projekte, pa i fašističke. Slabi racionalna svest da se radnička klasa mora sama svojom organizacijom, sindikalnom i političkom, izboriti za svoj dostojanstven položaj u procesu proizvodnje, a jača iracionalno uverenje da će opet neki mesija doneti spas. Praksa je pokazala svu iluzornost populističkih projekata kao instrumenata društvenog razvoja. Oni mogu doneti samo opšte siromaštvo, propadanje nacionalne ekonomije i društva u celini, zdravstva, obrazovanja, nauke i kulture, uz bogaćenje kriminalnih društvenih grupa.
Radnici su tzv. besplatnim akcijama, u stvari, bili prevareni.
Akcioni plan Vlade predviđa nekoliko faza za postupanje sa tzv. preduzećima u restrukturiranju, i tu se očekuje da će više od 50.000 ljudi ostati bez posla. Oni nemaju gde da odu, njih očekuje tragična sudbina suvišnih ljudi.

dr Marija Obradović
Građanski Savez 21.11.2013.


Pre godinu dana usvojena je Strategija razvoja obrazovanja u Srbiji do 2020. godine kojom je predviđeno da se na visoke studije postepeno, a najkasnije do 2020. god. upisuje 40% svršenih srednješkolaca, što je cilj i na nivou Evrope.

Tema je više nego osetljiva iz mnogo razloga. Dugotrajnost posledica promena koje se naprave u toj sferi, svakako je među najvažnijim razlozima da se temi priđe objektivno, argumentovano, politički i ideološki neostrašćeno i svestrano, a ne samo sa ekonomskog aspekta (prihodi-troškovi). Svake godine se smanjuje broj dece koja upisuju školu, dok nadležni za obrazovanje zagovaraju smanjenje broja zaposlenih u prosveti, smanjenje broja obrazovnih ustanova, kojima zaposleni neracionalno upravljaju - jer se radi o državnoj svojini.
Na panel-diskusiji održanoj na temu racionalizacije i uvođenja javno-privatnog partnerstva u obrazovni sistem Srbije, pored kvalifikacije na račun građana i zaposlenih u prosveti da su i dalje zaraženi komunizmom, moglo se saznati i da država ne sme popustiti pred štrajkovima studenata i profesora, kao i da Srbija ima hiperprodukciju visokoobrazovanih kadrova koji nikome ne trebaju, jer poslodavci najviše traže I, III i IV stepen stručne spreme.

Dve opasne ideje provlače se kroz ovu težnju da se smanji broj studenata i da se kroz veći broj manje školovane omladine navodno zadovolje potrebe privrede. Prva ideja je nerealno očekivanje da će ovde da se dogodi reindustrijalizacija koja će apsorbovati veliki broj manje kvalifikovanih radnika, privući strani kapital. Naša privreda je ciljano uništena i opljačkana, i jedino privlačno je niska cena rada dok su svi ostali aspekti u očajnom stanju (infrastruktura, pravna regulativa, stabilnost društva, nekoruptivne procedure). Realnije je, zapravo, očekivati razvoj sektora usluga, manje firme koje traže pametnije, obrazovanije, fleksibilnije radnike, a te kvalitete ne daje što niže, već što više obrazovanje. Druga ideja je predlog da visoke škole same određuju upisne kvote i visinu školarina, što bi dovelo do manjeg broja upisanih studenata - ali ne bilo kojih: mogli bi da studiraju samo oni koji su dovoljno bogati da to plate (bez obzira na svoje stvarne potencijale), i, sporadično, izuzetno talentovani i inteligentni, koje bi eventualno država ili zainteresovane firme stipendirali.
Cilj je racionalna "upotreba" predavača i kapaciteta obrazovnog sistema, čime bi se ostvario konačni ideal učesnika ovog panela: tržišno orijentisane škole svih nivoa posle obaveznog obrazovanja. Obrazovanje bi se polako svelo na puki odnos ponude i tražnje, robe i kupca - a ne bi smelo tako da bude.
Na panel nisu bili pozvani učesnici sa drugačijim stavovima.

Ljiljana Latinović
Građanski Savez 21.11.2013.




Više je nego očigledna paralela i povezanost ove dve namere domaćih-a-uvezenih mozgova koji sede po ministarstvima aktuelne vlasti u Srbiji. Na prvi pogled, nameće se pitanje:
Kako će smanjenje broja zaposlenih u upropašćenim (ali i onim retkim, koja još uvek kako-tako pristojno posluju) preduzećima, motivisati prvenstveno mlade da završavaju bilo kakve škole ako je jasno da je za zaposlenje diploma manje vredna od partijske knjižice? Nije zgoreg imati obe, ali zna se "red" ovdašnji. 
Odgovor na ovu dilemu leži u konstataciji sa panela, onoj po pitanju nivoa stručne spreme radnika potrebnih privatnicima.
Privatizacijom privrede, prestaće potreba za velikim brojem visokoobrazovanih kadrova, što će biti rešeno privatizacijom obrazovanja, gde (na sreću) za profesore neće biti postavljeni oni sa I, III ili IV stepenom stručne spreme ali će im svakako biti uvaljene manje plate. Zato što ih je tada najlakše kontrolisati, i nastavnike i učenike/studente, podjednako zaglupljene idiotarijama sa Pinka i iz udžbenika (koji će, naravno, biti štampani samo u probranim privatnim štamparijama).
Ovde se ne radi o proboljševičkom kolektivističkom "strahu" od sposobnih i preduzetnih koji štrče iz mrtvog mora sovhoza i kolhoza, gde su "štrčitelji" s razlogom strahovali za goli život (koji je mogao da skonča i bukvalno u trenu). Ovde je u pitanju nešto drugo, pa opet isto u ishodu: zaposlenima i onima koji čekaju na posao (neki i na otkaz) uvaljen je ogroman strah na temu materijalne egzistencije, tj. najavljeno odumiranje na rate. Beskrupulozna trka za profitom u razmatranje uopšte ne uzima pojedinca, disidenta, kao u socrealizmu. Ovde je 50 hiljada otpuštenih radnika u najavi, prvenstveno rasterećujuća stavka troškova, tj. rashoda za zaposlene. Knjigovodstvena konta od 411 do 416 - i ništa drugo.

Konto 417 (poslanički dodatak), izuzima se trajno iz ovakvih spasonosnih ideja.
Paralela najavljenih "privatizacija" sa Nemačkom situacijom tridesetih godina prošlog veka, utemeljena je na više konkretnih i dokazanih primera - od toga da je Hitler u istom danu gasio štrajk u Minhenu zabranom postojanja ("komunističkih") sindikata i zatvaranjem fabrike, ali i pisao zahtev Ministarstvu finansija da ga oslobodi plaćanja poreza na prodaju knjige "Mein Kampf" pravdajući se kako od prihoda finansira siromašne i bolesne članove svoje Partije, pa do apsolutno pedantno i precizno vođene ekonomičnosti i računovodstva smrti u konclogorima.
Ovakvim nasilničkim stavom, prvenstveno prema obrazovanju, kao da se namerava postavljanje fabričkih dimnjaka na škole i fakultete, iz kojih se vije gust crni dim sistemskog fabrikovanja zaglupljenih vlasnika nekakvih "diploma", ne prestaju vizuelne asocijacije na das Reich, iz koga je jedini izlaz za prekobrojne i nepotrebne vodio baš kroz dimnjak.



Ideja "tehnoloških parkova", koja podrazumeva spregu lokalne zajednice, lokalne privrede i lokalne obrazovne ustanove u jedan zajednički sistem koji funkcioniše na zadovoljstvo svih, a koja se kod nas podmeće kao pozadina svakakvih sumanutih ideja raznih gospodara i njihovih kamarila, u ovdašnjim uslovima je naprosto neostvariva. Niti jedna od tri pomenute komponente ne zadovoljava ni minimalan nivo kvaliteta, da bi se makar ponadali kako bi možda tu ipak bilo nečega dobrog. Škole ne možete pretvoriti u puke fabrike robotizovanog topovskog mesa za fabričke proizvodne trake. Žudno i nervozno željena selekcija crnih ovčica i pilića još u inkubatorima, u šta bi se škole na ovaj način neumitno pretvorile, jednostavno nije moguća jer se ovde radi o živim ljudima. Konačno rešenje nikada na kraju nije ispadalo konačno, istorija je to bezbroj puta pokazala. Čuvena lenjost kao palanački rad, na kraju neizostavno izazove nekakvo pomeranje, rad, i tako poništi samu sebe. Nihilizam ne spada u prirodne principe - isto važi za kamen, biljke, životinje, ekonomiju, društvo.
Teško da će Srbija postati i Engleska iz Burgessovog romana "1985", u kojoj bande studenata po londonskim geto-kvartovima i podzemlju napadaju sve redom, u životu ostavljaju samo one koji mogu da ih nauče još nečemu. Sa druge strane, Srbija je na korak od iste knjige, u onoj situaciji kada bolnica izgori do temelja sa sve pacijentima i osobljem, jer je na ulici trenutno sukob između vatrogasaca koji štrajkuju i onih koji to ne čine, a nema ni policije da ih razdvoji ili natera da rade svoj posao. Pogađate, i policajci su u štrajku. Umalo da zaboravim, Engleska je pod okupacijom arapskog kapitala i islama... u toj knjizi.
Radnici, sindikati, obrazovanje, deprivatizacija i stvarna departizacija, socijalna pravda... eto nama i infidela u priči, baš se zgodno pogodilo. A odatle je samo mali korak do još jedne knjige istog autora, one daleko poznatije - The Clockwork Orange. 
Alex-manijaci, sa jedne strane, Srbiji nikada nisu nedostajali; takvi su čak bili brižno odgajani. Međutim, Alex-buntovnike protiv kriptofašističkog i palanačkog sistema, Srbija je vazda sama trebila, od malih nogu i naročito u školi.
Da li oni zaista veruju u ove bajke koje, na račun građana, pričaju naokolo? Ili ne vide koliko je providna igra koju ovih dana igraju domaći Gospodari i Sluge:
Naplašićemo vas sve, bez izuzetaka, čak neke od najavljenih poteza i povući. Moraćemo tako, jer drugačije nećemo moći da vas posle spašavamo, zbog čega ćete opet glasati za nas, a ne za one izdajnike koji bi vam ovo isto radili. 

Dreadlords, mirno!

Ne morate baš biti filosof, poput Vladimira Milutinovića, pa da na izjavu ministra privrede "Fleksibilnije radno zakonodavstvo dokazano dovodi do rasta zaposlenosti", koju uporno mantrički ponavlja, odgovorite jednim sasvim logičnim pitanjem:

Stvarno, Gospodari Straha, recite vi nama: A gde to?

I oči i zubi

$
0
0

Vučji pogled - po ugledu na životinjski svet (vukovi i pseta), dečija igra zurenja u kojoj gubi onaj ko prvi obori pogled i podvije rep. 
Omiljena je kod srpskih politikanata, naročito onih koji koriste naočari - radi fokusiranja & pojačanja dioptrije razrokih igrača, ali i prikrivanja konstantno skupljenih zenica pa čak i njihovog potpunog nedostatka (vremenom ih gube oni koji mnogo menjaju partije i ideologije, svetlost im sve više smeta).

photo: Facebook

Oči nazivaju "prozorima duše" jer se iz njih često može otkriti šta neko misli ili oseća. Tokom razgovora sa drugom osobom, prirodan i važan deo procesa komunikacije predstavlja i praćenje pokreta njenih očiju. Obratite pažnju na neke od sasvim uobičajenih stvari, poput sledećih:
Pogled
Kada vas sagovornik gleda direktno u oči, to ukazuje da je zainteresovan i da razgovoru pridaje pažnju. Međutim, produženi direktan pogled možete osetiti i kao pretnju. Sa druge strane, prekidanje kontakta očima i često lutanje pogledom, može da znači rastrojenost, neprijatnost ili da sagovornik pokušava da prikrije šta zaista oseća i misli.
Treptanje
Ovo je prirodna reakcija, kojom se očna jabučica vlaži tečnošću iz suznih žlezda. Međutim, nije za zanemariti da li sagovornik trepće previše ili premalo. Ljudi često ubrzano trepću kada se osećaju uzmenireno ili im je neprijatno. Proređeno treptanje može da ukaže na to kako sagovornik namerno pokušava da kontroliše pokrete svojih očiju. Primer predstavljaju igrači pokera, koji ne žele da pogledom otkriju karte koje su deljenjem dobili (i ne samo pogledom, to je tzv. poker face). Tzv. čkiljenje može predstavljati slabovidost, ali takođe i prikrivanje ubrzanog treptanja - do trajno nepovratnog grča, poput strihininskog.
Narodno verovanje kaže da ako zatitra desno oko biće uspeha u poslu, a ako zatitra levo - biće svađe. Pa vi vidite, tj. gledajte, tj. tumačite govor tela. Narod kaže i za nekoga ko to mnogo radi, da "trepće k'o svraka na jugovinu" (vruć vetar usred zime koji hoće oči da suši, pa zato). Reflektori u TV studiju često izazivaju efekat jugovine, pa političari mnogo trepću zbog toga, a ne zato što lažu.
Zenice
Veličina zenice predstavlja jedan od najsuptilnijih znakova koji oči odaju. Ona fiziološki zavisi od količine svetla koja iz okoline pada na oko. Međutim, ponekad i emocije takođe mogu da utiču na njihovu veličinu. Izraz bedroom eyes označava uvećane zenice nekoga ko vas privlači.


Pokreti i izrazi ustiju takođe mogu biti važni za razumevanje govora tela. Na primer, grickanje donje usne može da ukaže kako sagovornik oseća brigu, strah ili nesigurnost. Pokrivanje ustiju rukom, da se prikrije kašalj ili zevanje, može da ukaže na nečije lepo vaspitanje, ali i da prikrije grimasu koja ukazuje na neslaganje sa vama. Osmeh predstavlja jedan od glavnih elemenata govora tela, ali i on se može protumačiti na više različitih načina. Osmeh može biti potpuno iskren, ali se sasvim može iskoristiti i za prikazivanje lažne sreće, sarkazma ili cinizma. Kada pokušate da "iščitate" nečiji govor tela, obratite pažnju na sledeće signale:
Napućene usne
Mogu ukazivati na gađenje, neodobravanje ili nepoverenje. Na Facebooku se koriste za reklamiranje jednog drugog (mada veoma sličnog) zanata, pored politike.
Grickanje usana
Ponekad može da ukaže na zabrinutost, anksioznost ili stres.
Narodno verovanje kaže "ugrizao se za usnu/jezik" kada neko laže i pokušava to da prikrije. OK, može i kada vas neko ogovara, ali to nikako ne možete da saznate ukoliko sa takvom osobom niste prijatelj na fejsu.
Pokrivanje usta
Ukoliko sagovornik želi da prikrije neku svoju emotivnu reakciju, pokriće usta rukom kako bi izbegao iskren ili zlurad osmeh.
Iskrivljena usta (naviše ili naniže)
Sitne promene položaja usta mogu suptilno da ukažu na to šta neko trenutno oseća. Ukoliko su malo povijena naviše, to ukazuje na osećaj sreće ili optimizma. Nasuprot tome, ako su povijena naniže, to može da ukaže na tugu, neodobravanje pa čak i neprikrivenu grimasu (figurativno rečeno: pretvaranje, licemerje).

Govor tela podrazumeva neverbalne signale koje koristimo u komunikaciji. Čine ga: izrazi lica, pokreti očiju, usta, gestovi, držanje ruku, nogu i tela, kao i tzv. lični prostor i njegove granice. Stručnjaci tvrde kako ti neverbalni signali čine veliki deo našeg dnevnog komuniciranja sa drugim ljudima. Od izraza lica do sitnih pokreta tela, stvari koje ne izgovorimo takođe mogu da nose veliku količinu informacija. Neki istraživači smatraju da govor tela čini 50-70% svih komunikacija među ljudima. Razumevanje govora tela jeste važno, ali je podjednako bitno obratiti pažnju i na druge signale, poput konteksta. Pored toga, pojedinačne signale je bolje posmatrati kao deo grupe indikatora, umesto kao pojedinačnu reakciju.

Linkovi:
Psychology.com - Kendra Cherry: Understanding body language
Care2.com - Beth Buczynski: How to decipher facial expressions and body language

***
Bela Lugosi je jednom prilikom izjavio:
"Ljudi, okovani monotonijom, u strahu da misle, svikli na izvesnost... 
takvi žive poput mrava."

Look into my eyes.
Deeper.

Sava Savanović i Bela Lugosi su mrtvi. Lažljivi paraziti, koji stvarno žive od tuđe krvi - nisu. Dugo ste čekali, počnite! Beli luk i kolac u ruke! Odavno se zna kako se oni najbolje koriste.
A oni vukovi s početka, šta sa njima?
Dolazi zima, počujte muziku Dece noći. Ona ume da bude tako divna.
Kako za koga.

Dan zahvalnosti

$
0
0

Narodna poslovica kaže: Umiljato Janje dvije ovce sisa. U negotinskoj varijanti stvari su malo izvitoperene (kao i obično), pa je Umiljato Janje mutiralo u Tri Praseta. Ili su se, u stvari, Tri Praseta razotkrila kao Umiljato Janje?
Kako god, ta Tri Praseta su stvarno čudo - jedno od njih napravi kućicu od štafelaja, drugo od knjiga, treće od šarenog kamena. A onda dođe mr. Crvenvukbezkapice; još pošteno, siromah, nije ni zaduvao, zapuhao nit pasulj sa vešalicama na metar jeo, a kućice se same zatresoše i na klimavim temeljima zaljuljaše. Prasići, onako komplet zastrašeni, uplašiše se daljih potresa pa na ulicu istrčaše. I tako, ničim izazvana, ubi ih promaja. Crven vetar neki.
Samo što oni to još uvek ne znaju.
Stvarno, da li ste negde čuli za narodnu izreku koja tvrdi da Tri Umiljata Praseta dve ovce sisaju? Ili možda, pre bi se reklo, jednu tvrdoglavu ovcu i jednog krezubog vuka?
Mislim da to nisu ni janjad niti prasad, u pitanju je neosrBsko mitološko biće, izniklo iz poseljačene politike koja se praktikuje predugo da bi to bila samo mašta. Izgleda da se u našem kraju opet pojavilo Pragnje, sa tri glave i jednom pilećom pameću, himera sa doživotnom članskom knjižicom svih partija koje su bile, jesu i biće haračlije zdravom razumu. 
Biće nekog belaja, kako bi to narod rekao. Sluti na to, ovoga mi krsta, petokrake i eura - shodno tradicionalnim religijama našeg kraja.


Da se manemo palanačkih i politikantskih basni, nebuloza u kojima životinje govore nemuštim i ljudskim jezikom. Da vidimo šta je to današnji dan doneo ovom nesrećnom gradu, u kome od svih agrikultura najbolje uspevaju nekultura, laž, krađa, licemerje i posebno - strah.
Da vratimo tu ploču ljigavosti hronološki malo unazad, informisanja radi.

30.10.2013. (sreda) - Novoizabrani opštinski odbor DS donosi odluku o napuštanju koalicije sa SPS, jer više ne ide onako kako je bilo "dogovoreno" 2010. godine. U prevodu - stranka je na korak do raspada ukoliko se nastavi unutrašnje urušavanje pod komandnom palicom SPS. Izabrani su neki novi, ali i neki stari ljudi, koji bi da vode drugačiju politiku.


03.11.2013. (nedelja) - Odluka DS objavljena u medijima, na zvaničnom sajtu opštine Negotin nije. Naravno, nisu razumeli tekst jer nije bio napisan uočljivim crvenim fontom.
06.11.2013. (sreda) - Predsednik DS na sastanku u kancelariji predsednika Opštine Negotin, zvanično obaveštava predsednike SPS i URS da izlazi iz koalicije. Dakle, za to služi ta kancelarija, a ne samo da "neki" suše čarape na radijatoru kada zimi dođu do grada u pijačnu sredu. Tom prilikom URS traži za sebe sva "kulturna" direktorska mesta.
08.11.2013. (petak) - Konačno zaokružen spisak i potpisana izjava direktora lokalnih ustanova kulture, članova DS koji se ne slažu sa odlukom stranke. Od njih četvoro, jedan odbija da potpiše izjavu iako mu je više puta nuđeno. Indikativno je da taj što odbija, ima člansku kartu DS datiranu na vreme pre 5. oktobra 2000. godine.


11.11.2013. (ponedeljak) - Dan Primirja, neradan. Kako za koga, primirje ne stanuje na ovim prostorima niti se ikada poštovalo. Tada je najslađe dokusuriti protivnika.
12.11.2013. (utorak) - Direktori objavljuju svoju izjavu na opštinskom sajtu i u omiljenim novinama. Smatraju se izdanima od strane "njihove" stranke. Smatraju ih provaljenima, u stranci u kojoj nikada nisu iskreno bili. U stranci, koja zaista jeste njihova, smatraju ih za standardno topovsko meso, politikantski disposable bašibozuk koji je svoje odradio - ali neka ih, još malo.
14.11.2013. (četvrtak) - DS dostavlja medijima odgovor na brakorazvodnu parnicu krtica. Pred nadležnim organima pokreću statutarnu proceduru isključenja istih iz stranke. Naravno, opštinski sajt nema u godišnjem budžetu stavku za ovo. Kao ni za ono, ali to ionako niko ne zna.


20.11.2013. (sreda) - Objavljen saziv i predlog Dnevnog reda 33. sednice SO Negotin, sa 17 tačaka. Interesantno, 17 je prost broj, baš kao i pamet koja caruje u ovoj opštini u kojoj nigde uma.
24.11.2013. (nedelja) - Radmila Gerov (LDP) na svom fajsbuk profilu napada SPS zbog načina na koji se ulazi u postupak komasacije dela zemlje oko sela Radujevac. Predloženi predsednik komasacione komisije je istovremeno i sekretar SO Negotin, takođe i član SPS. To, naravno, nema nikakve veze kao ni predviđena apanaža od 750 hiljada dinara takvome u narednih godinu dana (na koliko je posao komasacije oročen); mesečnih 60 i kusur hiljada dinara nije neka para za funkcionere lokalnih samouprava u Srbiji, to već znamo. Sporno je što se radi o drugoj plati, pored one redovne koju imenovani već prima kao činovnik opštinske uprave, a takođe i naknade za svaku sednicu SO i njenih organa. Naravno, na to se ne plaća Krstićev porez u zbiru, već samo ako pojedinačno prekorači limit od 60 tisuća rajhsdinara. Deakumulacija ili komasacija prihoda - odlučite sami.
Btw, ako se već vade kako su pare za "projekat" komasacije obezbeđene od nemačkog GIZ donatora, i da nema šanse da Nemac dopusti zloupotrebe (sic!), što na opštinskom sajtu ne objaviše taj projekt, kompletan, sa finansijskom strukturom. Javno i na uvid pučanstvu, da vidimo na šta će sve to otići 60 hiljada evra koje ova opština nikako sama nije mogla da sakupi za 30 godina, koliko je proteklo od poslednje komasacije zemljišta. Tih šest miliona dinara umeju da spucaju za Mokranjčeve dane, pola sume na opštinsku reprezentaciju, tri miliona takođe na rekonstrukciju spomenika Hajduk Veljku. Za rekonstrukciju Zelene pijace (koja kasni u startu) najmanje 160 miliona dinara, Dakle, zato nije bilo para za ukrupnjavanje njiva oko jednog sela, i to manje od trećine ukupne površine.


25.11.2013. (ponedeljak) - Isključenje pragnjadi iz DS overeno i konstatovano. Na sastanku DS, "njihov" član opštinskog veća odvaljuje kako se ne slaže sa ovakvim prenagljenim odukama stranke i da neće da podnese ostavku u tom opštinskom organu (činjenično političkom, za razliku od "kulturnih" direktorskih fotelja - makar to bilo samo formalno), jer "nije ni stoiljade za bacanje, do kraja mandata". Kakav prosvetni radnik, takav mu i rečnik.
26.11.2013. (utorak) - Sednica opštinskog Veća; izvršen desant na predloženi Dnevni red ubacivanjem dodatnih sedam tačaka. Među njima je i javna egzekucija preostalog neposlušnog žutog direktora i imenovanje jedne ursuljice umesto njega. Tako treba! Naravno, Rade od stoiljada glasao za dopunu, smenu i naravno - ostade stoiljade do kraja mandata Veća.


27.11.2013. (sreda) - Sastanak odborničke grupe DS, dogovarana taktika šta će ko od preostalih odbornika stranke da radi tokom sednice SO, kako treba glasati po tačkama Dnevnog reda. Palo novo razotkrivanje crvenih spavača u žutoj pidžami. Neki odbornici najavili odsustvo sa sedice zbog hitnih poslova van grada, neki zavejani (a rado bi došli), neki objavili da su prešli u SPS odavno.
28.11.2013. (četvrtak) - Održano 33. zasedanje Negotinske Komune. Prisutno 40 vlasnika nemuštih mandata. Usvojene sve tačke Dnevnog reda. Pade komasacija para za predizbornu kampanju SPS. Izabran direktor JKP. Smenjen tvrdoglavi žuti arhivar, postavljena zamena. Za smenu je glasalo 27 odbornika, baš kao i prilikom streljanja žutog direktora JKP pre tačno 11 meseci. Padoše nova i ponovna (samo)razotkrivanja, neki se razvejali pa glasali za svoje - ali one prave. Ponoviše prošlogodišnju šihtu koju su masno potom naplatili. U odbranu ustadoše i govoriše samo dva odbornika SNS, nije im bilo jasno šta je to loše smenjeni uradio.

A jeste uradio, da se ne zavaravamo, i to vrlo gadnu stvar: 
Koliko god da mu je stranka otišla u aut, on lično i dalje previše miriše na Zorana Đinđića, što je neoprostivo. Dodatni problem boljševicima u svim redovima predstavlja činjenica da pola novog odbora DS miriše isto kao i taj smenjenik. Vratili su se oni koje je Tadićeva kamarila isterala iz stranke. Neki se jesu ponešto umazali, neki uopšte ne, ali osnovni miris i dalje opstaje i smeta ekipi na spratu negotinskog Komiteta, kao i onima koje su kroz oluk i druge cevi spustili u prostorije DS da riju.
Krtice se najbolje iz svojih rupa isteruju dimom zapaljenih žutih sumpornih traka; koliko god da se kriju, na kraju ne mogu da izdrže, pa izađu na površinu. A onda - zna se šta sa njima.
Janje, Pragnje, Tri Praseta, Crvenvukbezkapice, asinusi, krtice, slepo kuče, krpelji, pijavice, krokodili, mečke, veprovi, dodžovi, uholaže...
Stvarno - basna. Politikantska fauna, čista zoologija sa praktičnim uvodom u veterinu.


Kao šlag na 33. Obretenje usijanih glava, pade konačno i odluka o cepanju Zdravstvenog centra na koju se čekalo pune tri godine. Osnovali su Dom zdravlja kao lokalnu zdravstvenu ustanovu. Čim ga budu sveli na rang seoske ambulante povrh neke čuke, potrpaće u njega listom sve partijski (ne)podobne bele mantile, pa neka zavise od komasiranog lokalnog budžeta naredne vlasti, umesto da ćute, budu dobri i nastave sa parazitiranjem na račun republičkog budžeta - baš onako, po nadasve uspešnoj formuli Tomice Milosavljevića i Slavice Cipelice.
Najavljeno je i još jedno kulturno prekomponovanje sa uprepodobljavanjem, doduše samo nemušto promrmljano. Ovoga puta, izgleda da se potpis na direktorsku izjavu neće baš svakome isplatiti: URS traži i smenu poslušnog direktora Doma Kulture. Naravno, još uvek ne javno, jer Moskva krokodilskim suzama radosnicama ne veruje. Nema brige, dogovoriće se vrlo brzo i lako.

* * *
Dan zahvalnosti (Thanksgiving day) je tradicionalni praznik u Sjedinjenim Američkim Državama. Obeležavaju ga svakog četvrtog četvrtka u mesecu novembru, u znak sećanja na prvu uspešnu žetvu koju su evropski doseljenici ostvarili pre nekih 400 godina, zajedno sa indijancima sa kojima su tada živeli još uvek u kakvom-takvom miru. Danas se u USA ovaj nacionalni praznik slavi uz tradicionalnu večeru na kojoj serviraju one mini nojeve od severnoameričkih ćurki.


Sadašnja ekipa u negotinskoj lokalnoj vlasti, koja prvenstveno okuplja SPS i otpad DS, na vlast je 2009. godine organski, pa potom i 2010. koaliciono došla neprekidno mesecima mrsomudeći o čuvenoj sednici Vlade koja će biti održana u nekakav četvrtak, sa ciljem da njih takve ustoliči. I ustoličiše ih, sve takve Četvrtke. Posle su se još jednom malo dokomponovali, što se od raštimovanih frulaša i dalo očekivati. Današnje crveno slovo, Četvrtkovdan Zahvalnosti palanačkim budalaštinama, svečano je proslavljen - ali ne pečenim Pragnjetom, jednim ili više njih, niti žutim direktorom na ražnju.
Na meniju su bili drugi specijaliteti domaće, palanačke kuhinjice.
Danas su magarci pojeli sami sebe. Neka ostane naša mala tajna i kako, jer oni toga još uvek nisu svesni. U magarećim klupama su učinili medveđu uslugu sebi, pogurali "stvar" da u DS provetre prostorije i prodišu lakše, utrli su put SNS lavini, znalački očistili sneg sa staze LDP koji će debelo profitirati na magistralnoj gluposti i alavosti.
Ovoga puta, to je toliko očigledno i jasno, pečenje je pojelo samo sebe. To je jedina dobra stvar današnjeg Dana zahvalnosti požarevačkoj Lipi. Kako stoje stvari, uskoro slede nova statutarna konstatovanja odlaska odborničkog i drugog otpada iz žutog dvorišta. Neka, danas su krenuli i u izradu novog Plana upravljanja otpadom na teritoriji opštine Negotin. Da se više ne gomilaju divlje deponije na sve strane, već samo tamo gde jedino sme.


Nekakav vojskovođa bi svoju vojsku ovakvim glupim potezima doveo do uništenja. Tako i treba, zaslužili su. Međutim, problem i dalje ostaje: građani Negotina će i posle novog primirja, glasanja, prebrojavanja i upodobljavanja, biti ona strana koja će (ponovo) izgubiti u postizbornom miru koji na proleće sledi.
Tradicionalno, kao i uvek.

Crni Petak

$
0
0

Crni Petak (Black Friday) je drugi dan praznika Zahvalnosti u USA. Istovremeno, to je prvi dan, početak, masovne potrošačke histerije, sezonskog obaranja cena i besomučne kupovine svega i svačega (bez obzira da li je zaista neophodno). To tako traje sve do poslednjeg dana pred Božić, tj. do 24. decembra. Prenelo se iz USA i UK na ceo Zapad, pa i šire. Samo pratite aktuelne reklame po domaćim internet stranicama i novinama, videćete koliko je ludilo uhvatilo maha i kod nas.
Ovakav naziv tog dana potiče od policije Filadelfije, s početka šezdesetih godina, kada je usled masovne šoping histerije došlo do žestokog saobraćajnog kolapsa u tom američkom gradu. Naziv se uvrežio u govoru i do danas ostao takav.


Pojam Crnog Petka kod nas, međutim, ima drugačiju i nešto dužu tradiciju. Uglavnom, kada se za nekoga kaže da će mu "doći Crni Petak", misli se na onog ko čini razne nepodopštine, te da će mu se takvo ponašanje jednoga dana neizostavno obiti o glavu. A taj dan, naravno, biće baš petak pa još i crni. Iako taj element nije izvorno zastupljen u govoru tj. u tradicionalnoj formi sujeverja, ovde se zapravo misli na Petak Trinaesti. Dakle, još jedna od novotarija koja se ovde, poput kupoholičarske, doselila kao Westside story, iako je izvorno jevrejska (kod njih petak nije baksuzan, niti je to broj 13) i biblijska. Da ne spominjemo pogrom templara, baš na petak 13.10.1307. godine. Ipak, najverovatnije da je priča o crnom/baksuznom petku podmetnuta domaćoj predhrišćanskoj tradiciji ne sa Zapada već sa Istoka - tezom da je toga dana Eva uvalila Adamu jabuku, Kain ubio Avelja, Potop prekrio svet a Isus bio razapet. Sve ovo baš u petak - onaj Veliki, tj. potom Crni. Abraham Linkoln, Džon F. Kenedi, Aleksandar Obrenović i Draga Mašin - svi smaknuti u petak. No, biće o tome još priče za dve nedelje, na dan drugog ovogodišnjeg F13.
Postoji domaći film pod nazivom "Crni petak", snimljen 1975. godine. Traje 58 minuta, možete ga pogledati celog ovde.


Iz "opisa" datog na zvaničnom sajtu RTS:
"Pisac opisuje sudbinu jedne žene i pokazuje život koji je klišetiran i u govoru i u situacijama, stvarajući tako neku vrstu gradskog folklora. Marija Molerović vraća se iz zatvora, gde je provela 16 godina zbog ubistva muža. Dok je bila u zatvoru, decu je vaspitavao dever, razvijajući u njima osećaj mržnje prema majci. Prilikom susreta Marije i sada već odrasle dece, pokazuje se da su sve veze između majke i dece prekinute."
Marija Molerović 11. juna 1961. godine uveče, ubija muža. "Kako ne bih znala. Bio je petak, crni petak" kaže ona birokrati koji glupim pitanjima pokušava da otkači nepoželjnog povratnika u život, odvrati ga od te želje. Kao da gledamo aktuelnu priču iz našeg sokaka, onu o azilantima i domaćinima.
Na stranu to što sinopsis umnogome asocira na neke likove i događaje iz aktuelne lokalne politike, obratite pažnju na to kako se preziva urednik, po sajtu RTS (ovako stoji tamo već dve i po godine), a kako na špici filma (pre više od tri decenije).


Radi se o istom uredniku, piscu, čoveku koga svi znamo. Kao i o istom, starom dobrom i proverenom stilu RTS upodobljavanja, i njihovog stvarnog gazde - koga takođe svi znamo. Ošišaće ili dodati - nebitno, samo da ne štrči.

Kako god bilo, ova kupoholičarska mas-psihoza grabeži i sumanutosti kod nas se odomaćila u svim porama javnog života. I to, čak, pre nego što se pretvorila u puko divljanje po raftovima prodavnica i pustošenje ionako istanjenih novčanika. Svinjarsko-ćiftinski mentalitet pijačnih i vašarskih trgovaca i prekupaca, u sadejstvu sa palanačkim sitnogrebatorskim pogledom na svet i život, vrlo brzo se primio i odomaćio u domaćoj politici još prilikom formiranja prvih pravih političkih stranaka, krajem XIX veka. Pokazalo se koliko su čast i razum lako kvarljiva roba, koja po tržišnim principima donosi samo gubitke ukoliko se gomila, stoji i ne cirkuliše. I zato, krenulo se u trgovinu na sve strane i stranke. Tradicija kupovine i preprodaje zastupničkih mandata u našim krajevima permanentna je više od jednog veka, u svim oblicima društvenih i političkih uređenja koji su, kako to istorija pokazuje, protutnjali Balkanom ne ostavljajući previše suštine za sobom i uglavnom se baveći povlađivanjem mentalitetu mase koja je naizgled bila željna čerupanja, cinkarenja i neimanja.
U okvirima tog šibicarsko-crnoberzijanskog stila domaće kvazipolitike, možemo sasvim lako sagledati sve ono što se odigravalo oko i tokom jučerašnje 33. sednice Skupštine opštine Negotin, jer su osnovni elementi opšteg stila listom prisutni - kako u palanci tako i u prestonici. Danima traje besomučna trgovina mandatima odbornika, direktora i funkcionera koji su bili članovi Demokratske Stranke. Od momenta samoinicijativnog izlaska DS iz vlasti krenula je nezaustavljiva lavina teške kupovine, još teže prodaje i najtežeg besplatnog priklonjenja pominjanih - u redove SPS. Masovnost je veća nego kod još uvek sporog preletanja u SNS, u odnosu na dužinu vremenskog perioda u kome se dešava.
Natenane i puzajući, u redove SNS se polako uvlače spavači SPS po formuli kako su to već radili sa DS, započevši još u drugoj polovini 2004. godine, posle prvog izbora Tadića za predsednika države. Sada se to isto radi, uz blago ubrzanje posle prošlogodišnjih majskih izbora. Počelo se sa proverenom praksom upodobljavanja i komponovanja budućih i novih lokalnih odbora SNS, tamo gde ih nije bilo ili su bili dokazano kilavi. U ponudi su dobre namere, kvalitetne ideje i profesionalne usluge. Međutim, to je budući problem Gospodara Vučića, a ne običnih građana.


U ovom slučaju, ne radi se ni o kakvoj crti mentaliteta mase, narodnoj tradiciji ili stilu palanačkog kolektiviteta. Ovde se radi o čistoj tehologiji opstanka povrh stada ovaca, nastavka beskrajnog parazitiranja na životima građana. Stada, jer ta ekipa sve ostale ljude smatra za obične ovce, masu bez mozga i volje, željnu zvuka klepetuše, srećnu što kao takva opstaje iako povremeno (po)jedinke bivaju netragom odvedene u furunu.
Žuto stado i njihovi desetkovani birači više nisu interesantni trgovcima maglom i dimnim zavesama. Zato sada nezdrave sitne grickalice i zezalice koje goje i štete organizmu, bivaju masovno povučene sa tezgi i polica, iskopane iz magacina i trapova, pa preseljene u novu trgovinu. U rupama ostaju samo oni najdublje ukopani, zlu ne trebalo.
Radi se o ljudima koji nikada, zapravo, nisu menjali ideologiju - jer je i nemaju. To su ljudi za sve režime, jer su oni sami režim. To nema veze sa strankama, ili njihovim članstvom, jer u ovoj zemlji su stranke oduvek služile samo kao mamac za naivne budale koje zaista veruju da postoje partijski programi koje zastupaju, da glas koji im je poveren zaista ide u prave ruke. Izigrani su svi, čak i oni koji misle da se učlanjuju ili glasaju kako bi zauzvrat dobili posao za sebe ili svoje. A neće ga dobiti.
I kada to konačno uvide, oni umesto da prestanu - opet promene stranku, pa sve iz početka. Borimo se za slobodno tržište, zar ne - šta je onda sporno? Ništa. Svi su makijavelistički zadovoljni i nesrećni, baš kako i treba da bude. Svi misle da trguju, svakim se ponaosob trguje. Niko i dalje nema ništa.
Čist ideal siromaštva, nihilizam palanke. Konclogor duša bez bodljikave žice, sa buđavim hlebom i blatnjavom vodom autocenzure i straha.

***
Svaka vlast, kada pogubi konce i kompas, počne nešto da gradi. I svaki put, ali baš svaki, to što naprave govori sve o njima. Zato što te, na prvi pogled omnikorisne stvari, nisu to što bi svako i pomislio da jesu. Faraoni uvek sebi dižu piramide za života, kao simbol njihove moći, veličine i apsolutne vladavine nad životima podanika. To što nazidaju, služi da pučanstvo uvek ima Gazdu "na pameti", napravljeno je da konstantno podseća na Njega. Da se naježite kada u neki takav objekt uđete, da vas prožme osećaj sopstvene sitnosti i nemoći, uvek na pameti imate jedino to da pripadate samo Njemu i nikome više. Čak ni sebi samima.
To je uvek tako, pa makar se radilo o monumentalnom javnom toaletu, spomen-čučavcu, hram-zadužbini svete manastirske rakije sa konakom, ovčijem burdelj-kompleksu ili bulevaru sitnih duša.


Shodno predizbornoj potrošačkoj histeriji koja je zavladala u Negotinu, kupoprodajne stranačke transakcije i transferi funkcija jasno ukazuju na to šta se (i kome) dešava, i u čijoj to glavi. Zato je magistarski rad u amanet aktuelne odlazeće vlasti u Negotinu, jedino mogao da bude onaj koji je u toku. 
Blato i posečeno drveće. Tončev-dunđeraj. Tezge, nakupci i prekupci, cenkanje, zakidanje na vagi za odokativno merenje. Preleti, cvećke, trulo voće i kupus. Šarani u šafolju na golom betonu, gomile ošurenih pilića u plastičnim kesama. Kašnjenje sa radovima, volšebno nestala stara armatura koja je potom vaskrsla posle dolaska policije. Kilotone betona - običnog i štampanog. Nova armatura koja bi izdržala udar aviona, da je kojim slučajem bila ugrađena u WTO kule. Novi lokali, prilazne saobraćajnice. Farbara. Odbornici i direktori u niskom preletu, pred početak zime. Konzumenti političkog šoping-turizma, sa bezbedne visine gaču i pljuju po Malom Čoveku.
Pravi naziv tog projekta nećete naći nigde u javnosti, zato što on glasi:

Rekonstrukcija Crvene Pijace u Negotinu

Projektanti sede u zgradi Komiteta. Dvoprsti deo izvođača radova svoj deo trgovine obavlja u skupštinskoj sali, dok teška mašinerija i lopatari argatuju na arheološkom lokalitetu nekadašnje gradske Zelene pijace. Traže dokaze koje će projektanti potom upotrebiti da prezime i prežive još jednu izbornu Crnu Nedelju, zajašu novi parazitski mandat.

Drugovi i drugarice Četvrtci, na današnji Crni Petak, čestitam vam vaš 29. Novembar, onaj koji samo vi slavite i za koji običan narod nikada nije smeo da zna. Čestitam vam Crveni Petak. U to ime živeli.
A Crni Petak je neminovan. Onaj domaći.


I tata bi sine

$
0
0

Na Dan Republike, baš kako im priliči, susretoše se Sastanak i Rastanak. Jedan zveknu viski sa ledom, iz čaše umotane u crveni šal da od leda ne nazebe, jer ga led podseti na Igmanski marš za koji je jedared čuo da se dogodio. Drugi sebi nasu čokanj manastirske rakije, one koju samo nemušti umeju da ispravno ispeku. Zbog venca, da se i to zna.


Razgovarali su i dogovarali se kako da obeleže idućeg leta jedan lični jubilej - tačno sto godina od prvog ponavljanja razreda u srednjoj kalemarskoj.
Da ne zaboravimo i neka istorijska fakta: Sastanak je svojevremeno bio "predsednik" Države, a Rastanak je danas Predsednik "države". Tako se sami potpisuju, nema tu nikakve fantazije.


Služba je po medijima objavila o čemu su Sastanak i Rastanak razgovarali. Međutim, u javnost je procurio transkript šta su tačno zaista i rekli.
Evo:

- Tome, sine, ko će mene da pazi kad ti jednog dana umreš?
- Pa Ivica, Tata.
- A posle?
- Vulin
- A posle njega?
- Mira.
- Aaaa... dobra mala, pionirka po meri. Može. Ajd zdravo i u to ime živeli! E, sad ti marš na svoj radni zadatak, a ja odoh da pišem predgovor nove knjige malog Matije. Biće kao predlog u Otisku Nedelje, će glasaju oni što zovu telefonom iz studija.

Napomena: 
Služba koja je objavila ovaj transkript, sagovornicima je nadenula konspirativna imena Tom i Tata. Ostala imena su takođe izmišljena, kako se ne bi odmah provalilo koja je Služba u pitanju.

Laku noć.

Power in the darkness

$
0
0

Tokom teške ekonomske krize, koja je sredinom sedamdesetih godina žestoko tresla Veliku Britaniju, paralelno sa socijalnim buntom uzdigla se neka "nova muzika": mešavina vudu, rege i ska poskočica donetih sa Jamajke u London desetak godina ranije, sve to ukršteno sa brljanjem belih luzera uzduž i popreko gitarskih žica i mlaćenjem po na brzinu sklepanim bubnjevima, neretko na opremi koja je bila ukradena. Beznađe, revolt, nasilje, sukobi sa policiotima u predgrađima, masovne tuče po pabovima, stadionima i mračnim sokacima, zdravice bobijima uz Molotovljeve koktele, IRA, propast gomile fabrika, otkazi, aparthejd usred Londona (fokusiran na crnce, Irce & pse), enorman broj mladih ljudi bez ikakve životne perspektive i nade za posao. Droga na ulicama, u sve većim količinama.
A onda, 1976. godine, "ničim izazvani i mučki s leđa, iz zasede"- Sex Pistols. Za njima, lavina novih ljudi u muzici, biznisu, politici. Mašina koja naizgled nezaustavljivo melje klasni i kapitalistički stereotip života, iz temelja trese oronulu Monarhiju Belog Lava.


Pored samog Rotten/Lydona, koji je zaista bio politički stihoklepac (ostali u bendu su bili puki pozeri i kasica-prasica menadžera, plus Suicide Sid), na scenu uleće lik koji se preterano ne uklapa u nametnut imidž gubitnika upakovanog u kožnjak, zihernadle, plastične kese za smeće, podjednako žutih zuba i zelene kose. Po kriterijumima pankera on je već matorac (bliži se tridesetim), nosi zvoncare i ćubast friz na razdeljak, podseća na asistenta sa Kembridža više nego na pesnika spremnog da stav brani pesnicom, ako zatreba. OK, tu je nezaobilazni odrpani sako sa bedževima (koga Čonta par godina kasnije "skida" do u šav i umalo JMBG), ali taj tip unjkavog i promuklog glasa svira bas gitaru i peva! A oni njegovi u pozadini cepaju mešavinu funka, pub rocka, Deep Purple klavijatura i sirove žičane šibačine!! Sviraju i pevaju, ne šlagere, već najtvrđe protestne i političke pesme, uperene direkt među rogove fašikonzervatizma jednako prikrivenog u tradicionalnom establišmentu i palanačkom mentalitetu prosečnog stanovnika Ostrva.



Tom Robinson (1950) okuplja ekipu muzičara 1976. godine, pod neverovatno inspirativnim nazivom "Tom Robinson Band" (skraćenica TRB se vrlo brzo odomaćila kod publike). Iza ove prividne bezidejnosti imena grupe, međutim, krije se jedan od najvećih politrok (neki to zovu i agitpop) pesnika punk pobune, koji zajedno sa odlično muzički potkovanom sabraćom iz bande uskače vrlo brzo u kasu i fabriku vinila izdavačke kuće EMI. Prvi album izdaju početkom, a četvrti 7''-singl krajem 1978. godine - oba pod istim imenom, po pesmi koja do danas ostaje njihova najjača u karijeri. Iako je sličnih bilo podosta, radilo se ipak o Himni.


Odmah po uključenju u seriju koncerata koje po Londonu i širom Britanije tokom proleća '78 organizuje ekipa muzičara i političkih aktivista (TRB, The Clash, X-Ray Spex, Steel Pulse), nazvanih "Rock Against Racism", TRB rade set udarnih političkih numera, što konačno rezultira stihovima pesme koja dobija ime Power In The Darkness. Ove, 2013. godine, tačno je 35 godina kako ona ne gubi ni trun svoje aktuelnosti i snage. Himna onih koji znaju da je sve moguće ako shvatiš da je snaga u tebi, i da ne postojiš sve dokle god dopuštaš da te lažna sila drži u tami.
Tom priča o slobodi: da sa svojim telom radiš ono što ti hoćeš, veruješ u ono što želiš, da brat voli brata a crn belog, za majku i ženu, bez maltretiranja, zastrašivanja i ispitivanja od strane mašinerije Velikog Brata. O slobodi da slobodno živiš sopstveni život.


Union Jackenkreuz
(photo: The Church Of Punk)

Negde na sredini pesme, čujemo glas spikera:
"Fundamentalne institucije britanskog sistema vlasti danas su napadnute: javne škole, Dom lordova, Engleska crkva, sveta institucija braka, čak i naše veličanstvene policijske snage više nisu bezbedne od onih koji bi da potkopaju naše društvo, i zato je krajnje vreme da kažemo 'Što je mnogo, mnogo je!' i povratimo tradicionalne britanske vrednosti - disciplinu, poslušnost, moralnost i slobodu. Ono što mi želimo je:
- Sloboda od crvenih, crnih i kriminalaca, prostitutki, sekapersi i pankera, fudbalskih huligana, maloletnih delinkvenata, lezbejki i levičarskog šljama,
- Sloboda od crnja, Pakija i sindikata,
- Sloboda od Cigana i Ješa,
- Sloboda od levičarskih lenština i liberala,
- Sloboda od takvih kao što si TI."
Pesma se završava porukom: 
Ne plaši se njihovih laži, jer snaga leži u tami. Ustani i bori se za svoja prava.

Ovi stihovi su napisani 1978. godine. Još uvek su aktuelni, i to ne samo u UK - uhvatilo se TO na daleko širim prostorima. Sve vreme postojanja, TRB su na svojim koncertima posetiocima delili letke, bedževe, majice sa jasnom porukom: NE nije odgovor, odluči se na kojoj si strani. Snaga je u tebi.


George Henry Ince & George Davis

Tom Robinson je napisao i druge pesme sa teškom političkom porukom.
I shall be released - B-strana singla PitD, nešto izmenjena obrada pesme Boba Dylana. Posvećena je ubici žena po imenu George Ince, čija je krivica dokazana a on odveden u zatvor - gde je bio mučen, drogiran, tučen i povređivan na najgore načine i to od strane čuvara i lekara. Pokušao je u očaju da izvrši samoubistvo presekavši vene na rukama, što je potom "neko" dodatno iskoristio da mu u bolnici istim sečivom unakazi lice. Ista pesma se odnosi i na George Davisa, krimosa koji je zaglavio zatvor bez ikakvog dokaza da je zaista učestvovao u oružanoj pohari plata iz lokalne elektrodistribucije; kada je pušten iz zatvora vrlo brzo je ponovo uhvaćen, ali ovoga puta sa pištoljem i ukradenim parama iz banke, pa je dobio zaslužen smeštaj o državnom trošku. Oba ova slučaja govore o brutalnosti sistema u kome je izbila punk pobuna - prvi je dokazani ubica kome u presudi nije pisalo to što mu je potom činjeno, drugi je notorna budala. To i dalje ne opravdava "sistem" koji se od njih nimalo ne razlikuje. Potonji film "Britannia Hospital" (1982) takođe ima veze sa oba slučaja prekomernog Pravedničkog uterivanja pravde - u medicinske svrhe.


Public: George Davis is innocent!
TRB: George Davis is guilty. He has to be.

Glad to be gay - Tom Robinson se od samog početka javno, jasno i glasno deklarisao kao gayperson i aktivan borac za ravnopravnost i slobodu manjina. U Engleskoj toga doba, bilo je zabranjeno javno ispoljavati LGBT samospoznaju; tim "elementima" se bavila policija otvarajući dosijee onima koje bi "hvatali na delu", metodama koje je Orvel opisao trideset godina ranije. Dovoljna je prva strofa, koja kaže "Britanska policija je najbolja na svetu, i ne verujem u glasine koje sam čuo. Da upadaju u pabove bez ikakvog razloga, postrojavaju goste uza zid, pretresaju i bacaju na zemlju. Hapse ih što se opiru dok ih šutiraju, pretresaju im kuće i zovu ih pederčinama. Ne, ne verujem da toga ovde ima."
Up against the wall - O narastajućem nasilju među adolescentima, razularenim bandama koje bi da u život uđu glavom kroz zid. Ako može tuđom.
Ain't gonna take it - Ne nasedamo na tu foru, "da su abortusi i gay scena predviđeni samo za bogate".
Grey Cortina - Nedosanjana fiks ideja pripadnika sjebane radničke klase, da imaju baš taj auto u svom posedu (o kome pevaju i The Clash u "Janie Jones").

Man you never saw - Nikada se nismo poznavali, jer nas prate svi: crkvena policija, vojska, službe, neznanci, ja i ti.
Blue murder - Tema je ista kao kod Angelic Upstarts "Who killed Liddle?". U obe je prosto odgovoreno: "Police killed Liddle Towers". Izvukli iz paba, prebili, priveli, ubili ga od batina u ćeliji. Bukvalno. 
Law and order - jasno.
Better decide which side you're on - još jasnije.
Don't take no for an answer - najjasnije.
I tako dalje, u tom stilu, do 1982. kada se bend raspao a Tom krenuo u solo karijeru koja i dalje traje - podjednako, kao muzičar i kao aktivista u borbi za ljudska prava svakoga i svih.



A onaj prvi RAR koncert, nazvan "Carnival Against the Nazis", imao je zaista debeo povod: čuveni muzičar Eric Clapton je sebi dopustio dovoljno umetničke slobode i idiotizma da te godine na koncertu u Birminghamu 'ladno odvali kako je "Britanija prenatrpana svakakvim došljacima". To je našu ekipu toliko iznerviralo da su se udružili sa Anti-Nazi Ligom, zajedno sa 100 hiljada građana Londona promarširali šest milja rutom od Trafalgar Skvera, kroz East End (srce teritorije divljih plemena naziskinova i biračkog tela Nacionalnog Fronta), sve do Victoria parka gde su održali zajednički koncert. Pokazali su i dokazali da se to sme i može.
Anti-Nazi Liga je ponovo oživljena 1994. godine, kada je maršom 150.000 učesnika kroz Južni London proslavljen težak poraz partije britanskih fašista na lokalnim izborima.
Da se i to overi.



Prve punk ploče kojih sam se 1980. dokopao u Palanci Negotinskoj, bile su: Rock'n'Roll Swindle, London Calling, Buzzcocks singlovi, prvi Vibratorsi, Boys Only, Costellovi Armed forces i Get happy, Tenement steps The Motorsa i (gle čuda!) Power in the darkness. Sve ovo (osim Pistolsa, naravno), mogli ste da kupite u musavoj Knjižari kraj crkve u centru Negotina. Ubrzo su se u prodaji pojavili i Stranglers, XTC, Stiff Little Fingers, Dead Kennedys, Jam, Bow Wow Wow, 999, MC5... 
Danas su tu kafić i butik, Knjižare više nema, niti možete kupiti ploče - daleko bilo one punk. Jedino crkva i dalje stoji na istom mestu.


***
Ima li sve ovo gore napisano neke veze sa nama, danas? Ima, ali ne po pitanju muzičkog ukusa - mada... zaista me ne bi začudilo da iz neke od smrdljivih nacijazbina jednoga dana ponovo ispuže neka šund-komisija pa zatraži referendum za zabranu slušanja punk muzike, naročito Toma Robinsona & njegove Bande i sličnih kvaritelja morala nacije, tradicije kolektivnog slepila i palanačke žabokrečine uma.


Hajdemo raja, ruka gore! Tko je 'za' da pederi ne mogu više rađati pedere?
Srbija bez pedera k'o krevet bez federa! (SNP 4 Hakenkrojcila)

Rezultat jučerašnjeg referenduma u Hrvatskoj govori sve i svašta, ali i ništa. Isto kao i čuveni falsifikovani referendum 2006. za promenu (ili štagod već) Ustava Srbije. Eto, Hrvati su rešili da budu EUROpejski Srbi pre Srba, izjednačiće svoj ustav sa našim do u fusnotu jer "im se tako javlja" (pa da nas onda EUzezaju kao mi onomad njih za McDonalds). Javlja im se verovatno odozgo, kao i ovim našim braniteljima tradicionalnih vrednosti čija je istorija/povijest kraća od one čuvene američke, koja je pak kraća od Tarabićeve tarabe. I tako u krug i nesvest.
Suv matematički odnos 65:35 procenata u korist HDZovske vizije hohcajta govori ali ne kazuje mnogo. To jeste dvotrećinska većina izašlih građana Republike Hrvatske na referendum, kojih je bilo oko milion. A to je negde oko 26% ukupno upisanih u glasačke spiskove. I, šta sad 2/3 od 26 iznosi 17,5% (recimo, jedna šestina) - to je broj koji je odlučio o sudbini referendumskog pitanja? Naravno, to je demokratija, i ko vam je kriv što je ne konzumirate nego sedite za ekranom i kukate. Sa druge strane, PROTIVnici se teše kako ni 35% onih koji ne podržavaju ovakvu diskriminatorsku klauzulu nije baš za bacanje. A to što ih je zapravo nešto više od 8% ukupnog broja, to kao da se ne računa?
Nažalost, računa se. I ta na sledeći način, tj. jednom sasvim prostom rečenicom:
Ćutanje je odobravanje.

Oni koji su glasali ZA i svi oni koji su ostali kod kuće i ćutali ZA, predstavljaju ogromnu masu, potencijalni zahvat svake naredne sumanute ideje koja će se kao katran lepiti i uvlačiti u pore hrvatskog društva. Možda i udružiti sa onima koji su poodavno tamo. To je onaj MRAK iz pesme Toma Robinsona Crusoa, gusta tama koju čine silni Četvrtci, Petci i ostale Subote okorelog društva, ogrezlog u sebe samo. To je ona famozna većina koja je u dva dana i ponoći izmuvala srbijanski ustav pre sedam godina, kako bi Vojislav Koštunica imao baš lep amanet, sebi za života. Kretenski Ustav koji je Demokratska Stranka podržala.
A da li su njihovi PROTIV, baš poput onog malog broja bojkotaša iz naše varijante (oličenog u umirućem GSS, simboličnoj SDU i LDP ekipi iz političke teretane u naletu), ta SNAGA iz Robinsonovih stihova - to će zavisiti jedino od njih/nas samih.
Oni ZA danas imaju sve. Brojke i logika su na njihovoj strani, barem tako izgleda. Ogromna je cifra od 650 tisuća graktavih, još veća ona od oko 2,8 miliona koji ćute. Zajedno ih je preko 90%.
Međutim, stvari i ne stoje baš tako, jer oni ne mogu da imaju nikada više od toga, nedostaju im do 100% glasovi ovih PROTIV. Ovi drugi, neće moći da imaju manje od toga što su osvojili, ali će početi da dobijaju sve više ukoliko budu strpljivo i kvalitetno radili na promeni (ne rušenju) sopstvenog društva u sasvim suprotnom smeru od besmislenog vrtenja ukrug u potrazi za sopstvenim repom, misleći kako je u pitanju neko drugi, ispred.

Nešto se mislim, ovakav bi referendum u Srbiji morao da prođe tradicionalno okrvavljenih glava i gaća. Neće nama pederi da rađaju još pedera! To ćemo moći samo mi, domaćini srBoslavni, i niko drugi! Da jebe oca nacije Dobricu, ako nije tako.


photo: FaceBook

Da, ovo bi zaista bio dobar omot novog albuma Toma Robinsona, npr. Balkanska ili makar S/H turneja, ili nešto slično. Pa da vidimo ima li i kod nas neki Tom da se uključi i pripomogne, da se napuni Arena za taj i takav koncert, ili ovde ipak rastu samo Tomislavi i to sa obe strane Dunava, Save i Drine? Da li bi ga ustavobranitelj Koštunica pohvalio čuvenim "Antiglobalista? Može." ili bi na njega, kao svaki dobar homoklast palanačkog šovinizma nad Zlim Svetom, bacio stotinu kletvi, fatvi, strela, ledenih metaka i Ćoki-dramlija, jer donosi tradicionalne engleske darove Zla tradicionalno naivnim srBskim domaćinima.
I domaćicama, umalo da zaboravim.

Jedva ih primetih, ovako nepokrivenih glava.

p.s.
Matori Gandalf je lepo rekao, ukoliko se još uvek mislite koji je odgovor na nedeljnu statističku distribuciju, pitanje da li je ZA ludilo zaista veće od PROTIV istog:



"Shvatio sam da su male stvari, svakodnevna dela običnih ljudi, ono što drži Tamu na odstojanju. Jednostavna dela dobrote i ljubavi."
Ako makar toliko ne umete, ne umete ništa.

I posle Nitogena - Nitogen

$
0
0




Nakon dužeg vremena nepisanja (ali samo na ovom blogu, jer usput sam završio svoju drugu zbirku pesama "Moja Aleksandrija" - desetak novih priča za nešto treće), reših - jerbo sam, ako se iko seća, svojevremeno pisao o Miljanu Ristiću u jednom od Artterorizama (#9 od 17.06.2009), i njegovoj zbirci priča "Demonkratija" - da napišem i nešto o trećoj koje je objavio, i za koju sam jelte napisao pogovor. Naime, 4. ovog meseca održana je izuzetno zanimljiva promocija knjige-zbirke blogopriča NITOGEN Miljana Ristića, i ko je bio zna o čemu pričam; vi koji niste možete samo slutiti. Jer, ko vas jebe kad niste došli, iako je većina znala kada, gde i zašto se održava. Elem, posećenost je i bez vas bila velika; autor je podelio, i potpisao na svoju muku, nešto preko osamdeset svojih knjiga.


Pomenuo sam ostalim učesnicima, a to su osim autora i mene kao recezenta bili i pesnikinja Tamara Lucić Dinić, profesorica Radojka Plavšić-Doka, pesnik i urednik književnog časopisa "Buktinja" Goran Vučković-Vučko - naš budući klasik, da bi jedan naš prijatelj, Negotinac i trenutno živi pesnički klasik, izvršio harakiri da vidi koliko je publike došlo na predstavljanje jednog mladjeg pripovedača, koji sada ispred i iza sebe ima već četiri objavljene knjige.



Promocija je, začudo, počela na vreme - u 19h, kao da smo u ovom slučaju želeli da ljudi više ne dolaze, ali avaj - rezultat je bio taj da je dvadesetak njih unutar galerije stalne postavke i ispred moralo stojati zato što nije bilo dovoljno stolica. Neki su se čak, poput mog finog oca, vratili i kućama, videvši tu gužvanciju. 
Veče je otvorio Goran Vučković, urednik edicije u kojoj je knjiga i izašla, predstavio učesnike, informisao publiku o radu Krajinskog Književnog Kluba, o objavljenim knjigama, časopisu u ovoj godini, te dao reč Tamari koja je vrlo fino, zanimljivo i koncizno govorila o knjizi, njenom doživljaju, samom autoru (oni su prijatelji još iz škole). Nakon toga, reč je preuzela profesorka srpskog jezika i književnosti Doka, koja je govorila sa lingvističke i čisto profesorske strane o delu, nabrajajući pojedine naslove i momente, pričice iz same knjige. 


Moje izlaganje nakon toga, počelo je konstatacijom da se iskreno radujem kada izađe kakva knjiga nekog našeg sugrađanina, posebno kada se radi o zbirci priča. Zašto priča? Lično smatram da je ta forma najprimerenija našem dobu. Zaista, sve je manje slobodnog vremena u životu svakog od nas, sve je manje vremena koje želimo da kvalitetno posvetimo sebi. Jedno od tih vremena je svakako i čitanje. Koliko puta vam se desilo da krenete da čitate neki roman, a onda, nakon dan-dva nečitanja, ne znate više ni gde ste stali i o čemu se radi u samom romanu. Sa pričom to nije slučaj. Možete pročitati jednu priču pred spavanje, dve uz kafu, tri na poslu, jednu nakon sexa, to neće uticati na vaše dalje čitanje ili nečitanje. Roman je trenutno, samo iz marketinško-tržišnih razloga, popularnija forma od zbirke priča, ali je (verujte mi na reč) umetnički doživljaj - na strani knjige priča.


Miljanova zbirka priča „Nitogen“ se tematski i pripovedno razlikuje od njoj prethodne dve zbirke, ali zadržava ono čime se on odlikovao i ranije, a to je nezadovoljstvo, bunt i autorovo pokazivanje prstom (ne srednjim). Naime, ranije je Ristićevo pisanje imalo izvesnu dozu fantastike, koketirajući sa gotskim motivima, kao što su dvojnik, satana, demoni, ljudi preobraženi u životinje, ili junaci koji gube svoju senku ili indentitet... U ovoj zbirci, osim u par navrata, toga nema tako prepoznatljivo, te je time zbirka bliža čitaocu: onom ko je pročitao stotinak knjiga, ali i onom ko nema baš neko čitalačko iskustvo, ili ga barem ne gaji. Jer, i čitanje je, dragi moji, kao i pisanje: umetnost ili zanat (kako za koga) i treba ga poput kondicije održavati. Da postane navika. Bliža i zbog toga, jer normalni čitalac će se, za razliku od fantastične književnosti, pre poistovetiti sa nečim ovakvim gotovo naturalističkim, kakva je knjiga "Nitogen". 


Uzgred, veći deo priča (kojih inače ima trideset i šest), objavljen je već na autorovom blogu EXPERIMENT, pa u njoj ima nešto i od te blogersko-dnevnosenzacionalisticke atmosphere. Uglavnom su to opšta mesta, sa živim i neizmaštanim ljudima, normalnog porodičnog čoveka sa svakodnevnim problemima. Ima gorčine ali i dosta humora, pa će se mnogi nasmejati, mnogi i prepoznati, a onda ko kako ume. U knjizi ćemo naići i često na autorovo sećanje, na trenutke koji su na ovaj ili onaj način obeležili njegov život. Što se tiče naziva koji je autor odabrao za naslov, NEGOTIN (čitan sa desna na levo) postaje NITOGEN, i da - on je zaista imao svojevrstan rekao bih pedigre. Negotinci to uglavnom znaju, pogotovu generacije koje sad imaju preko četiri banke, pa sve do onih što ulaze polako u tridesete i naravno one koji su već ušli (kao npr. ja). Mladje to uglavnom ne zanima, ali koliko vidim njih ništa ne zanima. Radi se o nekoj drugoj umetnosti, i to je muzika, posebno alternativna, punk, jer je svojevremeno zaista postojao bend pod nazivom NITOGEN, sa pokojnim Mikijem Glavašom na čelu. 

Nitogen - Selo prokletih

Tamara, Vučko, na kraju i ja, pomenuli smo to sredinom promocije Miroslavu Lučiću koji je bio u publici, zamolili ga da nešto više kaže o tome jer je i sam bio akter rada benda, i tih godina, ali je to ipak ostalo za neku drugu promociju - možda baš u Lučinom kafiću CINEMA.
Miljan Ristić se nije previše obazirao na to, jer niko nema tapiju na reč a pogotovu ne na pisanu; on je gradio neki svoj svoj svet, svoje delo, svoj grad, svoje priče i na kraju krajeva svoj NITOGEN. Ono o čemu ćete sami moći da saznate ukoliko dobijete knjigu od autora, jer ako ste mislili da ću vam ovde prepričavati sadržaj, gadno ste se prevarili: nije vam ovo Artterorizam, mada mogu - ali za pare.



Sam autor je govorio nakon mene; vidljivo i sa razlogom je bio ganut podrškom svoje porodice, prijatelja i poznanika. Stoga je kratko govorio ali, verujte, neponovljivo: mahao je knjigom, najpre u stilu dosta o meni, onda je ispričao anegdotu o kolegi koji ga je pitao u fazonu koliko ga košta knjiga, i kako je to sve beskorisno, a Miljan (koji je pre ove knjige napisao knjigu o svojoj deci i za svoju decu „Ekstra Nemirci“), reče kako kolega ima švalerku i kako joj je kupio mobilni dva puta skuplji od cene štampanja 500 primeraka svoje knjige, što je izazvalo neviđeni iskreni smeh publike, čime je završen oficijalni deo večeri. Nakon toga je krenuo onaj drugi, što reče autor, za opuštanje; doduše, ne i njegovo jer su ga druge muke sada snašle: autor je svakome ko želi obećao potpuno besplatno primerak svoje knjige, tako da je morao gotovo svaku da potpiše. Kada sam pogledao, sat i po nakon zvanične promocije, on je još uvek potpisivao knjige a 10 litrica vina se već popilo, kao i izvrsne domaće rakije; o klopi neću ni da govorim, jer i onako niste bili.

Miljan se na kraju zahvalio svima, posebno opštini Negotin koja mu je pomogla finansijski oko knjige (autor zna cifru). Zaista, lep gest od Opštine.


***
Za kraj još i to, da nas sledećeg petka 13. sa početkom u 18h, ali ovog puta u promo sali dečijeg odeljenja Narodne Biblioteke “Dositej Novaković“ u Negotinu, očekuje još jedna promocija knjige, još jedno izdanje Krajinskog Književnog Kluba. Ovoga puta, radi se o drugom po redu romanu našeg Negotinca, našeg profesora engleskog jezika u Gimnaziji Zorana Popovića Pište, naslovljeno “Na dvoru Grimiznog Kralja“. Nemojte propustiti i ovu promociju. Ja ću biti tamo, a vi? 
Nitogen ipak nije samo (Po)Selo Prokletih.



Saša Skalušević Skala
Petak 6. Koledar 2013.

Otisak Nedelje - 08.12.2013.

$
0
0

Srbija je u tranzicionom transu.
To je opšta konstatacija.
Možda i dijagnoza.

Predlog #1 - Tom i Džeri u vreći


Vanredno raspisani stranački izbori u SNS.
Naravno, to nema nikakve veze sa vanrednim parlamentarnim izborima u Srbiji, kojih biti neće, i na kojima ćemo pobediti, jer stranka je država.
Naravno, Evropska unija nije zainteresovana za vanredne parlamentarne izbore u Srbiji, niti formalno može da utiče na njihovo raspisivanje, smatraju analitičari. EU, to behu oni koji su nezainteresovanočestitali Tomu pobedu na predsedničkim izborima, tri sata pre završetka glasanja?
Analitičari u Srbiji su se sami svrstali u anatomsku kategoriju, završetak digestivnog trakta - tek i to da se zna. Naravno.

Predlog #2 - Nobelovci


1993 - Rahmetli Nelson Mandela dobija Nobelovu nagradu za borbu protiv aparthejda u Južnoj Africi i doprinos svetskom miru. 
Nelson Mandela biće sahranjen u nedelju 15. decembra.


2003 - Bezbeli Puljec, u kancelariji predsednika opštine Negotin, pred kamerama iščitava razmišljanja iz Nobelove knjige. Živ je i čitav, na čelu Borskog okruga mu ništa ne fali.
Ko zna šta taj radi u nedelju 15. decembra.


2013 - Omladina DS u sklopu predizbornih čarolija na Voždovcu, predlaže ekipu Malog i Ćokija za Nobelovu nagradu povodom senzacionalnog otkrića u oblasti forenzike budžetskog bankrota. Nije zlato sve što sja. Nobelova medalja, kao i svaka druga, ima dve strane: žutu i crnu.
Ćoki bi danas da bude gradonačelnik, kada već nije mogao onomad da postane premijer.
Voždovački izbori su u nedelju 15. decembra.

Predlog #3 - Svud su straže...


Od Bogovađe do Vračevića, od Lajkovca do Obrenovca - svud su straže tradicionalno gostoljubivih srBskih domaćina kojima smetaju azilanti - isti oni što špijuniraju termoelektranu u kojoj spaljujemo gudru, oni za koje znamo da su silovatelji, skloni kriminalu, krađi i naročito "narkomanskog opredeljenja". Ne dopuštaju ni da im se dopremi makar hrana. Balvana (još uvek) nema, ali saobraćaj povremeno biva blokiran, kako je to ovde red domaćinski. Predsednik opštine Mladenovac ne želi preseljenje "ofarbanih" nesrećnika, iz šume u napuštenu kasarnu. Veli, oni će mu ugroziti turistički potencijal opštine. Predsednik po meri straža - samo neka se ne vadi na boga ili vračeve. Inače, aparthejd i palanački fašizam ne postoje u Tomovoj Šumadiji i Srbiji. I onoj Dražinoj, naravno.
Ukoliko vam je na pamet upravo pao neki domaći Mandela, pređite na sledeći predlog.

Predlog #4 - Šaban vs Draža


Godinama unazad, domodoljupci iz Niš svaki čas zapišavaju teritoriju poganeći spomenik Šabanu Bajramoviću, koji se nalazi na Nišavskom keju, blizu ulaza u centralno gradsko jezgro.


Kako su u oktobru pisale Južne Vesti, u Niš izgleda postoje i neki kojima se ne sviđa četnoromansa Radoša Bajića, pa su rešili da unapred omalaju đenerala bojama koje trenutno preovlađuju u epizodama te serije. Ode pukovnik za đenerala, a crno u zeleno. Eko-četno.
Ne postoji nikakvo opravdanje za vandalizam koji Nišlije praktikuju nad spomenicima. Samo, ni spomenici nisu svi isti, kao ni Nišlije. Šaban Bajramović je bio muzičar i svetski ambasador Roma; njegov spomenik se može svrstati u spomenike kulture. Dragoslav Mihailović je bio vojnik izgubljen u vrtlogu svetskog rata i spletki velikih sila, oficir koji je pogubio konce i kontrolu nad onima kojima je komandovao, čovek koji je skliznuo u zločin zajedno sa svojima; ova bista se može svrstati međ' spomenike neumnosti.
Šaban je bio Čovek, a draža četnik. Razlika se ne ogleda u veličini slova, još manje u boji kože ili onoj posipanoj po spomenicima. Od 12 hiljada ubijenih tokom Drugog svetskog rata u fašističkim stratištima Crveni Krst i Bubanj u Nišu, do danas je identifikovano manje od 2000 stradalih, među njima i 300 Roma. Dražini četnici nisu mrdnuli dupetom da zaštite nikoga od njih.
Ništa u ovom predlogu nije bajato.

Predlog #5 - Večni plamen i kratka pamet
 

Nelson Mandela nije bio rodom iz Kragujevca, tako da Tomova palanka neće imati Nobelovog laureata. Međutim, kako stoje stvari, neće više imati ni spomenik miru, onaj pod nazivom "Večna vatra" u spomen-parku Šumarice. U znak sećanja na kragujevačke žrtve fašizma, "neki" rodoljubi su po drugi put makli gorionik težak dvaes kila i dve iljade evra. Da li su to uradili četnici "partizanskom" spomeniku, ili lopovi koji "pojma nemaju" šta je dvaes kila - neka utvrde oni koji primaju platu ne samo da to otkriju i pohapse, već i da spreče. Ko god bio bezumnik, taj ne zna šta je uradio.
Sama vatra i gorionik predstavljaju puku fizičku formu, stvari koje se daju zameniti. Daleko je bitnije na šta nas ona asocira, šta o zločinu i nevinim žrtvama osećamo i mislimo sami, bez sufliranja. A za novi gorionik će se već naći sponzor, u to ne sumnjam.
I još nešto: Tom Ravnogorac svojata Kragujevac kao svoju palanku. Ta ista palanka, Tomova, ima mali, simboličan spomen(ik) posvećen žrtvama komunističkog kontraterora u Kragujevcu, onog posle završetka rata. Vojvoda od Tomovače ne miriše to obeležje jer su ga postavili članovi DS i SPO pre više od 20 godina, dok je Tom bio Šešeljev privezak; zato se danas koaliciono baš slaže sa ideološkim potomcima tih koji su streljali, i podjednako uvlači u dupe Putinu i ostalim potomcima boljševika koji su one prve naučili da sa reakcijom jedino ispravno treba - po kratkom postupku. Sa reakcijom, i naročito onima koji su sebe zvali građanskom klasom. Pa da, klasa - to smrdi na mrski kapitalistički Zapad bez duše i prave vere.
Žrtve crnog i crvenog terora, podjednako, bile su i ostaće - žrtve, dok će uvek biti idiota, ubica, lopova i lažova. Jedino mi nikako nije jasno - zašto bre i dalje glasate za njih takve?!

Predlog #6 - Udri Grome


Da se vratimo u Niš. Ima tamo i duhovitih ljudi, ne samo vandala&budala. Nadam se da su oni prvi u većini - nego ćute, sramota ih tuđe gluposti.

Predlog #7 - Bombastik


Na gradilištu u Beogradu, u subotu ujutru je pronađena nemačka avio-bomba iz Drugog svetskog rata, teška brat-bratu iljadu kila. Premijer unutrašnjih poslova Srbije, drug Dačić, odmah je izjavio da će bomba biti izvađena u subotu uveče a deaktivirana sutradan, u nedelju. Građani su evakuisani, opomenuti da poštuju proceduru propisanu za vanredne situacije.
Danas, u nedelju, kažu da će bomba biti deaktivirana tek u sredu. Ne znam da li Dačić zna za to, ili je prilikom davanja prve izjave bio neobavešten, bitno je da je bomba izvađena i odneta na bezbedno mesto.
Građani odahnuli.
Pored sve ozbiljnosti situacije, obavezno mora da se nađe neko od "poslenika javne reči" i odvali nešto bombastično, poput ovih sa stanovitog portala neverovatnog naziva VESTIonline:

Posle pronalaska bombe u Beogradu u subotu, građani Srbije su samo dan kasnije u našoj jadnoj zemlji, bombardovanoj i uništavanoj vekovima, pronašli još dve eksplozivne naprave. Jednostavno, imamo mi toga i više nego što nam treba i ko zna dokle će biti tako...

Stvarno, svaka čast narodu koji je vekovima bombardovan ovakvim idiotarijama. Pretpostavljam da je, u duhu slovarenja autora gornje budalaštine, Sulejmanova avijacija doprinela padu Beograda 1521. godine.

Predlog #8 - Ruža vetrova


Počelo uništavanje droge zaplenjene u nedavnoj policijskoj akciji Codename:Grom. Zaplenjene nezapamćene količine raznih droga biće do idućeg leta u celosti spaljene u pećima termoelektrane u Obrenovcu.
Predlažem Premijeru unutrašnjih poslova Srbije da svojim podređenima naloži dodatno praćenje ruže vetrova oko Obrenovca tokom tog perioda, evidentiranje migracije registrovanih konzumenata zabranjenih opijata i određivanje faktora povećane efikasnosti vlasnika okolnog poljoprivrednog zemljišta u korelaciji sa vremenom provedenim na imanjima.
15 (ili 25) miliona evra (ni)je za bacanje, naročito (ne) za one kojima sjebanih nekadašnjih 22 miliona ljudskih SFRJ života nisu predstavljali neki veći problem. One, koji su to sjebavanje finansirali baš ovim što sada spaljuju.

poslednji dim

Nego, nije mi jasno, zašto Ivica & Slavica ne nose maske poput ostalih koji se guraju oko otvora peći u kojoj spaljuju drogu? I zbog čega ovakve face, kao na Tanjugovom snimku?
Zajebavaju oni, zajebavam i ja.

Predlog #9 - TV Trans


Danas, u nedelju 8. decembra, napredno je puštena u rad nova javna kuća informisanja u Negotinu. U prisustvu brojnih zvanica, mantijaša i partijaša, upadljiv je bio nedostatak perjanica lokalne i republičke politike kao i dolazak na štakama insajderski prokuženog gosn Sose iz RTB Bor. Valcer nije pao - nije to hotel Jezero, ovo je negotinska rupa, bre! Plus, za tango (i valcer) je potrebno dvoje, to svi znamo. Elem, gostiju je bilo više nego što se moglo potrpati u prostorije nove televizije pa se moralo pristupiti standardnoj metodi zadovoljavanja istih - šatorima. Onim manjim, vojnim, da ne zbunjujemo javnost. Svadbeni šatori i cirkuske šatre dolaze u obzir nekom drugom prilikom.
Inače, već postoji jedna Trans TV - u Indoneziji. Moto te televizije je Milik kita bersama* - pojma nemam šta to znači, ali garant je nešto bezobrazno. More, navataće te infidelske razvratnike Porfirije Perić, neka se samo lažno uljuljkuju mislima o bezbednoj razdaljini.
Negotinski izbori još uvek nisu zvanično raspisani, ali svi su već pali u trans.

***
Stvarno - trans.
Građani udahnuli.
Neki izdahnuli, neki začepili nos.

------------------------------
* We belong together, tj. Mi pripadamo zajedno (jedni drugima).

Veliki Berberin i mali diktatori

$
0
0

Foto-galerija za današnji Dan:

Jean Henry Dunant

Rozalia Luxemburg

James Cleveland Owens

August Landmesser

Raoul Wallenberg

Irena Krzyżanowska Sendlerowa

Herbert Frahm a.k.a. Willy Brandt

Charles Spencer Chaplin & 
Mohandas Karamchand 'Mahatma' Gandhi

Rosa Louise McCauley Parks

Michael 'Martin Luther' King Jr.

Anjezë Gonxhe Bojaxhiu a.k.a. Mother Teresa

Vojin Dimitrijević

Nelson Rolihlahla Mandela

Наде́жда Андре́евна Толоко́нникова

Liu Xiaobo (刘晓波)

Malala Yousafzai (ملاله یوسفزۍ)

U kakvoj su to vezi današnji Međunarodni dan ljudskih prava, Dobra Duša i klošar Šarlo? Odgovor na pitanje leži u završnom govoru Malog Berberina, na kraju filma "Veliki diktator":

Nadam se...
Žao mi je, ali ja ne želim da budem Car - to me ne zanima - ne želim da vladam niti osvajam bilo koga. Voleo bih da svakome pomognem ako mogu, jevrejima, paganima, crnim ili belim ljudima. Svako od nas bi da pomogne drugome, jer ljudi jesu takvi. Svako bi hteo da sa drugima živi u sreći, a ne u bedi. Mi ne želimo da mrzimo ili preziremo jedni druge. Na ovom svetu ima dovoljno mesta za svakoga, jer je zemlja dovoljno bogata za sve. Život možemo provesti u slobodi i lepoti.
A mi smo taj put izgubili.
Pohlepa nam je zatrovala duše - preprečila svet mržnjom; paradno smo umarširali u bedu i krvoproliće. Razvili smo brzinu i zatvorili se u mašinu izobilja, koja nas je izdala baš kada je bila najpotrebnija. Znanje nas je učinilo cinicima, a pamet grubima i neljubaznima. Previše razmišljamo a premalo osećamo: od mašina nam je daleko potrebnija humanost, od pametovanja dobrota i nežnost. Bez tih osobina život će postati nasilje i sve će biti izgubljeno.
Avion i radio su nas zbližili. Sama priroda tih izuma vapi za ljudskom dobrotom, za univerzalnim bratstvom, za jedinstvom svih nas. U ovom trenu, moj glas dopire do miliona širom sveta, miliona očajnih muškaraca, žena i dece, žrtava sistema koji tera ljude da muče i zatvaraju nevine. Svima koji mogu da čuju moje reči, poručujem: Ne očajavate.
Beda koja se nad nama nadvila, samo je prolazna pohlepa, jed onih koji se boje ljudskog napretka: mržnja će proći i diktatori umreti, a moć koju su oduzeli narodu biće mu vraćena, i dokle god (i sada) ljudi za nju umiru sloboda neće nestati.
Vojnici - ne robujte zverima, onima koji vas preziru i porobljavaju, koji bi da upravljaju vašim životima i govore vam šta da radite, šta da mislite i osećate, koji vas driluju, izgladnjuju, tretiraju poput stoke, smatraju za topovsko meso. Ne prepuštajte se tim neljudima, automatima mehaničkih mozgova i srca. Vi niste stoka, vi ste ljudi. U svojim srcima imate ljubav čovečanstva; vi ne mrzite, jer samo nevoljeni mogu da mrze. Nevoljeni i neljudi. Soldati - ne borite se za ropstvo, već za slobodu.
U sedamnaestom poglavlju po Sv.Luki, piše: "carstvo Božje je u čoveku" - ne u pojedincu ili grupi, već u svima - u vama, narode. Ljudi, vi imate moć, moć da pravite mašine, moć da stvarate sreću. Vi imate moć da život učinite slobodnim i lepim, da ovaj život pretvorite u predivnu avanturu. U ime demokratije, hajde da upotrebimo tu moć - ujedinimo se. Da se izborimo za nov, pristojan svet koji će pružiti ljudima šansu da rade, koji će vam pružiti budućnost i starost i sigurnost. Ovim obećanjima su nasilnici došli na vlast - ali oni lažu. Oni svoja obećanja ne ispunjavaju, niti će ikada. Diktatori sebe oslobode, ali porobe narod. 
Hajde da se sada izborimo za ispunjenje tih obećanja. Borimo se da oslobodimo svet, da uklonimo prepreke među narodima, odbacimo pohlepu, mržnju i netoleranciju. Borimo se za svet razuma, u kome će nauka i napredak usrećiti sve ljude..
Soldati - u ime demokratije, ujedinimo se!

"Veliki diktator" (1940) je zvanično prvi Čaplinov zvučni film, u kome ta legenda nemog filma po prvi put progovori. I zaista ima šta da kaže. Zabeleženo je i to, da je svoju evropsku premijeru film doživeo 1941. godine u valjevskom bioskopu "Central". Videvši Čaplinovu verziju rajhsfirera, nemački vojnici su poskakali sa sedišta i pucali u platno sve dok projekcija nije bila prekinuta.

***
Slaganjem cigle na ciglu, čoveka na čoveka, grade se zidovi ograničenosti i slepila, kroz koje je nemoguće onima unutra videti one napolje. Čak ni saznati da li uopšte postoje "oni drugi", i kakvi su, da li su možda isti. Možda uopšte nisu, ili se samo pretvaraju da jesu, koji bi ga vrag mogao znati - ali definitivno je jasno da sigurno nisu naši. Ako nisu naši, onda su neprijatelji, a neprijatelj nema pravo na bilo kakva prava.
Na ovaj način Veliki Diktatori na uzdi drže Malog Čoveka, iza zida za koji je nateran da ga sam sebi podigne u strahu od nepoznatog. Slaže ciglu po ciglu, jednog preko drugog one iste poput sebe, red za redom, sve dok ne preostane poslednja rupa koju će zatvoriti sobom. Postati poslednja cigla u zidu zatvora, što ga Mali Čovek podiže sebi za života, u ime nekog Velikog Diktatora.


Pa ipak, taj Mali Čovek postane veliki svaki put kada odbije da bude poslednja cigla u zidu, da ređa ostale poput sebe, da ne vidi i ne poštuje druge i drugačije. Kada prestane da bude sluga nekoj nevažećoj ništariji koja bi da bude diktator. Imajte to na umu svaki put kada vam se učini da više ništa nema smisla.
Jer ima, samo treba izvući prvu ciglu.

Viewing all 1769 articles
Browse latest View live